TOMISLAV ČADEŽ PRIJE TRI GODINE S DOLORES LAMBAŠOM Donosimo intervju u cijelosti

Dolores Lambaša (29) najmanje je poznata u javnosti po svojoj profesiji. To je, dakako, najnezahvalnija situacija koja se može dogoditi jednoj glumici. Prvi put na sceni gledao sam je prije četiri godine u zagrebačkom HNK, u predstavi klasika hrvatske režije Božidara Violića po također klasičnom tekstu Federica Garcije Lorce “Dom Bernarde Albe”, posljednjem koji je napisao, nekoliko mjeseci prije nego su ga frankisti pogubili.

To je priča o 60-godišnjoj udovici, patrijarhalnoj španjolskoj seljakinji, čiji je suprug upravo preminuo pa ona odluči svojih pet kćeri zatvoriti iza zidova imanja na osam godina, koliko trebaju provesti u koroti. Violić ju je na koncu razodjenuo golu, osjetilo se njezino scensko neiskustvo, ali zapamtio sam njezin specifičan, snažan glas i veliku energiju koju je uložila u ulogu. Na žalost, otad je nema na kazališnim daskama. Otad je dobila uloge u četiri domaće TV serije ili sapunice, a odigrala je i naslovnu ulogu u romantičnoj komediji Nikše Sviličića “Vjerujem u anđele”, gdje igra djevojku Deu, koju je patrijarhalni otac otjerao od kuće jer je ostala trudna, pa sad traži sreću u malom dalmatinskom mistu, gdje se zaljubljuje u domaćeg poštara (igra ga Vedran Mlikota).

Međutim, Dolores Lambaša postala je svima poznato lice tek kad je počela živjeti s Josipom Radeljakom, zagrebačko-splitskim poduzetnikom, starijim od nje gotovo 40 godina. Taj inače privatan detalj postao je predmet javnog interesa, samo eto tako, zbog te razlike u godinama. U život joj se unijela i Vlatka Pokos, bivša Radeljakova supruga (treća), koja je o životu s njim napisala roman bez ključa. Možda zbog životnog neiskustva, upustila se u javnu svađu s većinom medija koji su stali pisati o njoj brutalno i sočno. Ovo je prvi njezin veliki intervju u kojem se predstavlja kao privatna osoba, u kojem iznosi što zapravo, i kako, misli. U stvari, ovaj je razgovor nekovrsni rezime te skandalozne kronike zbog koje je, toliko ipak poznajem domaću kulturnu scenu, izgubila zacijelo podosta uloga. Premda dakle talentirana za posao koji je odabrala, danas je, na neki način, izgurana na marginu i oglašena kao bezvezna i prosta osoba. Mi ćemo joj, sa svoje strane, poželjeti uspješnu karijeru jer ima za nju sve potrebne predispozicije: talent, volju i karakter.

Zašto ste izabrali glumu za profesiju?

- Gluma me privlačila odmalena. Još dok sam išla u vrtić kod časnih sestara upala sam u prvi plan. Radili smo s časnama, uistinu za djecu, velike predstave, s puno teksta. Jako me smetalo što druga djeca teško pamte tekstove i prilično sporo govore u odnosu na mene. Ja sam tekstove pamtila otprve, a toliko sam bila nestrpljiva da bih ostalu djecu samo otjerala s pozornice i nastavljala bih se igrati sama sa sobom.

Smetalo me što oni ne mogu odigrati “problem” onoliko brzo i dobro koliko bih ga ja odigrala. Dakle, bila sam vrlo prgavo, samoživo dijete. Istodobno, bila sam radoznala, nježna i zaigrana. Moja prabaka je, na primjer, doživjela velike osobne gubitke u Drugome svjetskom ratu. Zbog toga nas je sve u kući odgajala kao ateiste. No, u desetoj godini sama sam otkrila vjeru ušavši prvi put u crkvu i lagala sam velečasnome da se moji roditelji slažu s tim da pohađam vjeronauk. Kao i da se krstim i pričestim. Dan prije početka nastave rekla sam svojima da moraju potpisati odobrenje za moje krstitke, a nakon toga svi su se u mojoj obitelji obratili vjeri. Toliko o mojoj sugestivnosti. No, moje prvo pitanje na vjeronauku glasilo je: Ako su ljudi postali od majmuna, jesu li onda i Adam i Eva bili majmuni?

A dalje?

