Četvrtak 21. studenog ujedno je 1002. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Vrijeme ondje postupno postaje sve hladnije, a jačaju i povremene padaline, koje uz kišu sve češće uključuju i snijeg. Takvo hladnije vrijeme utječe na rast energetskih potreba za grijanje – gdje je stanje posebno pogoršano velikim ruskim raketnim napadom 17. studenog, desetom ove godine, kojim se opet dodatno oštetio ukrajinski sustav opskrbe strujom (ne samo elektrane, nego i trafostanice, radi čijeg je ispadanja onda bilo nužno radikalno smanjivati i rad nuklearnih elektrana koje su osnova opskrbe). Od odolijevanja spomenutom zračnom napadu u nedjelju 17. studenog (1 raketa 3M22 „Cirkon“ (srušena), 8 raketa Kh-47M2 „Kinžal“ (7 srušeno), 101 krstareća raketa Kh-101/3M-54 „Kalibr“ (85 srušeno), 1 balistička raketa „Iskander-M“, 4 rakete Kh-22/Kh-31P (sve srušene) i 5 vođenih raketa Kh-59/69 (sve srušene), te 90 kamikaza-dronova (42 srušene, 41 prizemljena elektroničkim ratovanjem i 2 vraćene u Rusiju) – čitav je niz ukrajinskih regija i željezničkih linija ostao bez struje, s tek postupnim povratkom u mrežu usporedno s popravcima. Dakle, danima se postupno smanjivalo trajanje interventnih redukcija uvedenih odmah nakon napada (posebno u Odesi, dok je pojačan i uvoz iz Poljske, Rumunjske, Slovačke, Mađarske i Moldove (4.521 MWh u utorak 19. studenoga, 8.914 MWh u srijedu 20. studenoga) – da bi do danas za većinu države stanje bilo donekle normalizirano.
Dok su veliki ruski zračni napadi zapravo ukrajinska svakodnevica, još se iščekuje puno borbeno angažiranje oko 10,9 tisuća sjevernokorejskih vojnika stacioniranih u ruskoj regiji Kursk. Navodno dogovoreni uzvratni prijenos ruske raketne i nuklearne tehnologije u Sjevernu Koreju itekako je zabrinuo i Japan, čiji je ministar vanjskih poslova početkom tjedna bio u Kijevu (obećavši ne samo jačanje sankcija Rusiji i Sjevernoj Koreji, već i opsežno doniranje transformatora, turbina i generatora za održavanje rada ukrajinskog energetskog sektora).
No dok još nije jasno u kojoj će mjeri borbeno djelovati Sjevernokorejci – a nagađa se da bi ih ukupno moglo stići i do 100.000, uz korištenje u kontingentima po 10 do 15 tisuća – do svjetske javnosti su stigli i video materijali dodatnih materijalnih pošiljki iz Sjeverne Koreje u Rusiju. Tu je riječ o teškom samohodnom topništvu (M-1989 Koksan od 170 mm) te višecijevnim lanserima raketa M-1991 kalibra 240 mm analognim ruskom sustavu 9K512 „Uragan“. Sve to je navodno potaknulo aktualnog predsjednika SAD-a Joe Bidena da za Ukrajinu 17. studenog konačno dopusti korištenje već zaprimljene američke vojne tehnike (direktno balističke rakete ATACMS) za daleke ciljeve, što je onda posredno dopustilo i Velikoj Britaniji te Francuskoj da navodno izdaju i svoje dozvole za slično korištenje i britanskih raketa Storm Shadow te francuskih SCALP-EG po ciljevima u dubini teritorija Ruske Federacije – o čemu se na vrijeme upozorilo i Južnu Koreju kao saveznika.
