VOJNA ANALIZA IGORA TABAKA

Ruski pritisak u Donbasu razjasnio je neke stvari: Ukrajina je sve ovisnija o pomoći, a evo gdje se vodi ključna bitka

Što se tiče stanja na bojištima Ukrajine, ondje se stvari posljednjih dana baš i nisu razvijale na veselje vlasti u Kijevu

Igor Tabak, 'ježevi', tj. barikade za tenkove u Kijevu, ruski tenk u Ukrajini

 Afp/Davor Pongračić/Cropix/Profimedia/

Petak 10. lipnja predstavlja 107. dan aktualnog te intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Kako se nastavlja ruski pritisak na branitelje Donbasa, neke su stvari sve jasnije. Kao prvo, to je vremenom sve veća razina ovisnosti Ukrajine o pomoći sa zapada – i to ne samo po pitanju vozila i naoružanja, nego i streljiva te goriva, te posebno i novčanih sredstava za osiguravanje nastavka državnih funkcija Ukrajine pod ruskim napadom. Pri tome, nije teško uočiti da novac stiže lakše i brže od vojne tehnike, posebno kad su u pitanju međunarodne organizacije kojima je to u djelokrugu.

S druge strane, što se oružja tiče, nekoliko se zemalja posebno istaknulo – Sjedinjene Američke Države, Poljska, baltičke države, Češka i Slovačka, pa čak i Francuska – koja održava kontakte s Moskvom, ali je ipak iskočila u fokus slanjem samohodnih haubica na kotačima CAESAR, koje su izgleda put bojišta otišle opremljene kako modernim sustavima za upravljanje vatrom, tako i suvremenim blizinskim upaljačima koji njihove granate kalibra 155 mm čine posebno ubojitima za neprijateljsko pješaštvo.

No, sasvim je druga priča po pitanju Njemačke, europske sile koja već godinama izaziva sablazan stručne javnosti vijestima o očajnom stanju vlastite vojne tehnike, koju se redovito nastoji proizvoditi kod kuće u okvirima iznimno napredne nacionalne vojne industrije i onda državi prodavati po astronomskim cijenama. Zadnjih su se tjedana sve te karakteristike njemačkog obrambenog sustava preslikale i na polje vojne pomoći Ukrajini, gdje navodno već počinje kružiti i novi pojam „šolcanje“ – po aktualnom njemačkom kancelaru Olafu Scholzu, kojim se označava masivno ispaljivanje raznih obećanja, bez makar i rubne namjere ispunjavanja ikojeg od njih. U praksi se ovo ponašanje posebno dobro vidi zadnjih desetak dana, kada su na prigovore o gotovo pa njemačkom sabotiranju ukrajinske obrane prvo u javnost dospjeli razni popisi svekolike pomoći koju se poslalo ili namjerava slati, da bi onda pod iole ozbiljnijim pogledom krenulo raspršivanje tog balona od sapunice.

Kao prvo, iako se neke stvari poslalo u prvim tjednima rata, ta su sredstva već davno potrošena, a često su bila i vidljivo zastarjela te ponekad i loše skladištena iz doba negdašnje DDR do danas. Dok priprema ikakve ozbiljnije opreme o kojoj je bila riječ (recimo oklopnjaci Gepard i PzH2000), i obuka za to potrebnoga ljudstva, traje do u beskraj, pa isporuka zapravo i nije jasno na vidiku – mnogo je i poslova koje se najavljivalo… i ništa. U tu kategoriju jasno spada priča kojom se prošloga tjedna pohvalio i sam kancelar Scholz – da bi rabljeni oklopnjaci Marder (koje je Ukrajina molila), umjesto na bojište bili poslani u Grčku, ne bi li onda ta država zauzvrat put Ukrajine poslala svoje stare oklopnjake iz DDR fondova.

Kako se posljednjih dana vidjelo, ta cirkuska zamjena nije ni blizu provedbe, jednako kao ni priča o nekakvom nadomještanju oklopnjaka Sloveniji u zamjenu za slanje put Ukrajine slovenskih tenkova M-84. Dapače, kao posebna pljuska Njemačkoj stiglo je i propitivanje sa samoga vrha ukrajinskih vlasti navodnih donacija njemačkih vojnih kaciga – koje izgleda nitko nije ni vidio, a kamoli primio. Sve to se događa u vrijeme kada se širom Donbasa vode masovni topnički dueli u kojima ruske snage navodno imaju količinsku prednost otprilike 10 na 1, i gdje Ukrajina polagano ostaje bez streljiva za svojih oko 800 sustava kalibra 152 mm, dok je broj sa zapada poslanih oružja NATO-kalibra 155 mm još uvijek ograničen na oko 150 komada.