- Poslije, kroz osnovnu i srednju školu, nekako se nisam dala od tekstova i od scenskog nastupa. Pobijedila sam u osmom razredu i na Lidranu, državnom natjecanju, recitirajući Šibensku molitvu, pjesmu iz druge polovice 14. stoljeća, napisanu na narodnom, čakavsko-ikavskom jeziku. Pjevala sam na svim školskim priredbama. Kao dijete sam se igrala kazališta pa sam čak s prijateljicama naplaćivala ulaznice za naše male priredbe na otoku na kojem sam odrasla. Pohađala sam i srednju glazbenu školu, svirala sam klavir i jednu godinu učila gitaru. Htjela sam na glazbenu akademiju. No, na prijemnom ispitu bila sam prva ispod crte i mislim da me ništa više od toga nije u životu do danas razočaralo. No, iako je to bila samo najgora, bila je i najbolja činjenica moje karijere jer sam poslije toga pada rekla sebi: “Dobro, idem u neko srodno, kreativno zanimanje i uspjet ću.” Nisam, naime, osoba koja će od devet do pet sjediti u uredu.

Otišla sam na prijemni iz glume na zagrebačkoj akademiji. Triput su me rušili. Svaki put bih ušla u najuži krug, a odbijenice su išle uz često nemoguće komentare, da stojim na sceni sterilna poput Vlatke Pokos, da sam estradna poput Doris Dragović, da želim biti muško, da gajim šerbedžijansku glumu. No, nisam se pokolebala. Znala sam da takve kao ja, uporne luđake, kad-tad prime i da ću poslije lako po svome.

Što ste radili tih godina kad ste pokušavali upasti na Akademiju dramske umjetnosti?

- Prvu godinu, pošto sam pala na prijemnom, upisala sam na Hrvatskim studijima kroatologiju i povijest. Taj se studij uglavnom svodio na bubanje činjenica iz povijesti. Lako sam pamtila gradivo, ali nisam se pronašla u tome. Otac me ostavio bez prihoda i rekao mi da se vratim u Šibenik i nađem ondje neki posao. Demonstrativno sam to odbila, rekavši da se nikad neću vratiti u Šibenik. Majka me ipak podržala. Zbog mene je otišla raditi u Torino kao domaćica, samo da bi mi omogućila školovanje. Znala je da sam vrlo uporna, tvrdoglava poput prave Dalmatinke i kad neki cilj sebi zacrtam, moram ga ispuniti. A suludo je boriti se protiv sebe.

U kakvom ste okruženju odrasli?

- Moja je majka potekla iz jedne ozbiljne, relativno imućne obitelji. Živjela je, što se kaže, u zlatnom kavezu. Kao djevojka imala je mnogo udvarača, poznatih ljudi, bila je, a i sad je, vrlo lijepa, visoka, plavuša. No, vjerojatno, kad je prvi put izišla van, ugledala je mog oca i zaljubila se u njega. On je pak došao iz jedne relativno nesređene, ali zgodne obitelji. Bio je fakin, frajer. Rekao joj je: Ako sad odeš u Zagreb studirati medicinu, nikada me više nećeš vidjeti. Ona je otišla na prijemni, prošla, upisala studij, ali se ipak vratila u Šibenik i odlučila živjeti s njim. Ljubav je pobijedila. No, imala je svega osamnaest godina kad je praktički pobjegla od obiteljske kuće, napisavši svom ocu i majci na komad papira: “Ja sam dobro, za mene se ne brinite”. Dakle, i ona je bila vrlo temperamentna, vrlo strastvena, zanesenjakinja u neku ruku, životna, puna snage. I danas je takva. Često joj kažem da je previše ima za onoliko malen grad, malenu sredinu. Živjeli su lijepo i sretno petnaestak godina. Sve je bilo u redu, premda su bili mladi. Mama je imala dvadeset, a tata dvadeset i dvije godine kad su me dobili. Živjeli smo u stanu koji je moj otac dobio od bake, u šezdeset kvadrata, prosječno, skromno, ali veselo. Pamtim osamdesete kao doba kad se živjelo neopterećeno. Nisu postojale velike klasne razlike kao danas.

Što se onda dogodilo?

