TOMISLAV ČADEŽ O ODLASKU MLADE GLUMICE 'Nije bila zlobna i teško se mirila s tuđom zloćom. Zapravo nikad nije dobila priliku...'

Ima ljudi koji nesreći ne mogu izmaći. Počiva im u očima što se ne mogu suočiti sa stvarnošću. To su osjetljiva bića nesklona samoći ali kojima bivanje s drugima predstavlja borbu na život i smrt. Dolores Lambaša bila je upravo takva mlada žena: tužnog pogleda i s malo zapravo nade.

UMRLA DOLORES LAMBAŠA 'Užasno velika tragedija. Neka je čuvaju anđeli. Mislila sam da će se izvući, bila je jaka, srčana...'

Napravio sam s njom ne tako davno veliki biografski intervju. Više sam joj, da tako kažem, odgovarao na pitanja nego ih postavljao. Bila je, zapravo, veoma sramežljiva i zbunjena. Ne vjerujem da joj je odgovarao život u Zagrebu. Nije shvaćala da mnogo ljudi ne znači i mnogo prilika. Nije bila zlobna i teško se mirila s tuđom zloćom. Kao glumica zapravo nikad nije dobila priliku.

U kazalištu gledao sam je svega jednom, u zagrebačkom HNK, godine 2006., gdje je odigrala zapravo pamtljivu rolu u predstavi doajena Božidara Violića. Posrijedi je bila posljednja Lorcina drama, „Dom Bernarde Albe“, mračna epizoda iz patrijarhalnog života španjolskoga sela: udovica Bernarda, po starim običajima, osam godina žaluje za suprugom, za koje je vrijeme i svojih pet neudanih kćeri zatočila u kući. Najmlađu, i najstrastveniju, Adelu, koja se na koncu objesi, odigrala je eto Lambaša…

Na filmu je, naoko, imala više sreće. Zaigrala je, 2009., naslovnu ulogu u romantičnoj komediji Nikše Sviličića „Vjerujem u anđele“, koji je osvojio nagradu publike u Puli. Šira je javnost zna i po ulozi u sapunici „Ruža vjetrova“, gdje je igrala fatalnu negativku.

Ni dakle u umjetničkoj karijeri ni u stvarnom životu ona hepienda više nije vidjela. Pokušala je pisati, opširno i naivno, nekakvo autobiografsko štivo bez konkretnoga sadržaja.

Naš glumački svijet krasi činovnički mentalitet i snažna zavist. Ona se gotovo nikad javno ne pokaže, no naši glumci nisu među sobom solidarni. Jednako je tako s njihovim šefovima, redateljima i ravnateljima i producentima. Obostrana korist jedno je što ih obično veže. Ako u tom miljeu glumac ne pronađe pokrovitelja, ili, da tako kažem, svoju ekipu, bit će i profesionalno i privatno izoliran i zaobiđen.

Nema nikakve sumnje da se i Dolores Lambaša osjećala odbačenom. Čak sam joj rekao da mi je krivo što s njom radim veliku priču, jer će joj ona donijeti samo još nove nevolje: zavist i odbijanje. Štoviše, savjetovao sam joj da napusti Zagreb, gdje je dovijeka obilježena kao "neozbiljna", što je purgerski eufemizam za ženu koja doduše ima svoju profesiju ali ne mora raditi ako ne želi.

Naime, već činjenica da je došla iz maloga mjesta i da živi s poznatim muškarcima, u Metropoli je dovoljan signal da joj nije potrebna nikakva karijera. Ako je želi, neka se ti muškarci pobrinu da joj je osiguraju. Tako to u nas ide. Mnogo bolje nisu purgeri dočekali niti Enu Begović, kojoj ni velika karijera nije bila pomogla da se među njima specijalizira.

Kako međutim niti Dolores Lambaša nije bila ništa do glumica s vlastitom dušom, nije mogla shvatiti da se eto iz životne uloge u kojoj se našla više neće moći izvući ni po koju cijenu.