Eskalacija na eskalacijinu eskalaciju
Ovaj zapravo odavna iščekivani potez, za kojeg su se vlasti u Kijevu dugo zalagale, izazvao je početkom ovog tjedna brojne reakcije – iako je već mjesecima postalo jasno da se Ruska Federacija itekako pripremila na ovu mogućnost (razmicanjem zrakoplovstva, premještanjem ratnih brodova te prilagodbama logistike) ukrajinskog dometa od 300 ili 350 km u Rusiju. Dok se o ovoj bitnoj vojno-političkoj odluci Zapada nije željelo detaljnije govoriti u javnosti, ruski izvori nastavili su ponavljati kako je to samo još jedan oblik direktnog uključivanja SAD-a i NATO-a u okvir ratovanja u Ukrajini.
Međutim, time su za gađanje zapravo ostali samo pojedini ruski industrijski kompleksi i prometni objekti, neka od velikih skladišta ubojnih sredstava i zapovjedna središta – naravno, ograničeno ne samo malim dometom spomenutih oružja (koja su realno itekako kratkog dometa), već i iznimno malim količinama svih tih oružja koje su Ukrajini dostavljene. Kako izgleda, američke rakete ATACMS bile su iskorištene za još jedan napad na veliko vojno skladište kod Karačeva u ruskoj pograničnoj regiji Brijansk (67. arsenal Centralne uprave za topništvo i rakete – GRAU) u rano jutro utorka 19. studenog. Dok su Ukrajinci spominjali 12 eksplozija na području cilja oko 116 km od granice s Ukrajinom, ruski izvori tvrdili su da se radilo o napadu s osam raketa ATACMS, od kojih je većina oborena dok su štete uglavnom nastale padanjem krhotina.
Samo dan kasnije čulo se o napadu ukrajinskih bespilotnih letjelica na 13. arsenal uprave GRAU kod sela Kotovo u oblasti Novgorod, ali onda u srijedu 20. studenog i o navodnom napadu raketama Storm Shadow na ruski kompleks oko dvorca knezova imanje Baryatinsky u ruskoj regiji Kursk. Navodno ukopano zapovjedno mjesto ruske skupine snaga „Sjever“ u mjestu Marino istočno od dvorca (nedaleko ceste između Riljska i Ljgova na jugozapadu regije Kursk, oko 40 km od granice i 30 km od prostora ukrajinske okupacije) izgleda da je sada bilo gađano s 12 raketa – a nije jasno koji je učinak imao taj napad na lokaciju gdje se uz ruske očekivalo i visoke časnike borbenog kontingenta iz Sjeverne Koreje.
U utorak 19. studenog čulo se kako je Vladimir Putin potpisao dekret „O odobrenju Osnova državne politike Ruske Federacije u području nuklearnog odvraćanja” - promjenu doktrine korištenja ruskih nuklearnih borbenih sredstava, koje se sada dopušta i u slučaju „agresije“ na Rusiju i njene saveznike od strane nenuklearnih država uz potporu nuklearne države, kao i kod masovnih zračnih napada nenuklearnim sredstvima.
Već s dolaskom srijede 20. studenog strana veleposlanstva u Kijevu krenula su suspendirati rad očekujući nekakav veliki uzvratni napad ruske strane (drugačiji od valova raketa i kamikaza-dronova koji masovno dolijeću svake noći). Do spomenutog odgovora došlo je pred zoru u četvrtak 21. studenog, ali ne oko Kijeva već gotovo 400 km na jugoistoku.
Gađali su grad Dnipro na rijeci Dnjepar ruskim raketama za koje se prvo nagađalo da su tipa RS-26 Rubež (NATO oznaka SS-X-31). Riječ je o raketi nosaču termonuklearnih bojnih glava na kruto gorivo, kreiranom kao raketa smanjenog dometa od ranijeg interkontinentalnog sustava RS-24 Jars (NATO oznaka SS-27 Mod2) – kojim se ovoga puta na Dnipro izgleda ipak ispustilo samo kišu testnih bojnih glava bez eksploziva (nuklearnog ili konvencionalnog).
Danas navečer sam Vladimir Putin objavio je kako se tu radilo o praktičnom testu hipersonične rakete tipa „Orešnik“ – što je sustav koji je do sada bio nepoznat, a nagađa se da se radi o nekoj modernizaciji već spomenutih raketa RS-26 Rubež.