- Roditelji su se rastali kad sam imala trinaest ili četrnaest godina. Mislim da je moja majka patila, zbog nerealiziranosti, ali i zbog očeve neozbiljnosti i poročnosti. Imala je talenata puno više nego što ih ja imam, samo što ja svoje znam, odnosno, život me naučio, bolje ih koristiti. Njoj je trebao čvrst i ozbiljan muškarac, kakav treba zapravo, po mom sudu, svakoj ženi. Ali ona je ostala konzervativka negdje duboko u duši i trpjela je mog oca dokle god je mogla. Tako da me je nakon 13. sama odgajala sljedećih deset godina. No, zato ju je danas sudbina nagradila doista krasnom osobom, mojim poočimom koji mi je najbolji prijatelj i, rekla bih, baš pravi otac. Svaka obitelj ima svoje anegdote; biološki otac je Šibenčanin, majčina majka je bodulica, otočanka, a djed je iz okolice Drniša. I danas mi prigovaraju da sam iz Pakova Sela, premda, na žalost, tamo još nisam bila. Kako god, djed mi je jednom prilikom rekao: Znaš zašto tebe vole? Zato jer si idealna kombinacija tuke i hobotnice! Danas, na žalost, nisam u kontaktu s njim jer je vrlo zbunjen mojim privatnim odabirom. Patim zbog toga.

Je li vas Zagreb razočarao?

- Jedva sam čekala doći u Zagreb! Bilo mi je uzbudljivo otkrivati grad koji mi se učinio enormno velikim. U djetinjstvu sam ljeta provodila na otoku Prviću, divljem, bez prometa, koji izgleda isto kao što je izgledao prije tristo godina. Šetala bih cijelo ljeto u jednim japankama i jednoj majici. Ima jedna pjesma Arsena Dedića, Zagreb se povećao, Zagreb se smanjio. Pjesma zapravo govori o ljubavi, koliko je Zagreb lijep i prepun boja, veduta kad si zaljubljen i kako on postaje tužan i malen kad izgubiš ljubav nekoga koga si volio.To se i meni dogodilo.

U stvari, razočarala sam se nakon nekih šest ili sedam godina. Kad sam, recimo to tako, postala realna ili kad sam progledala. No i tad samo utoliko što sam shvatila da je Zagreb u stvari malen grad. Zagrepčani su dobri i krasni ljudi, ali ovdje vlada i stanovito licemjerje spram kojeg sam ja, kao Dalmatinka, kojoj je sve što je na umu, i na drumu, bez takta i suptilnosti, prilično bespomoćna. Mislila sam da ću s vremenom i ja postati barem donekle lukava u ophođenju, ali do danas mi to nije pošlo za rukom. I kad glumačko oko prevari na van, šibenski govor nadvlada.

Kako ste se, na koncu, snašli na Akademiji?

- U mojoj klasi studirali su Marinko Leš, Iva Visković, Ana Kraljević, Tomislav Kvarduč, Katarina Perica, Lana Jozić, Stjepan Perić, koji mi je jako drag, koji će se razviti u sjajnog glumca. Već je sad interesantan i samosvojan. Inače, prve dvije godine gajila sam prema profesorima nepovjerenje. Na prvoj godini s nama je radio Rene Medvešek, koji nas je potpuno htio ogoliti, što sa mnom nikako nije uspijevao. Mislim da sam ga baš nasekirala, bila odbojna, jer je tražio potpunu predaju, ljudsku predaju. Nije ulazio u naše osobnosti, ali sam osjećala velik otpor prema otvaranju. Općenito sam osjećala bunt prema Akademiji, što je prepoznala većina mojih profesora pa me nisu ni previše gnjavili nego, recimo to tako, gledali su mi kroz prste. Neki su me ljudi ispočetka gledali površno. Primjerice, na taj me je način doživljavao i profesor Damir Munitić, kao vrlo estradnu osobu, zbog moga načina odijevanja i provokacija. Jer ja sam svoju nježnu prirodu skrila iza agresivne šminke i izazovnog ponašanja. No, na trećoj godini s njim sam se toliko zbližila da mi je bez dvoumljenja dao vrlo ozbiljnu ulogu u jednom vrlo teškom komadu, Molly Sweeney, Briana Friela. Poslije akademije, razmišljam, još nisam odigrala toliko ozbiljnu ulogu: začudnu ženu koja progleda, ali nakon toga poludi. Jer slijepac, kad progleda, mora naučiti ponovno značenje svakog predmeta. A boje, zvukovi, stvari, život... Tako da rijetko koji uspije. Teška priča. Komad je trajao dva sata, koliko sam dugo nepomično sjedila i zurila u jednu točku. Čak sam mjesecima vježbala kako ne trepnuti. I to je prva uloga koja me je zbiljski prikovala za glumu. Odnosno, prva situacija u kojoj me je gluma stisla za gušu i rekla mi: “Sad si moja, nema više koketiranja”. Ubrzo sam shvatila sam da je posrijedi mukotrpan poziv koji uzima žrtve. Tad sam prvi put osjetila, pošto prestaneš igrati, kad komad završi, duboku prazninu i besciljnost. Ali koja mi se ipak više sviđala nego moj stvaran život. A to je već bio znak kroničnog upalnog glumačkog procesa. Zapravo, gluma - to je osjećaj stečenog a namjerno forsiranog iskustva glumca. Kojemu ostaje samo to. A publici satisfakcija. Da pojasnim, kad se kaže da su glumci opterećeni sobom, to je istina samo ponekad.

