Nedjelja 16. veljače ujedno je 1089. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, gdje je vrijeme zimsko, a bit će još i hladnije u tjednu koji dolazi. Ipak, nema najava dodatnih redukcija struje koje bi trebale pogoditi građanstvo ne bude li dodatnih ruskih napada na energetsku infrastrukturu (koje bi se lako moglo očekivati za koji dan kad hladni val bude na vrhuncu).
U takvoj situaciji posebno u oči upada i nastavak ratnih igara oko ukrajinskih nuklearnih elektrana - kako one okupirane u Zaporižju, tako i one konzervirane u Černobilu. Dok smo već pisali o problemima izmjene IAEA promatračkog tima u okupiranoj elektrani Zaporižje nedaleko grada Energodara, ova je problematika imala i svoj nastavak u srijedu 12. veljače.
Tad se još jednom pokušalo obaviti izmjenu, gdje Međunarodna agencija za atomsku energiju inzistira da njezini promatrači dođu preko teritorija Ukrajine i onda uz ruske sigurnosne garancije dođu do same okupirane elektrane. Kako izgleda, ruskoj strani ovakav režim prilaza ne odgovara te nastoji postići da se do elektrane ide isključivo preko Rusije i ruskih okupiranih područja - ne bi li i čitavu problematiku ove okupirane nuklearne elektrane odvojili od Ukrajine i pretvorili u isključivo pitanje dogovora IAEA samo s Moskvom.
Dapače, prema ukrajinskim izvorima, redovitim incidentima i pritiscima na IAEA Ruska Federacija općenito nastoji iz elektrane odstraniti neovisni nadzor ne bi li u miru nastavila kompleks elektrane koristiti i u vojne svrhe. Zato nije bilo ni čudno da su i ovaj pokušaj izmjene IAEA promatrača - usprkos obostranim pisanim garancijama - ipak pratile vijesti o 12 napada bespilotnih letjelica i topništva (za koja se opet nije nedvojbeno ustanovilo s koje strane dolaze).
PROČITAJTE VIŠE Putin sprema najjače adute za pregovore s Trumpom: Odabrao je savjetnika za vanjsku politiku, špijuna i financijskog stručnjaka
Uglavnom, rotacija IAEA osoblja opet je propala u svjetlu obostranih (a suprotstavljenih) navoda da su napadi bili dio borbi oko mjesta Kamjanske udaljenog 56 km istočno, gdje se inače okršaji bilježe prilično redovito. No dok po pitanju incidenata oko nuklearne elektrane Zaporižje vijesti većinom filtriraju kroz optiku Ruske Federacije te relativno ograničenih ovlasti IAEA promatrača - ponešto je jasnija stvar bila vidljiva u rano jutro petka 14. veljače na prostoru bivše nuklearne elektrane Černobil, oko 90 km sjeverno od Kijeva.
Dok su 3 bloka ove elektrane u procesu dekomisije, 4. blok (koji je bio poprište tragedije 1986. godine) sad je pokriven višeslojnim sarkofagom, koji je oko 2 sata ujutro postao metom napada ruskog kamikaza-drona. Iako nije bilo povećanja razine radijacije, ovaj udar i eksplozija bespilotne letjelice tipa Shaheed izazvala je štete te manji požar na vanjskim slojevima sarkofaga.
Događaj su zabilježili ne samo promatrači IAEA, već i nadzorna oprema američkog Ministarstva energetike koje još danas pomaže u kontroli ovog poprišta davne nuklearne nesreće. Tim više je bilo zanimljivo vidjeti široke demantije odgovornosti za incident s kamikaza-dronom, kojeg su iz Moskve nazvali "provokacijom i izmišljotinom", optužujući ujedno Ukrajinu za plansku akciju provokacije tempiranu na prvi dan Međunarodne sigurnosne konferencije u Münchenu, gdje su ove vijesti izazvale ljutitu reakciju zapadnih dužnosnika, dok je međunarodna agencija IAEA čitavu situaciju (s eskalacijom vojnih aktivnosti u Zaporižju) označila kao "ugrožavanje globalne nuklearne sigurnosti".