Pri svemu tome je ipak sigurno da se tu radilo o upozorenju i gesti – navodno direktno usmjerenoj na industrijski prostor koncerna JUŽMAŠ u gradu Dnipro, ali i prema čitavoj Europi. Naime, raketa ispaljena s poligona Kapustin Jar na Volgi (oko 790 km od grada Dnipro) zapravo bi mogla biti projektil prvenstveno srednjeg dometa – dizajniran da svojim maksimalnim dometima od oko 6.000 km taman zaobiđe donedavna međunarodna ograničenja proizvodnje i raspoređivanja raketa srednjeg dometa postavljena do dometa od 5.000 km.
Ipak, tim svojim operativnim dometom on je skoro pa dizajniran za brze udare iz Rusije po gradovima Europe, što je bio i glavni razlog dugogodišnje zabrane takvih oružja, iz koje su Rusija i SAD iskočile 2019. godine. Dakle, dok se u redovitoj propagandi dobro čuje „u povijesti prvo ratno korištenje interkontinentalne rakete“ u Ukrajini, zapravo je to poruka možda istodobno i direktnije usmjerena prema svim europskim saveznicima Ukrajine (koji su uporabu svojih raketa kratkog dometa izgleda baš kao i SAD dopustili samo na prostoru ruskih pograničnih regija iz kojih se neposredno napada Ukrajinu). Naravno, dok se iz Moskve samo naložilo ovakvo lansiranje raketa na Ukrajinu, ruski pristalice u samoj Europskoj uniji bili su glasni te bitno izričitiji – tako se iz Mađarske i Slovačke moglo izričito čuti kako podrška Ukrajini produžuje rat i nasilje, dok je dozvola za udare američkim oružjem na teritorij duboko u Rusiji (odavna dohvativ čak i bespilotnim letjelicama kraćih dometa) zapravo izuzetno opasan direktni korak ka svjetskom nuklearnom ratu.
Europska politika u zbrci
Iako se ikakve ozbiljne reakcije na ovo rusko korištenje raketa stvarno dugog dometa protiv Ukrajine (a potencijalno i protiv Europe) tek očekuju, još se nisu smirile nedoumice koje je uzburkao telefonski poziv njemačkog kancelara Olafa Scholza prema Kremlju i Vladimiru Putinu. Razgovor održan u petak 15. studenog izazvao je osude na raznim adresama širom Europe, dok su se Nijemci nastojali izvaditi tvrdnjama kako su tom prilikom Putinu samo ponovili stavove Zapada, dok se njihova radikalno desna oporba zabavljala i tvrdnjama da se takav poziv mogao dogoditi tek nakon poraza Joe Bidena u SAD, dok je ranije to bilo iz Amerike zabranjeno kancelaru Savezne Republike.
Naravno, ne samo da ovakvi kontakti nisu promijenili pogled Ruske Federacije na rat u Ukrajini, već nisu utjecali ni na njemačko odbijanje da se vlastima u Kijevu na raspolaganje stave rakete dužeg dometa tipa Taurus, o čemu se također već dugo u samoj Njemačkoj lome koplja – bez obzira na ovotjednu promjenu stajališta službenog Washingtona, Londona i Pariza po tom pitanju.
Zato se iz Njemačke čulo o dodatnim paketima konkretne vojne pomoći za Ukrajinu – prvo 4.000 dronova dugog dometa Helsing (upravljanih umjetnom inteligencijom), a onda i streljiva, 43 vozila tipa MRAP, četiri dodatne Panzerhaubitze 2000 i sedam samohodnih haubica M109, 200 izviđačkih dronova (tipa Vector, Hornet XR, Golden Eagle, VT-4, RQ-35 Heidrun te Songbird), uz razne inženjerijske strojeve i vozila.