Rad na Akademiji često ipak nema mnogo veze sa stvarnim životom profesije. Koliko vas je to razočaralo?

- Nije me uopće razočaralo, jer ja takav način rada nisam nikad doslovno slijedila niti prihvatila. Poštenije je u životu slijediti sebe ma kako završilo. A u životu glume svi - samo što političari i glumci za to dobiju i neki novac.

Dok ste studirali, bili ste u vezi s Ivom Gregurevićem, našim zacijelo najuglednijim filmskim glumcem. Glumačke veze obično su ćudljive i rijetko kad uspješne. Koliko vam je on odmogao a koliko pomogao?

- Jedino što sam mogla oteti od Ive Gregurevića jest način razumijevanja glume i postavljanja sebe u potreban kontekst, da bih uopće mogla igrati ili imati uloge. Ja sam vrlo ekstrovertirana, a on je mudar, introvertan čovjek, od njega sam učila kako se zaštititi, kako se ograditi od šarolikosti glumačkog svijeta, što treba uzeti, a što odbaciti.

Rekli ste što ste naučili od njega, a što on nije naučio od vas?

- Mislim da će vam se jednoga dana, kada izađe iz puberteta, Ivo Gregurević dobrano osvetiti za ovo pitanje. Šalim se! Toliko sam puno bila uložila u tu vezu da sam barem nešto htjela i uzeti. Zato sam mu otela tajnu zanata. Ali moram poštivati njegovu volju da ne bude u medijima i da ga se previše ne spominje. Zato samo općenito: vjerojatno ono što nije naučio od mene, nije naučio ni od jedne žene prije, a neće ni od jedne u budućnosti. A što je to, neka ostane između nas. Iako on zna da poslije našeg odnosa nije uvijek bio fer prema meni, ja ću uvijek biti fer prema njemu i neću govoriti o njemu negativno, a neću niti pozitivno. Pogledala sam dosta njegovih predstva. Koliko sam “Đuki Begovića” odgledala na njegovim putovanjima, samo on zna. Ali mene je tad veselilo, kako god bilo. I ne želim dalje od toga misliti.

Ali, sad i više nikad kažem: pošto sam ga ostavila, neke je svoje poroke htio prepisati meni pa je u internim krugovima širio loše vibracije koje su se ticale moje karijere. Ali baš me briga za to. Ja sam svejedno odigrala poprilično uloga poslije toga. Svakako o njemu neću napisati knjigu ili reći da mi je gurao čudne predmete u usta. Na koncu, samo je jedna Vlatka Pokos.

No, vratila bih se Akademiji. Na njoj ima nekolicina vrlo dobrih profesora, od kojih sam, nehotično, propustila učiti i dobre stvari. Na Akademiji je osnovni problem što ne postoji sistem po kojem se, ili u kojem se, radi. Primjerice, scenski pokret. Profesorica me je ispočetka voljela, a poslije je možda zaključila da sam malo trknuta. Morali smo, primjerice, potezati kvaku na razno-razne načine, strastveno, sporije, brže, pa polakše. Ja ne mogu odvojiti glumu po sektorima, posebno scenski govor, posebno pokret, posebno “igru”, budući da su ti elementi po mojem poimanju nerazdjeljivi. Nadalje, mistificirati odviše glumu također nije dobro. Gluma je najjednostavnija i, dakako, najteža stvar na svijetu. Ali, prije svega, najprirodnija. Kad sam upitala profesoricu zašto moram na sve te načine potezati kvaku, ona je odgovorila: “To je glupo pitanje”. Potom sam odustala od toga da je slijedim. Nisam voljela te mistifikacije, trosatna filozofiranja o ovome ili onome. Tamo sam došla naučiti zanat. Djelomično sam ga svladala ondje, a otad je sve na meni. No, sve u svemu, profesori su prema meni bili dragi i tolerantni, s obzirom na sve moje propuste. Štoviše, i danas me vuku za rukav da dođem dati posljednji ispit i napokon diplomirati. Vole me.