Diplomatska arena
Kako se i očekivalo, čitava druga polovica ovoga tjedna bila je u međunarodnoj politici podređena rješavanju pitanja mirovnih pregovora u Ukrajini, odnosno američkim koprcanjima na putu ostvarenja barem dijela obećanja predsjednika Donalda Trumpa da na ovaj ili onaj način ostvari svoje predizborno obećanje o brzom sklapanju mira u Ukrajini.
Iako je već odavno postalo jasno kako nema ništa od najavljivanog mira u prvom danu Trumpovog mandata, u međuvremenu je postalo jasno da niti kasnije naznačeni rok od 100 dana vjerojatno neće biti dovoljan - te se sad može kao okvirni plan tretirati ili riječi bivšeg generala Keitha Kellogga o 180 dana do primirja, ili riječi ministra vanjskih poslova SAD Marca Rubija koji odbija spominjati ikakve datume te samo navodi kako predstoji još mnogo "teškog rada" (dok međunarodni mediji još spominju i Uskrs ili "Dan pobjede" u svibnju kao neke moguće datume za ovakav ili onakav ishod).
Nažalost, isto takvo razmimoilaženje zadnjih dana moglo se čuti i na niz drugih bitnih pitanja vezanih uz Ukrajinu i ukupnu europsku sigurnost - gdje je dobar primjer dao ministar obrane SAD Pete Hegseth s izjavom u srijedu 12. veljače kako neće slati vojsku u Ukrajinu, da bi sam J. D. Vance, potpredsjednik Sjedinjenih Američkih Država, za medije ustvrdio 14. veljače da bi SAD zato mogle protiv Rusije uvesti sankcije ili "možda poduzeti vojnu akciju" ako Vladimir Putin ne pristane na mirovni sporazum s Ukrajinom - da bi onda do večeri istog dana na društvenoj mreži X demantirao ikakve namjere slanja vojske u općenitu zonu ovoga sukoba. U isto vrijeme, za službeni Washington bilo je potpuno normalno očekivati neko angažiranje europskih trupa u čuvanju postignutog mira, ujedno držeći kako te snage ne bi na terenu trebale biti pokrivene garancijama iz članka 5. NATO sporazuma, dakle - išle bi na svoju odgovornost.
Slične su nedoumice vladale i po pitanju sastanka delegacija SAD i Ukrajine na marginama Sigurnosne konferencije u Münchenu. Iako je Trump taj susret najavio još u srijedu 12. veljače, određenu je pomutnju izazvao njegov navod kako će se tad susresti delegacije SAD, Ukrajine i Rusije, iako Ruska Federacija ne sudjeluje na ovome skupu i nitko od njezinih predstavnika nije ni bio pozvan da prisustvuje. Ipak, sadržaj ovog skupa pokazao se još i neobičnijim - budući da se tu krenulo razgovarati o dokumentu kojeg je u Kijev 12. veljače dostavio novi američki ministar financija Scott Bessent. Riječ je tu o prijedlogu dokumenta o "gospodarskoj suradnji" kojim bi se pomoć SAD za Ukrajinu najednom "osiguravala" pravima na određeni dio tamošnjih rudnih bogatstava i sirovina.
No ne samo da Ukrajina nije odmah potpisala ovaj sporazum, već je do petka 14. veljače po tom pitanju izradila vlastitu verziju dokumenta koju je onda i predala delegaciji pod vodstvom J. D. Vancea (umjesto davanja potpisane američke verzije). Kako izgleda, prema pisanju pojedinih medija, problem je nastao u američkoj ideji da se pod njihovu kontrolu prenese 50 posto ukrajinskih podzemnih resursa, udjelu SAD u poslijeratnom rudarstvu, energetici i državnim poduzećima Ukrajine, kao i u procjenama ukupne pomoći iz SAD koju je dosad Ukrajina primila. Naime, dok se iz krugova oko Donalda Trumpa još ljetos spominjalo 200 milijardi pomoći SAD, ta je cifra početkom ovog mjeseca narasla na više od 300 milijardi USD, da bi Trump u četvrtak 13. veljače konačno govorio o 350 milijardi USD pomoći iz SAD (koju bi se trebalo "osigurati" s oko 500 milijardi USD vrijednosti ukrajinskih rudnih bogatstava).