Na to su se u srijedu, 20. studenog, nadovezale i vijesti iz Washingtona da je Vlada Joea Bidena otposlala svoj 70. paket vojne pomoći iz robnih zaliha državnih tijela SAD (Presidential Drawdown Authority,) vrijedan oko 275 milijuna USD. Dok se za njega oglasilo da sadrži rakete za sustav HIMARS; topničko streljivo kalibra 155 i 105 mm, minobacačke mine 60 i 81 mm, protuoklopno naoružanje (TOW, Javelin i AT-4), streljivo te eksplozive, bespilotne letjelice, kao i drugu zaštitnu opremu (NBKO) i razne rezervne dijelove – izgleda da je mimo ovog paketa došlo i do slanja ozbiljne količine novih protupješačkih mina kojima bi Ukrajina trebala obuzdati ruske napade na jugu Donbasa, uvelike oslonjene na masu pješaštva i tek ponešto težih vozila. Time su samo nastavljeni američki napori (među ostalim i dijeljenje borbeno relevantnih obavještajnih podataka) koji bi svi lako mogli prestati nakon za 20. siječnja zakazane inauguracije Donalda Trumpa za predsjednika.
Za to vrijeme, iz Danske se čulo o prebacivanju šest lovaca F-16 u Ukrajinu (još 13 će slijediti), dok je više od 130 milijuna eura namijenjeno razvoju ukrajinske obrambene industrije. Dio je to nastojanja koje Danska gura i u formatu okupljanja država „Sjeverna skupina – Ukrajina“, čije je prvo okupljanje održano u samoj Danskoj. Mimo toga je i Nizozemska isporučila prema centru za obuku pilota u Rumunjskoj zadnja dva od svojih ukupno obećanih 18 borbenih aviona F-16, a Poljska se sprema slati svoj ukupno 45. paket vojne pomoći za vlasti u Kijevu. Uz to, početkom iduće godine u Poljskoj bi trebao postati operativnim i Združeni centar za analizu, obuku i izobrazbu JATEC koji pokreću NATO i Ukrajina u gradu Bydgoszczu na sjeveru Poljske – dok se među projektima za hitno pokretanje spominje i sustav sigurne komunikacije, prvi takav između NATO-a i neke partnerske države. Naravno, sve to je tek dio nastojanja da se pomoć Ukrajini postavi na šire i održive temelje, tako da uspije nadživjeti očekivane preokrete izazvane unutarnjom politikom Sjedinjenih Država i njihovog novoizabranog predsjednika Donalda Trumpa.
Ukrajina na rubu
Dok se među američkim republikancima i u dijelu svjetskih medija navelike razmišlja o „pritiskanju Ukrajine i Rusije“ da okončaju borbe – bitno su tiše prošle tvrdnje kako bi taj pritisak u Ukrajini lako mogao dovesti i do pada Vlade i vlasti koja bi na sve to pristala. No to i ne čudi u svjetlu činjenice da u SAD-u sve veću političku ulogu ima milijarder Elon Musk, koji ne samo da nema nikakvih diplomatskih ili vojnih iskustava, već niti ne oklijeva otvoreno se smijati kada se vlasti iz Kijeva usude izjaviti da je Ukrajina suverena država koja će sama odlučivati o svojoj sudbini.
Za to vrijeme je Volodimir Zelenski prvo 18. studenog posjetio pozadinu bojišta kod Pokrovska, da bi onda produžio do Kupjanska i „Starobilske operativno-taktičke skupine“. Samo dan kasnije, u utorak 19. studenog, on je pred Vrhovnom radom u Kijevu predstavio osnove svog „Plana održivosti“ u sklopu govora o stanju nacije. Riječ je o dokumentu s 10 točaka, koji bi trebao postaviti temelje postupanja u nadolazećoj 2025. godini, s osvrtom i na pribavljanje ljudstva te vojne opreme za obrambene snage, te početak ozbiljnih pregovora i s Europskom unijom u vrijeme jasno vidljivih izazova – čije se detalje očekuje u prosincu ove godine.