Kako gledate na to da se sve češće u nas u TV serijama, sapunicama i kazališnim predstavama angažiraju glumački amateri?

- Mislim da je to dobro, pogotovo kad neka poznata osoba uđe u TV seriju i, ako ništa, podigne joj popularnost. Međutim, na taj se način često gubi profesionalizam, odnos prema suradnicima, ljudima iz tehnike, kamermanima. No, s druge strane, ne razumijem kolege koji se ljute kad vide da je angažirana, primjerice, Nikolina Pišek. Ja kažem: “Žena je zgodna, neka igra i ona. Čega se ti plašiš? Jesi li loš glumac?” Na setu će se pokazati razlika između školovane, talentirane glumice i amaterke. Što ima veze ako Severina igra u HNK? Zašto ne bi igrala? No, za tako angažirane ljude trebalo bi, barem kad je posrijedi TV, organizirati makar sedmodnevnu obuku o tome kako se ponašati profesionalno na setu. S tehnikom ne smiješ biti na ti, ne smiješ na setu ludovati kao da si u kakvom klubu i ne poštivati osnovne uvjete, a pogotovu u sapunici, gdje je vrlo brz ritam snimanja sa svega jednim ili dva ponavljanja. Amateri nesvjesno unose nered među profesionalce, ali ja sam vučica, meni vam je to svejedno.

Nisu li sapunice pogubne za mlade glumce?

- Da, ako samo u njima igraš. Glumac u nas umire bez kazališta. Premda ponekad umire upravo u kazalištu! TV daje lažan osjećaj moći kakav valjda imaju i pojedini urednici žutih tiskovina. Nadalje, ta lažna slava mlade ljude lupi u glavu. Teško je to izbjeći. Lažna zato jer je deplasirano u zemlji s četiri milijuna, uglavnom malograđanski nastrojenih stanovnika, pomišljati na slavu. Oduvijek sam se toga grozila. Jer pretpostavlajm da je i težak pad nakon toga. Glumac treba raditi kvalitetne poslove, ali i sapunice, ako ništa da si materijalno pomogne, kupi kakav autić ili podigne kredit za stan. Na koncu, to je isto pošten posao, koji puno uzima od ljudi, često je zaglupljujuć no ponekad zna biti i duhovit, čak i rasteretiti te privatno.

Kako ste se osjećali kad ste prvi put stupili na scenu zagrebačkog HNK, i to u predstavi redateljskog barda kakav je Božidar Violić?

- Njemu me preporučio Dragan Despot, tad profesor na Akademiji. A osjećala sam se kao mali, preplašen miš koji se pita: “Majko Božja, što ja radim tu”. Zapravo, on i ja bili smo kao pas i mačka. Znao me je toliko izvrijeđati da sam s proba odlazila plačući, a kući bih od bijesa udarala šakama u jastuke. Svaku večer sam plakala, sjećam se toga kao danas. Međutim, on je osjećao u meni tu vrelinu, žestinu potrebnu za ulogu i htio je da je oslobodim. Nisam imala namjeru ne osloboditi je, ali to nisam mogla dok nisam ovladala svim elementima. Bila sam ziherašica. Ali, u međuvremenu, patile su kolege, a i on se plašio da će predstava propasti jer ipak sam igrala jednu od glavnih uloga. Nekih dva tjedna prije premijere toliko smo se izvrijeđali i tako zbližili kroz te uvrede (ipak je on iz Splita a ja iz Šibenika!) da sam se konačno otvorila. Raširio mi se pleksus, dijafragma je proradila, glas se raščistio. Bila sam zapanjena svojom snagom, čak mi se u glavi vrtjelo od silne količine zraka kojeg sam se domogla. Kolikogod sam tad još bila nezgrapna u zanatskom smislu, bila je to moja prva velika uloga, mislim da sam dala dovoljno. Ali moja je priroda inače dvostruka, kontradiktorna. Katkad mi se, promatrajući sebe, čini da sam se zapravo trebala roditi kao malena, nježna plavuša, ali drugi dio moje prirode, koji sam svjesno, forsirano razvila, jer je bilo nužno na ovom balkanskom području, jest taj da sam naučila ponašati se u skladu sa svojim fizikusom, odnosno improvizirati, budući da sam znala da ću na temelju te skladne kombinacije uvijek moći dobiti ulogu. Nisam, dakle, fizički slaba, ali sam dvojaka kao osoba i iz tog proizlazi moj talent. Još dalje, mislim da sam osoba koja nosi u sebi sva četiri godišnja doba i da ih u svom životu poprilično dobro spajam i crpim snagu iz njih. Život sam organizirala tako da si komforno i razmaženo dozvoljavam da živim od svojih stanja i raspoloženja, ali da ih vrlo poštujem i da sam prema njima obzirnija nego prema ikome. Naime, sve prolazi i odlazi osim trajnih vrijednosti. A jedino iz dobrih, jakih stanja postoji šansa da se rodi umjetnost. A kad ja umrem, jedino što bi eventualno jednom moglo ostati poslije mene jest moje, ako ga bude, umjetničko djelo. Podala sam se toj vrsti histerije i sumnjam da će me ikad išta izvan toga u potpunosti izliječiti. Poziv ko poziv, zar ne? Na koncu, čini mi se, da ću više odgovarati za svoje darove i ono što sam s njima učinila nego za svoje velike grijehe.