Naravno, sve to ne bi bilo čudno da je takva pomoć stvarno bila isporučena - gdje stanje prilično jasno ocrtava višegodišnje istraživanje Instituta za svjetsku ekonomiju iz Kiela u Njemačkoj, koji je za tri godine odbijanja ruske agresije registrirao ukrajinsko primanje ukupno 267 milijardi eura strane pomoći, i to iz EU ukupno 132 milijarde eura pomoći (70 milijardi humanitarne i 62 milijarde vojne), dok je iz SAD registrirao 114 milijardi eura (50 milijardi financijske i još 64 milijarde vojne pomoći).
Slično se iz vrha NATO saveza čulo kako je tijekom 2024. u Ukrajinu ukupno poslano više od 50 milijardi eura sigurnosne pomoći, od čega je doduše "gotovo 60 posto došlo iz Europe i Kanade". Dakle, sve bitno različite brojke od onih koje obožavaju navoditi iz službenog Washingtona. Čitavu su situaciju odmah iskoristili iz Moskve, napominjući da dok oni vode "oslobodilačku misiju u Ukrajini", mladi Ukrajinci "umiru za pravo engleskih i američkih monopola da posjeduju metale rijetke zemlje i druge minerale u Ukrajini, kao što je predsjednik Trump nedavno vrlo otvoreno izjavio".
PROČITAJTE VIŠE ‘Europa se više ništa ne pita, danas imamo samo tri velike sile. Ukrajina? Njihova sudbina zapečaćena je još 2014. godine...‘
Time postupno dolazimo do konačnog problema svih iznesenih stavova Sjedinjenih Država po pitanju rata u Ukrajini i njegovog potencijalnog dovršetka. Naime, kako izgleda, o miru bi tu zapravo pregovarale SAD i Ruska Federacija, odnosno predsjednici Putin i Trump - dok bi se tek kasnije o toj temi konzultiralo samu Ukrajinu, ali zasad (kako izgleda) ne i Europsku uniju - od koje se istodobno očekuje da i dalje snosi razne troškove u Ukrajini te možda i osigurava mirovne snage.
Dodatne aspekte ovog novog odnosa SAD i EU dobro je oslikao i izostanak američkog ministra vanjskih poslova Marca Rubija sa sastanka država skupine "Weimar+" (Francuska, Velika Britanija, Španjolska, Italija, Poljska, Njemačka, EU i Ukrajina) u Parizu 12. veljače, na što su se onda nadovezali "hladni tuševi" u izjavama ministra obrane Hegsetha (u Bruxellesu 12. veljače na sastanku tzv. Ramstein formata) i potpredsjednika Vancea (u Münchenu u petak 14. veljače, na prvom danu tamošnje Međunarodne sigurnosne konferencije).
Naravno, ovakav je odnos SAD-a prema Europskoj uniji bio začuđujuć za mnoge, ali ne i za mađarskog predsjednika Viktora Orbana koji je još 13. veljače samouvjereno ustvrdio kako "EU ne može tražiti mjesto za pregovaračkim stolom o Ukrajini", budući da se ono mora zaslužiti diplomacijom i vodstvom (kojeg on već godinama potkopava u svakoj prilici).
Pri svemu tome, bit će posebno teško zamisliti i tijek ikakvih ozbiljnijih pregovora za koje su Sjedinjene Države prvo 12. veljače objavile formiranje pregovaračkog tima sastavljenog od državnog tajnika Marca Rubija, direktora CIA-e Johna Ratcliffea, savjetnika za nacionalnu sigurnost Michaela Walza te izaslanika Stevena Wittkoffa - da bi se onda saznalo kako je izaslanik za Bliski istok Witkoff zapravo odgovoran za dijalog s Rusijom, dok posebni izaslanik za Ukrajinu Keith Kellogg ipak ostaje zadužen za ukrajinsku i europsku stranu. Nasuprot tome, u petak 14. veljače svjetski su mediji krenuli nagađati da bi ruski tim trebao obuhvaćati i Jurija Ušakova, glavnog savjetnika Kremlja za vanjsku politiku s mnogo diplomatskog iskustva, Sergeja Nariškina, ravnatelja Vanjske obavještajne službe, te Kirila Dmitrieva, financijera koji se školovao na Stanfordu i Harvardu i ima veze s Putinovom obitelji uz iskustvo rada u tvrtkama McKinsey & Co. te Goldman Sachs Group.