U međuvremenu je ukrajinska Vrhovna Rada donijela i proračun za 2025. godinu, u kojem se za obranu planira izdvojiti rekordnih 51,06 milijardi eura – dok se i nadalje očekuje oko 38,4 milijarde USD vanjskog financiranja za zaklapanje dijela preostalih troškova. Ujedno ostaju za riješiti i prigovore koje je javno iznio Denis Prokopenko, zapovjednik postrojbe Azov – o tome kako Ukrajina radi vojne pogreške na strategijskoj razini pri planiranju trupa i njihovom terenskom raspoređivanju u manjim razlomljenim segmentima – što otežava interakciju među braniteljima na fronti, slabi kontrolu nad situacijom i povećava gubitke – dok se visoke razine zapovjedništava često bave mikromenadžmentom umjesto strateškog odlučivanja.
Stanje na bojištu – ruska regija Kursk
Budući da je zadnjih nekoliko dana izuzetno malo konkretnih informacija stiglo s bojišta na jugozapadu ruske regije Kursk, izuzetno je teško preciznije rekonstruirati tamošnje stanje. Ipak, izgleda da ondje i dalje traje jak ruski borbeni pritisak, posebice na zapadnom, sjeverozapadnom i sjevernom rubu zone koju su Ukrajinci okupirali. Na zapadu se i nadalje spominju borbe kod pograničnog sela Nikolaevo-Darino te oko 1,5 km na sjeveroistok u selu Darino (izgleda podijeljeno). Od toga fronta nastavlja uz rijeku Snagost, gdje se nadalje spominju borbe u selima Nižnjij Klin (većinom u ruskim rukama) te Tolstij Lug – no nije jasno je li tu došlo i do kakvih proboja bojišnice, budući da Rusi navode i sukobe oko sela Sverdlikovo i Lebedevka, oko 6 i 7 km u zaleđu.
Jednako tako se i na sjevernom rubu okupirane zone i nadalje spominju okršaji oko lokaliteta Zeleni Šljah, te malo istočnijih sela Novoivanovka i Leonidovo (te samo nekoliko stotina metara južnijem lokalitetu Aleksandrija). Iako ukrajinski izvori nastavljaju spominjati i borbe oko 7 km sjevernije, na prilazima naselju Kremjanoe – no nije jasno kakve to veze ima s ruskim spominjanjem likvidacije navodno okružene ukrajinske skupine u šumama kod Olgovke (ujedno oko 2 km jugozapadno od spomenutog sela Kremjanoe).
Konačno, nastavljeni su okršaji i na sjeveroistoku, u okolici naselja Malaja Loknja i nedaleko oko 2 km južnijeg sela Nikoljskij – no uopće nije jasno s koje strane tu Rusi zapravo napadaju (sa zapada od Leonidova, sa sjeverozapada iz pravca Kremjanoe, sa sjevera iz Novaje Soročine ili sa sjeveroistoka od Marjevke). Sve u svemu, lako je moguće da se tu zapravo radi o bitnom suženju borbene zone, s postupnim izbacivanjem ukrajinskih snaga prema jugu (i međudržavnoj granici) ili prema jugoistoku (u smjeru okupiranog grada Sudža).
Istodobno se malo čuje o borbama na istočnom rubu okupirane zone (od sela Ruskoe Porečnoe preko Čerkaskoe Porečnoe do Martinovke i Mihailovke, i onda dalje do Ruskaje Konopeljke i Čerkaskaje Konopeljke), dok nije jasno ni stanje oko 5 km južno od Čerkaskaje Konopeljke. Na tom krajnjem jugoistoku ukrajinske zone lako bi moglo biti da je u ruske ruke palo selo Plehovo, oko kojeg se već dugo vode ogorčene borbe. Uz sve to treba napomenuti kako se čitavo to bojište svakodnevno nalazi i pod jakim zračnim napadima – dok obje strane koriste žestoko koriste topništvo i bespilotne letjelice, ruska strana ondje učestalo gađa i desecima vođenih zrakoplovnih bombi, bez obzira na štetu koju tako izazivaju (i redovito pripisuju Ukrajincima).