Naravno, tu bi stanje mogli popraviti moderni višecijevni raketni sustavi, makar ih se odlučilo slati s raketama najmanjih dometa – da i tu nije riječ tek o tri sustava iz SAD i sličnom broju iz Velike Britanije, umjesto potrebnih više stotina takvih oružja s tisućama raketa. I tu se Njemačka proslavila tvrdnjom kako njihovo takvo oružje – sustav MARS II, rađen po licenci američkih M270 MLRS – bez nekakvih preinaka nije sposobno ispaljivati projektile koje se sada misli slati Ukrajini, tako da njihovo slanje u obzir ipak dolazi tek krajem ove godine, jednako kao i slanje projektila IRIS-T, kojima se također posljednjih dana mahalo kao velikim doprinosom Njemačke obrani Ukrajine – zemlje ostavljene da ljetnu borbenu sezonu s premoćnim Rusima preživi s mnogo obećanja i malo konkretne vojne pomoći.

U isto vrijeme, tek ostaje za vidjeti hoće li vlastima u Kijevu tu biti više pomoći od NATO-članica okupljenih u klubu „Bukurešt-9“, koji se organizirao nakon ruskog napada na Ukrajinu 2014. godine, i koji baš danas ima svoj summit čelnika država. Iako virtualno, baš danas su se u organizaciji predsjednika Rumunjske Klausa Iohannisa i predsjednika Poljske Andrzeja Dude okupili i čelnici Bugarske, Češke, Estonije, Latvije, Litve, Mađarske i Slovačke, ne bi li pokušali dogovoriti zajedničke smjernice nastupa ovih država s istočnoga krila Saveza na predstojećem NATO summitu u Madridu, od 28. do 30. lipnja. Naravno, nema sumnje kako će ozbiljna tema današnjih razgovora u Bukureštu biti i daljnji koraci za pomoći Ukrajini – naravno, ako i ovdje predstavnik Mađarske, predsjednica Katalin Novak, ne odigra prorusku ulogu i ne potopi u hodu sve konkretnije planove ove zajednice.

Što se tiče konkretnog stanja na bojištima Ukrajine, ondje se stvari posljednjih dana baš i nisu razvijale na veselje vlasti u Kijevu. Iako je stanje na krajnjem sjeveru i krajnjem jugu ukrajinskih bojišta donekle povoljno za branitelje – niti oko Harkiva, a niti na prostorima oko Hersona, nije došlo do ikakvih bitnijih pomaka. U obje ove zone ukrajinski su napadi relativno stali, da bi se onda uspješno odbilo i brojne pokušaje ruskih protunapada, te pokušaje novog zauzimanja oslobođenih prostora. Iako su posljednjih dana opet bilježena brojna granatiranja, raketiranja i bombardiranja kako Harkiva, tako i Mikolajeva, ukrajinske snage nisu tu napravile neke veće prodore u okupirana područja na kojima se Rusi i užurbano dodatno utvrđuju, te postavljaju minska polja kako neposredno uz vlastite položaje, tako i daljinski – raspršujući mine po pozadini ukrajinskih borbenih linija. Jednako su taktički dinamične, ali šire gledano nepromijenjene ostale i crte bojišta na oko 185 km poteza od rijeke Dnjepar do separatističkog središta Donjeck, gdje je na mnogim mjestima bilo bilježeno razaranje topništvom ili zrakoplovstvom, ali ni poneki kopneni napadi nisu promijenili stanje na bojištu.

Za razliku od toga, na širem prostoru Donbasa bilo je ponešto aktivnije i žešće. Kao prvo, sada je prilično jasno da je u ruske ruke pala ukrajinska enklava Svjatogirsk iz koje su se branitelji kompletno povukli do srijede 8. lipnja. Jednako je temeljito pao i prostor negdašnje enklave Liman, gdje su se borbe prenijele oko 7 km južno, na prostor sela Stari Karavan i tamošnjeg prelaza preko rijeke Siverski Donjec. Iako na sjevernoj strani te rijeke možda postoje još neke manje ukrajinske enklave, zabačena sela do kojih još nije stiglo sustavno rusko napredovanje – glavno poprište događanja je tu i dalje enklava oko grada Severodonjeck. Iako se krajem prošloga tjedna ondje vidjelo ukrajinski protunapad, koji je branitelje nanovo doveo do kontrole oko 50 posto tog urbanog prostora i obnove pojedinih obrambenih položaja oko toga grada – taj uspjeh nije potrajao dugo.

Dapače, jedva da je potrajao malo po okončanju neočekivane posjete ukrajinskoga predsjednika Volodomira Zelenskog obližnjem Lisičansku u nedjelju, 5. lipnja. Nakon toga, stanje u Severodonjecku se polagano vratilo na staro, tako da Ukrajina i nadalje drži industrijsku zonu na jugozapadu grada, dok ruske snage imaju sjever i istok mjesta. Kako izgleda, centar grada je sada ničija zona koju redovito poklapa topništvo obiju strana, a izgleda da uz teške borbe i prigradska naselja na jugoistoku opet klize iz ukrajinskih u ruske ruke. Sve se to dobro uklapa u sliku po kojoj Severodonjeck za Ukrajinu sada prvenstveno služi kao polje urbane borbe s inače bitno premoćnim ruskim protivnikom – gdje takvo borbeno polje praktično obezvrjeđuje glavne ruske prednosti u vatrenoj moći. S druge strane, ako stvari za branitelje i krenu temeljito krivo, uvijek im tu ostaje povlačenje preko rijeke Siverski Donjec u Lisičansk – uporište na uzvisini, s boljim logističkim zaleđem i pregledom nad rijekom.