Istodobno, još se ne zna ništa o sastavu ukrajinske pregovaračke skupine. Ipak, pregovarači bi se uskoro mogli sastati idućeg tjedna u Saudijskoj Arabiji, ako ta informacija dobivena od samog predsjednika Trumpa ne ispadne jednako točna kao i ona o pregovorima s Rusijom na konferenciji u Münchenu gdje Rusa nije ni bilo.
Istodobno se po pitanju Rusije ipak čulo kako je njihov lanjski ratni proračun za obranu porastao za 42 posto te je iznosio ekvivalent 462 milijarde USD, dok su mirnodopski obrambeni proračuni svih europskih zemalja zajedno lani porasli za 12 posto te su dostigli 457 milijardi USD. Što se tiče uporabe svog tog dodatnog ruskog novca, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski vjeruje kako će njima u ovoj godini Ruska Federacija pripremiti dodatnih 15 divizija (dodatnih 100 do 150 tisuća ljudi) - koje mogu biti upućene u Ukrajinu, ali bi mogle završiti i u Bjelorusiji te odande prijetiti Poljskoj i Baltiku.
Ipak, dok su takve opcije još kompletno nejasne - bitno je jasnija činjenica kako ti isti Rusi navodno na bojištima zadnje vrijeme koriste nove metode kamufliranja vojnih cisterni s gorivom u ostacima civilnih naselja blizu bojišnice, dok istodobno punom parom rade i njihovi kadrovi zaduženi za propagandno i psihološko ratovanje. Iz te su kuhinje zadnjih dana došle i priče kako Ukrajina značajan dio oružja iz vojne pomoći SAD navodno preprodaje narko-kartelima u Meksiku ne bi li se njime ratovalo na južnoj granici Sjedinjenih Država, kao i priče da vlasti u Kijevu istodobno pomažu i islamističke teroriste širom svijeta (posebno u Africi), opskrbljujući ih bespilotnim letjelicama i oružjem.
Nažalost, u sličnu propagandnu kuhinju vjerojatno treba svrstati i nedavne navode vlasti u Slovačkoj kako baš Ukrajinci imaju veliku ulogu u lokalnim demonstracijama protiv sluganske politike premijera Roberta Fica u Bratislavi, baš kao i mađarski navodi o nekakvoj "klevetničkoj kampanji" protiv otvoreno proruske vlasti premijera Viktora Orbana u Mađarskoj - koje službena Budimpešta navodno vidi kao "nož u leđa" iz Kijeva, zaboravljajući istodobno koliko je takvih noževa i sama zabila stopiranjem raznih oblika EU-pomoći Ukrajini te europskih sankcija prema Ruskoj Federaciji.
Stanje na bojištima - ruska regija Kursk
Što se tiče bojišta na krajnjem jugozapadu ruske regije Kursk, ondje ukrajinski izvori nadalje navode da je pod okupacijom oko 500 kvadratnih kilometara prostora Ruske Federacije. Pritom se vijesti o borbama najglasnije čuju s jugozapadnoga ruba okupirane zone, gdje je bojišnica načelno položena uz rijeku Loknja (od juga prema sjeveru oslonjena na sela Sverdlikovo, Lebedevka, Loknja, Nikoljskij, Viktorovka, Malaja Loknja, Staraja Soročina i Novaja Soročina).
Dok se sporadično spominju i sukobi dalje na zapad, kod sela Nikolaevo-Darino - riječ je o lokalitetu kojeg su Rusi službeno proglasili "oslobođenim" još 27. siječnja, da bi onda 14. veljače i tamošnji neslužbeni izvori krenuli objavljivati njegovo ponovno zauzimanje. Doduše, ponešto su ozbiljnije vijesti s glavne obrambene linije u toj borbenoj zoni - gdje su Rusi nastavili svoje napredovanje u selu Sverdlikovo. Nakon ulaska na sjever tog naselja, sad izgleda da je do subote 15. veljače većina zapadnog dijela sela opet u ruskim rukama. Dok već spomenuta rijeka Loknja - koja tu teče s juga na sjever - selo dijeli po pola, u subotu 15. veljače moglo se čuti i o borbama na sjevernom kraju istočne polovice ovog naselja, no još bez jasnih ishoda čitavog ovog okršaja.