Jeste li nakon glavne uloge u filmu Nikše Sviličića “Vjerujem u anđele” dobili ponudu još kojeg domaćeg redatelja?

- Vinko Brešan mi je, onako u svom stilu, suzdržano a duhovito, rekao da sam ga vrlo ugodno iznenadila. Pohvalio me je i Krsto Papić, koji mi je rekao da sam sjajna. I njega sam, čini se, u stvari iznenadila. Ne bih radila velik problem oko podjela uloga. Možda sedamdeset posto naših glumaca ne radi ništa na filmu, pa zašto bih se ja sad posebno žalila? Ako će me tko trebati, zvat će me, a ako ne - neće. Nisam frustrirana.

Ponekad ipak mislim da me se neki ljudi ne usude nazvati čisto zbog moje trenutne privatne životne situacije i čovjeka s kojim trenutno živim. No, ako je to tako, onda oni i nisu ljudi s kojima bih trebala raditi. Istina, nisam se odviše kretala u glumačkim krugovima u posljednje vrijeme, a zna se da kad se malo muvaš, kumiš, moliš, da je lakše dobiti ulogu. No, ne brinem se za sebe i ne sumnjam u svoje mogućnosti. Za početnicu sam solidna.

Zašto ne odete u Beograd? Tamo bi vas držali kao malo vode na dlanu?

- Ako budem primorana poći trbuhom za kruhom u susjednu zemlju, poći ću. Meni bi bilo na ponos, jer išla bih časno raditi svoj posao, a za druge ne znam. Volim svoj jezik i kulturu, na koncu, smatram da se za to moj poočim borio, kao i mnogi drugi, ali ja sam u najboljem životnom periodu i doista neću sjediti kući skrštenih ruku. Kad ste već natuknuli, postoji jedna kombinacija sa Srbijom. No, o tome drugi put. A i primijetila sam da mi se na Facebookov profil najviše javljaju ljudi iz Srbije, Bosne, Makedonije, Crne Gore, a nešto manje i iz Slovenije. Iz Srbije mi stižu komplimenti kakve možda i nisam zaslužila, doista me glorificiraju.

Bavite li se još čim kreativnim?

- Pišem, od toga da zapisujem najbanalnije događaje iz svog života do poezije. Počela sam u ranoj tinejdžerskoj dobi. Htjela sam sebi, najprije, okarakterizirati sebe, odnosno, svesti samu sebe u neke razumne okvire. Pisala sam tešku, možda pomalo turobnu i mesnatu poeziju u stilu srpskog nadrealista Rade Drainca. Prije sam bila zaluđena Ujevićem, Jesenjinom pa možda otud povod. No od tinejdžerskih dana ne pišem poeziju i nema smisla da tu ranu poeziju sad objavljujem. Zapravo, strah me. U prozi sam pak preopširna, prenaporna i ne znam tko bi me čitao. Rijetki, pretpostavljam. Jer rečenice mi traju po pola stranice.

Hoćete li ipak uskoro objaviti kakvu knjigu.

- Hoću, možda već oko Božića. Zvat će se “Život u paklu”! Želim je napraviti kako spada. Neka ostane iznenađenje što će se u njoj nalaziti. Prvo je trebala izaći kao specijal u jednom časopisu, ali sam od toga po svoj prilici odustala i objavit ću taj rukopis još u nastajanju kao knjigu.