No, kako se rijeka Siverski Donjec postupno profilira kao lokalna razdjelnica osvojenih područja s jakim ruskim snagama, i branitelja na njenoj južnoj obali – treba naglasiti da sve veću ulogu ima i sprečavanje njenog prelaska bilo većinom uništenim mostovima, bilo postavljanjem pontonskih mostova, ili desantnim prijelazom na kakvome gazu. Sve toplije vrijeme u Donbasu navodno je smanjilo razine riječnoga toka i suštinski olakšalo prijelaz preko ove prirodne prepreke – pa zato ne čude za sada još nepotvrđene vijesti da su Rusi nakon osvajanja Svjatogirska možda uspjeli nedaleko mjesta Tetjanivka pregaziti rijeku te postupno zauzeti tamošnji prostor oveće riječne okuke sa selima Prišib i Sidorove. Ako se ove vijesti pokažu točnima, to bi značilo da se ukupno oko 30 ruskih taktičkih skupina razine bojne sada na ujedinjenoj fronti sa sjeverozapada približava Slovjansku. Iako je već danima bilo primjetno da u smjeru Slovjanska jača pritisak sa sjeverozapada, iz prostora oko osvojenog grada Izjuma, sada bi ukrajinske linije koje su to branile (potez Dolina-Bogorodične) najednom bile ugrožene i sa sjevera – pa bi se linije borbe i s te strane od dvadesetak pomakle na desetak km od Slovjanska, jednako kao što su sad već i na desetak km sjeveroistočno u prostoru sela Stari Karavan. Uz sve to, ne čudi da su baš jučer čelnici proruske tzv. Luhanske Narodne Republike i službeno objavili početak borbi za Slovjansk – koje će uvelike ovisi o sposobnostima ruskog prelaženja rijeke Siverski Donjec i ukrajinskim mogućnostima osporavanja takvih nastojanja.

Za to vrijeme tek je nešto bolje stanje dalje na istoku, u širem prostoru već spominjanog ukrajinskog uporišta Lisičansk. Dok se odande podupire ukrajinski otpor preko rijeke – u Severodonjecku – ujedno branitelji zadržavaju i ruske napade s istoka, u oko 14 km udaljenom prostoru sela Ustinivka i Toškivka koja već neko vrijeme učestalo mijenjaju ruke i poprište su ogorčenih borbi. Taj se prostor dalje južno veže na ukrajinsko uporište Girske, i onda još 4 km južnije i na uporište Zolote. Baš je taj prostor oko Zolote zadnjih dana posebno problematičan. Naime, u zaleđu tog malog utvrđenog grada, koji je postupno srastao od 5 blisko smještenih sela, probili su se ruski agresori s juga, iz prostora oko mjesta Popasna. Nakon ogorčenih borbi, izgleda da je napadačima jučer ipak uspjelo zauzeti selo Komišuvaha, koje je neposredno u zaleđu uporišta Zolote – tako da se tu počinje otvarati pitanje ili oslobađanja te bitne točke, ili ukrajinskog napuštanja Zolote radi izbjegavanja opkoljenja.

Iako je ovo tek segment širih borbi na prostoru oko Popasne, u kojima Rusi iz tog mjesta osvojenog prije mjesec dana nastoje napredovati kako na sjever u zaleđe ruske obrane Lisičanska, tako i na sjeverozapad preko Soledara prema Slovjansku, ali i na zapad do Bahmuta i onda Kramatorska, to njihovo aktualno zauzimanje sela Komišuvaha jedan je od rijetkih ozbiljnijih pomaka bilježenih na ovome bojištu. Iako su širom te zone bilježeni ogorčeni ruski napadi na niz manjih sela i ukrajinskih logističkih pravaca, praćeni masivnim topničkim udarima s obje strane - pomaka je zapravo bilo malo. A i kad bi se dogodili, oni su bitni tek ako postavljaju osnove za neka dalja ozbiljnija napredovanja – kao što okupacija Komišuvahe otvara pitanje sudbine uporišta Zolote, a onda i pitanje održanja istočne obrambene linije ukrajinskog dijela Luhanske oblasti na potezu Lisičansk-Toškivka-Girske- Zolote. No, dok se takvi preokreti ne dogode, borbe zapravo ostanu ograničene na niz malih mjesta u ravnici, gdje se malobrojne kuće, polja i poljske fortifikacije svakodnevno ore bezbrojnim granatama i raketama s obje strane.


(Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na Jutarnji.hr objavljuje vojne analize)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 15:58