Ipak, napomenimo da se spominju i borbe uz sjeverniji tok ove iste rijeke, kod sela Lebedevka, Nikoljskij i Viktorovka - što indicira ruski pritisak na čitav zapadni rub ove od Ukrajine okupirane zone. Sjevernije od toga ponovno se spominju borbe u zoni naselja Malaja Loknja kao i oko 6 km istočnije kod sela Kosica - što su ujedno i jedine vijesti sa sjevernog te sjeveroistočnog ruba ukrajinske okupirane zone. Novih vijesti o borbama dolaze i jugoistočno od Sudže, jedinog okupiranog regionalnog središta. Iako se opet bilježe ruski napadi kod sela Kolmakov na rijeci Smerdica, izgleda da su ukrajinski protunapadi izvedeni prije desetak dana ponovnom okupacijom Kolmakova i sela Čerkaskaja Konopeljka te Fanasejevka donekle stabilizirali obranu na oko 3 do 5 km od grada.
Napomenimo da se pozadina čitave ove zone (grad Sudža i niz manjih mjesta na cestama prema Ukrajini) redovito nalazi pod teškom vatrom topništva i ruskog zrakoplovstva - zbog čega se čulo i o evakuacijama tamošnjih civila koje Crveni križ prevozi u obližnju ukrajinsku regiju Sumi. Za to vrijeme, s ruske strane čuju se i prigovori prema Organizaciji za ekonomsku sigurnost i suradnju (OESS) da zapadne zemlje redovito prešućuju navodne ukrajinske ratne zločine protiv civila (iako bi žrtve lako mogle biti posljedica i žestokih djelovanja same ruske strane prema infrastrukturi okupiranih naselja). Jednako tako, ustrajno se čuje i o ruskim napadima na krajnji jugoistok ukrajinske okupirane zone, gdje je bojišnica oslonjena na zapadnu obalu rijeke Psjol, a borbe se vode na prilazima sela Melovoj, Kurilovka i Guevo (no bez jasno vidljivih ishoda).
Stanje na bojištima - Ukrajina
Za razliku od jugozapada ruske regije Kursk, u samoj Ukrajini zadnjih dana bilježilo se određeno smanjivanje borbenog ritma. Posebno se to odnosilo na sjever Harkivske oblasti, koji potpada pod nadležnost ruske skupine snaga "Sjever" (itekako angažirane u ruskoj regiji Kursk). Ondje se bilježilo okršaje oko ukrajinskih sela Kozača Lopanj i Lipci, kod okupiranog sela Gliboke te u samom gradu Vovčansku.
Ponešto je intenzivnije bilo oko 70 km jugoistočno, na rijeci Oskil sjeverno od Kupjanska - odakle nastavljaju pristizati vijesti (1) o daljnjem proširenju ruskog mostobrana u neposrednom okolišu naselja Dvorična (gdje usprkos ruske okupacije službeno objavljene još 27. siječnja ukrajinski izvori nastavljaju spominjati i borbe u samom naselju), kao i o (2) pokušajima ruskih proboja prema jugu, u smjeru grada Kupjanska. Točnije, riječ je o borbama kod sela Kindrašivka i Golubivka, 3 do 4 km sjeverno od Kupjanska, čiji bi pad u ruske ruke najednom bitno pogoršao kompletan položaj branitelja u toj borbenoj zoni.
Za razliku od toga, zadnjih dana prilično mirno bilo je u ukrajinskoj enklavi istočno od Kupjanska (na istočnoj obali Oskila), uz tek povremeni spomen okršaja kod Petropavlivke na sjeveru, kod Stepove Novosilke na istoku te na južnom rubu ove zone kod sela Novoosinove, Gluškivka i kod okupiranog sela Kolisnikivka. Tek malo južnije, na ukrajinskim položajima od Oskila uz granicu Harkivske oblasti bilo je zadnjih dana ponešto borbeno intenzivnije.