Ipak, otkrijte koju informaciju.

- Neće biti autobiografska, zaboga, što bih ja sa 29 godina imala zaokružiti u svom životu, ali ću morati objasniti neke činjenice, na brzinu, kroz malo rečenica, o svom procesu formiranja u odraslu osobu. Savim slučajno sam glavni lik u knjizi ja, a mogao je to biti i netko savim drugi. Situacija me inspirirala za pisanje. Ali nisam pisac i neću se skrivati iza lika kao što to pisci rade. Pisat ću istinu, više o vremenu i prostoru u kojem živimo i o njegovu nemoralu i licemjernosti. Pokušavam pisati, koliko to mogu, i s dozom humora i britkosti, ali ujedno brutalno realno. Pa tko voli, ‘nek izvoli.

Kakve filmove volite?

- Volim mračne i teške filmove, tako da sam osuđena na samačko gledanje. Volim Del Torov film “Panov labirint”, pa recimo “21 Grams” Alejandra Gonzaleza Ińárritua sa Seanom Pennom. Eto, gledala sam i Lars von Trierovog “Antikrista”...

To je možda najmučniji film koji sam ikad pokušao gledati?

- Ni ja nisam došla do kraja, došla sam do momenta kad ga je kastrirala, ali hoću. Ne volim pak romantične komedije i ne podnosim glupost u velikim količinama.

Spomenuli smo već Vlatku Pokos. Pročitali ste, vjerujem, njezin roman “Život u raju”. Kako biste ga ocijenili recimo iz pozicije neutralnog čitatelja?

- Na prvi poged se vidi, što su zapazili vjerujem svi čitatelji, da u knjizi nedostaje dijaloga, bilo kakvih. Drugo, u njoj nema ni trunke humora. Što se tiče glavnog lika, pripovjedačice, ona je na zapanjujuće otvoren način iznijela vlastitu, a otužnu ljubomoru. Ljubomoru spram talenta i spram punokrvnih žena. Toliko snažna, jednoznačna ljubomora ne izvire čak ni iz likova ruskih klasika! Ljubomoru na majčinstvo, na primjer. Iz perspektive pripovjedačice, svaka je žena potencijalna prijetnja. Ona koja je uspješna, zasigurno je uspješna zato što ju je financirao koji muškarac. Ona koja je glumica, puna života, snage, duha, koja je došla na svijet punih kofera, ona je nužno kurva. Ona koja je kantautorica pak je alkoholičarka.

No, prema mom gledištu, kantautorici je dozvoljeno da popije čašu vina, pa i bocu vina, i da ga izlije na nekog muškarca upravo zato što je kantautorica. Iza nje stoji zanimanje. Nije to isto kao kad se opije i prolijeva istog neka beskrvna starleta. Pripovjedačica koja sama nije velika majka, velika umjetnica, velika žena, iskazuje dakle nevjerojatnu količinu ljubomore iz, čini se, dva razloga.

Prvi, zato što muškarac s kojim je bila pet godina u vezi voli upravo talentirane žene a ne onakve kakva je ona, pripovjedačica, žena koja živi u sterilnoj formi, u stoljetno izlizanoj pozi. Drugi, jer pripovjedačica teži tome da bude najbolja a nema argumenata i nema snage za to. Kroz knjigu se provlači tuga prepuna pogrešnih emocija zato što pripovjedačica nije shvatila gdje je bila pet godina, nije shvatila ozbiljnost života ni situacije. Pripovjedačica ima gotovo četrdeset godina, a cijeli joj je svijet kriv ako joj je kava ujutro hladna. Ona naprosto ne želi preuzeti odgovornost ni za jedan svoj postupak.

A kako biste je ocijenili iz osobne perspektive, budući da ste i vi dio pripovjednog tkanja, kao i vaš, a njezin bivši partner?

- Vidjela sam popis od dvadeset svjedoka na sudu vezan uz postupak maloljetne osobe kojom se bavi i u toj knjizi. Po tom obrascu, po onome što su svjedokinje govorile protiv nje, ta je knjiga nekovrsna osveta. Autoričin postupak, da sve ljude oko sebe okalja i kaže da je čista i sveta, motiviran je jednim jedinim razlogom: zato što nema druge obrane. Budući da nema talenta i vrijednosti, nije ih na žalost stekla, premda nikad u životu nije kasno, ona život provodi isprazno. Osoba koja ustane u sedam ujutro i cijeli se dan sprema da bi osvanula lijepa u devet sati navečer, kojoj je to životni smisao i forma, mora postati licemjerna. Licemjerstvo koje ona spočitava drugima je samo oblik racionalizacije, a ne odjek stvarnosti.