Stanje na bojištima - Ukrajina
Usprkos zahlađenju i jakim padalinama, zadnjih se dana tek donekle usporio ritam kopnenih operacija u Ukrajini – s posebnim naglaskom na nastavak ruskog pritiska prema Pokrovsku i Kurahove. Na sjeveru Harkivske oblasti nastavljene su borbe na potezu od ukrajinskog naselja Lipci prema sjeveru, kao i dvadesetak kilometara istočnije oko naselja Izbitske i Staricja, te ponovo i u gradu Vovčansku. Bitno žešće borbe opet su bile vođene oko 80 km jugoistočno, na prilazima ukrajinskom gradu Kupjansku. Iako je izgleda braniteljima uspjelo suzbiti ruski upad u sam sjeveroistočni dio grada, ipak se borbe i nadalje bilježe na rubu Kupjanska, kao i kod obližnjih sela Kučerivka i Petropavlivka. Slično je stanje i oko 17 km južnije – gdje Ukrajinci nadalje obuzdavaju ruski nalet zapadno od okupiranog sela Pišćane Donje, na domaku okupiranim selima Kolisnikivka i Krugljakivka uz rijeku Oskil. Iako tu nije bilo daljnjih prodora, bilo sjeverno prema Gluškivki, na zapad preko Oskila ili južno prema selu Zagrizove – redovito su se bilježili aktivni okršaji. Slično je bilo i na fronti koja se formirala sjeverno od ukrajinskog sela Lozova. Samo nekoliko kilometara južnije nastavljeno je i obuzdavanje ruskog prodora zapadno od okupiranih sela Višneve i Peršotravneve (prema selu Zeleni Gaj), kod sela Tverdohlibove i južnije oko naselja Terni na rijeci Žerebec (borbe u samom selu, kao i oko Ivanivke na sjeveroistoku) te južnije oko sela Torske.
Južno od rijeke Siverski Donjec bilježen je nastavak ruskog pritiska prema Verhnokamjanske i Siversku, no ova je borbena zona ipak imala nekoliko načelno mirnijih dana. Nažalost, nije bilo ni slično u ukrajinskom Časiv Jaru, gdje se Ruse i dalje uočava na prilazima tvornici vatrostalnih proizvoda – što bi značilo da su uspjeli savladati ukrajinsku obranu istočnog predgrađa Žovtneve (Listopadno). Iako se tu agresori nalaze pod napadima ukrajinskih bespilotnih letjelica, još nije jasno koliko je zapravo uspješan te opsežan bio ovaj njihov prodor. Dok je bilo borbi južno od Časiv Jara, na prilazima selu Stupočki – izgleda da je uz borbe došlo i do suzbijanja preostalih ukrajinskih položaja desetak km na jugoistok (na zapadnim prilazima srušenih sela Klišćivka i Andriivka).
Slične su vijesti dolazile i iz oko 20 km južnijeg ukrajinskog grada Torecka. Ne samo da su bilježene borbe na sjeveroistočnim prilazima (naselje Družba), već je bilježeno napredovanje agresora i u samom centru naselja (sjeveroistočno od centralnog stadiona, u četvrt obiteljskih kuća zvanu Fomiha), ali i u južnom predgrađu Zabalka, te kod prigradskog sela Šćerbinivka. Doduše, još uvijek se drže ukrajinske linije od Torecka prema Pokrovsku, te na samim prilazima Pokrovsku (uz poseban pritisak prema Miroljubivki, te prema selu Promin), a agresori su stigli i samo selo Suhi Jar i Lisivka. Samo malo južnije, na zapadnim prilazima okupiranom gradu Selidove, vode se žestoke borbe kod sela Grigorivka i Petrivka (sjeverno od pruge prema Pokrovsku), te kod sela Pustinka, Juriivka i Puškine (južno od trase pruge). Iako su Rusi 18. studenog objavili okupaciju Novooleksiivke (koja je u njihovim rukama od 7. studenog), tu ukrajinske linije načelno odolijevaju, dok se nadalje komplicira borbena situacija samo koji kilometar južnije, na širim prilazima ukrajinskom gradu Kurahove.