Okršaji su bilježeni kod sela Zagrizove, Boguslavka te Nova Krugljakivka i Novoplatonivka na sjevernom rubu, kao i dalje na jugoistok kod sela Lozova, Zeleni Gaj, Novosergiivka i Novojegorivka (ali sve opet bez vidljivih pomaka bojišnice). Tek malo južnije bilježeni su ruski pomaci bojišnice oko rijeke Žerebec, posebno južno od okupiranog sela Makiivka - s obnovljenim spomenima borbi i kod sela Grekivka, Nove i Novoljubivka. Jednako tako, i južno od okupiranog sela Terni izgleda da je agresorima uspio upad sa sjevera u malo ukrajinsko selo Jampolivka, u čijoj se sad jedinoj ulici navodno vode ulične borbe. U okolici se spominju i dodatni sukobi u selima Kolodjazi, Torske i na prilazima okupiranoj Dibrovi u Serebrjanskoj šumi.
PROČITAJTE VIŠE Ona je najjači ekonomski adut Vladimira Putina. Ono što je upravo izazvala u Rusiji, u najmanju je ruku mala revolucija
Južno od rijeke Siverski Donjec sredinom tjedna bilo je vijesti o ruskom pritisku na južni dio borbene zone (Zvanivka i Pereizne), da bi onda u petak 14. veljače opet bilo govora o istočnom rubu tamošnjeg bojišta (Grigorivka na Siverskom Donjecu te Bilogorivka i Verhnokamjanske) - sve to bez jasnih vijesti o ikakvim pomacima bojišnice. Barem naizgled je situacija bila slična i jugozapadnije, u borbenoj zoni oko ukrajinskog uporišta Časiv Jara, grada na desetak km zapadno od okupiranog Bahmuta. Sjeverno od Časiv Jara nastavljaju se borbe uz magistralnu cestu M03 (od okupiranog Bahmuta prema ukrajinskom Slovjansku) gdje su zadnjih dana agresori bilježili manje pomake, a nadalje se spominjalo i okršaje u samom prostoru grada Časiv Jara. Iako je jasno da ondje Rusi drže veći dio naselja i dovode dodatna pojačanja, zasad nema novih vijesti o bitnijim pomacima bojišnice - baš kao ni u okolici južnijih ukrajinskih naselja Stupočki, Predtečine i Bila Gora.
Što se tiče grada Torecka, smještenog oko 22 km južno od Časiv Jara, ondje je situacija i dalje prilično nejasna. Dok ruska strana od 8. veljače grad Toreck tretira okupiranim i spominje čišćenje urbanog prostora od zaostalih branitelja - ukrajinska strana nadalje govori o nastavku borbi na rubovima ove urbane zone, kako u sjevernim prigradskim naseljima (Diliivka i 14. veljače od Rusa službeno okupirano naselje Dačne) tako i u obližnjim rubnim dijelovima grada (četvrt Krimske te pojedini rudarski kompleksi na sjeverozapadnom rubu mjesta). Osim toga, spominje se nastavak borbi i u selu Šćerbinivka jugozapadno od Torecka, gdje prema geolociranim snimkama izgleda da su agresori tek na korak od osvajanja čitavog naselja.
U nastavku se i dalje drže ukrajinske obrambene linije između Torecka i Pokrovska, uz nastavak ogorčenih borbi u široj zoni oko početkom siječnja okupiranog sela Vozdviženka. Tu borbe traju kod sela Elizavetivka na zapadu, Malinivka na sjeverozapadu, Vodjane Druge na sjeveru (Rusi službeno oglasili okupaciju 13. veljače, da bi onda 15. veljače oglasili i službenu okupaciju nekoliko stotina metara sjevernije Berezivke), a na sjeveroistoku Baranivka (vjerojatno okupirana) i Tarasivka te selo Zelene Pole (službeno oglašena okupacija u petak 14. veljače). Iako je početkom tjedna ondje bilo vijesti i o ruskoj okupaciji tamošnjeg čvorišta na magistrali T-0504 (Pokrovsk-Kostjantinivka), a ukrajinski su izvori napominjali kako je riječ tek o zoni intenzivnih borbi, 14. veljače pojavile su se naznake o dodatnom napredovanju agresora južno od trase spomenute prometnice dalje prema jugozapadu, u zonu između sela Malinivka i Elizavetivka.