Ukratko, hoćete kazati da joj nedostaje duha?

- Apsolutno. Ovako ću reći: mislim da je autorica te knjige propustila, ne svojom krivnjom, jednu lijepu životnu fazu, koju svatko obično ima, a to je sretno djetinstvo. Mislim da kad je ušla u obitelj Radeljak da se poistovjetila s djetetom i da je željela imati isti tretman kao dijete. To se također čita iz knjige. Ljubomora spram djeteta, ljubomora spram pokojne majke toga djeteta. Kao da se htjela natjecati s Enom Begović, koja je u HNK odigrala 40 klasičnih komada. Ja se tako nešto ne bih nikad usudila učiniti. Ako prihvatite ulogu supruge i pomajke, jasno je da ste u težoj životnoj situaciji nego dijete. Dijete mora imati svoje veselje u životu. Mislim da je ona htjela onu sočnu, toplu mednu, mekanu ljubav koja se poklanja djetetu. Nije dakle htjela preuzeti odgvornost za svoje funkcije. Ona nije bila vezana osim, kao što je rekla, u krevetu. U svakom trenutku mogla je izaći iz situacije. Ali ako si lukavo dvosmjerna, ako želiš novac i pritom misliš “pa nema veze ako ću pritom biti malo nesretna”, to ti se obije o glavu. Čovjek treba biti čist pred sobom, a to nije lako, nije lako nikome.

Među ostalim, izvrnuti ste nekovrsnom medijskom silovanju zbog predrasuda kakve obično kače seksualne manjine. Što ima veze ako gajite veze sa starijim muškarcima. Čini mi se primjerenim to osuđivati isto kao da nekog osuđujete jer voli, primjerice, plavu boju.

- Mislim da je na djelu, među ostalim, glupost i zloća i frustriranost nekih medija koji me žele zgaziti. Naime, ja i inače iritiram ljude, a povremeno ih iritiram i namjerno. Moja poruka je uvijek ista: ne možete mi ništa kao osobi. Ono što je kažnjivo jest to da mediji izazivaju ljude da nas fizički napadaju. I Josip Radeljak i ja doživjeli smo ovo ljeto da prolaznici fizički nasrću na nas. Dečko koji me je napao rekao je: “Ja želim biti na televiziji!” Drugo, razlog je što ja odbijam o tome ozbiljno razgovarati. Ovo je prvi put da o svom životu govorim ozbiljno. Na glupa pitanja ne znam odgovarati drukčije no glupostima. Da nije tragično, bilo bi smiješno. S tim da se poneki novinari, osobito televizijski, postavljaju ucjenjivački: ako nećete dati intervju, pisat ćemo o njoj sve najgore. Da ne kažem da su neki mediji od Josipa Radeljaka i mene tražili novac.

Koliko su vam mediji promijenili privatni život?

- Josipu i meni privatni je život ispunjen i dinamičan, često smo u inozemstvu, neki put i baš zbog tog medijskog pritiska. Kazat ću vam o obitelji Radeljak: njih troje, Josip, Leo i Lana, čine jednu, rekla bih, mramornu, iznimno čvrstu konstrukciju. Rijetko gdje i kad sam vidjela da se ljudi toliko snažno drže jedni drugih. Sad već mogu reći da sam dio te familije, da su me kao takvu prihvatili. Dakle, na neki smo način nedodirljivi. No, pisanje budalaština ometa djetetov život.

Ona ide u školu, do nje dopiru informacije koje ne bi trebale. To nas ljuti i izbacuje iz takta. Dijete nije zaslužilo da mu se to događa. Nakon što je Ena poginula, ne smatram da je Josip trebao ostati sam, mrk i ljutit udovac. U redu je da je pokušao naći mlađe žene. Na koncu, i Vlatku Pokos, zašto ne. Mislim da su i oni imali lijepe godine. Njemu je ta djevojčica prioritet u životu, želi je izvesti na pravi put, postaviti na noge i doista je ozbiljan i odgovoran otac i trudi se svim silama da sve dobro funkcionira. Pozvala bih medije da nas oslobode pritiska, negativnog konteksta u koji nas stavljaju jer mi nikome ništa ne činimo.