Što se tiče ostatka istočnih i jugoistočnih prilaza Pokrovsku, stanje je ondje ipak bilo malo bolje za branitelje. Iako su borbe bile zabilježene pri selima Promin, Lisivka i Novopavlivka - ipak treba napomenuti nastavak niza manjih ukrajinskih ofenzivnih akcija južno od Pokrovska. Nakon oslobađanja većine sela Pišćane te dijelova sela Dačenske i Kotline, sad se čuje o borbama i na prilazima naselju Ševčenko oko 3 km južno od Pokrovska. Nažalost, kod obližnjeg sela Udačne i na potezu južno od njega nastavile su dolaziti vijesti o ustrajnim napadima agresora prema zapadu. Tu se opet spominjalo borbe kod Uspenivke (većinom u rukama agresora), kao i južnije kod Novooleksandrivke te kod uvelike zauzetih sela Nadiivka i Sribne. Dapače, između Nadiivke i Sribne vidjelo se i dodatna napredovanja agresora po otvorenim poljoprivrednim prostorima - a zauzeće glavnine sela Sribne pod napad je dovelo i sela Preobraženka, Zaporižja i Bogdanivka, 2 do 3 km sjeverozapadno, zapadno i jugozapadno od Sribne.
Bitno je teža situacija desetak kilometara južno od sela Sribne, gdje uz tešku muku nadalje opstaje ukrajinski izboj bojišnice prema istoku, na prilazima prema sad okupiranom gradu Kurahove. Na njegovu sjeverozapadnom uglu i dalje se čuje o borbama u selu Andriivka na rijeci Vovči (koje je izgleda uvelike okupirano, ali je i poprište brojnih protunapada) - uz povremene navode o nastavku i ukrajinske obrane kod tamošnjeg sela Ševčenko na sjevernom rubu izboja. Donedavno je samo još uporna obrana sela Konstantinopil držala prolaz na istok, kroz sredinu izboja do sela Ulakli i onda nekoliko kilometara istočno prema položajima kod uvelike okupiranog sela Dačne. No stanje se ovdje naglo promijenilo u subotu 15. veljače. Nakon manjeg ruskog napredovanja na južnoj strani izboja u petak 14. veljače, dan kasnije bilježen je širi mehanizirani napad s juga po čitavoj dubini ukrajinskog izboja. Iako su agresori navodno uspjeli ući u sam Konstatinopil, čulo se da su ipak izbačeni iz većine sela, a navodno je manje sreće bilo istočnije u selu Ulakli. Ondje sad nije jasna sudbina tih ukrajinskih položaja, baš kao ni istočnijih linija prema okupiranom selu Dačne (gdje se još prije koji dan održavalo obrambene pozicija i oklijevalo s ozbiljnijim povlačenjem prema zapadu).
Dok se odlučuje sudbina ukrajinskih položaja oko Konstantinopila, bojišnica dalje ide oko 23 km na jugozapad po ostatku ukrajinskog dijela Donjecke oblasti. Zadnjih se dana tu spominjalo okršaje kod ukrajinskih uporišta Bahatir i Rozliv - kod kojeg je bilo i manjeg napredovanja agresora 12. veljače, baš kao i u zoni između okupiranih sela Rozdoljne i Novi Komar u petak 14. veljače. Dodatno, u subotu 15. veljače došlo je do napredovanja agresora i sjeverno iz okupirane Velike Novosilke, prolazeći zapadno od sela Novi Komar sve do ukrajinskog uporišta Novoočeretuvate na rijeci Mokri Jali. Sve je to žestoki nastavak ruskog pritiska bilježenog oko 27. siječnja okupirane Velike Novosilke (s naglaskom prema Burlacke na sjeverozapadu i Novosilku na zapadu) - gdje tek treba vidjeti hoće li branitelji biti u stanju duže zaustavljati agresora.
Konačno, u Zaporižju su borbe bile manje učestale, kod ukrajinskog Gulajpolja i na prilazima gradu Kamjanske (spomenutog po pitanju prilaza međunarodnih promatrača u atomsku centralu Zaporižje). Sve to nije dovelo do ikakvih bitnijih pomaka bojišnice.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....