Stanje oko ukrajinskog grada Kurahove
U široj zoni oko Kurahove borbe se i nadalje vode na sjeverozapadnim, sjevernim, istočnim, jugoistočnim i južnim te jugozapadnim prilazima gradu – i za sve ove smjerove može se konstatirati napredovanje agresora. (1) Na sjeverozapadu se trenutno vode borbe u ostacima sela Soncivka, dok su istočnije u ruske ruke pale Voznesenka i Novoselidivka (Rusi službeno objavili okupaciju 19. studenog). Time je u dodatnu opasnost došao čitav prostor (2) sjeverno od Kurahove, gdje fronta ide od okupirane Novoselidivke južno. Tu su na obalama vodnog rezervoara 13. studenog agresori zauzeli selo Ilinka (službeno objavljeno 20. studenog), a onda 19. studenog i selo Nova Illinka, dok se borbe bilježe u istočnijem naselju Berestki. Ipak, zauzimanjem Soncivke i kretanjem iz nje na jug Rusi dolaze u priliku napasti i selo Stari Terni oko 4 km zapadno od Berestki – čime bi se u okruženju mogao naći čitav preostali ukrajinski prostor sjeverno od Kurahove (oko 20 kvadratnih kilometara i sve snage koje ga brane). Jednako je neugodna situacija i (3) na istočnim prilazima gradu Kurahove – gdje su zadnjih dana Rusi napredovali kroz istočna predgrađa grada Kurahove, da bi se borbe sada vodile na prostoru gradskog groblja i nedalekih žitnih silosa uz željezničku prugu kod sjevernijeg vodnog rezervoara. Što se tiče neposrednih prostora (4) jugoistočno od grada – tu je agresorima danas uspjelo zauzimanje glavnine prigradskog sela Daljnje (oko 3 km od Kurahove), te su time Rusi na korak da zatvore kliješta prema ukrajinskom naselju Uspenivka uz tok rijeke Suhi Jali. Konkretno, od položaja oko Daljnje dijeli ih 3,3 km do Uspenivke, kojoj su s juga prišli na oko 2 kilometra (osvajanjem glavnine sela Trudove). Time se dodatno zaoštrava pozicija ukrajinske elitne 79. padobranske brigade koja već dugo čvrsto drži niz sela uz rijeku Suhi Jali, od Uspenivke na jugoistok (ukrajinski izvori i dalje navode borbe oko Elizavetivke, Katerinivke i Antonivke). Konačno, (5) južno od Kurahove nastavlja se prilazak agresora u širokoj fronti (duljine oko 25 km) prema naseljima uz rijeku Suhi Jali. Tu po otvorenim poljoprivrednim površinama Rusi zapadno od Elizavetivke s juga prilaze selima Veseli Gaj, prema Trudove (uvelike osvojeno, već spomenuti prilaz Uspenivki) i u smjeru naselja Kostjantinopoljske te sela Suhi Jali – čime i s te strane polagano prijeti odsijecanje cestovnih prilaza prema Kurahove.
Za kraj spomenimo kako sve to polagano u neugodnu situaciju dovodi i ukrajinsko uporišta Velika Novosilka, smješteno petnaestak kilometara zapadnije. Naime, njemu Rusi sada iz okolice okupiranog Šahtarske prijete na sjeverozapad prema selu Rozliv i zapadno prema selu Rozdoljne – koja brane pristup sjevernim cestovnim prilazima u Veliku Novosilku. Budući se tu Rusi kreću kroz otvoren prostor s malo poljskih fortifikacija, tu bi im i prolaz mogao biti bitno lakši nego što je u smjeru do Velike Novosilke s juga (preko zone koja je bila poprište ljetnih borbi 2023. godine, s obrambenim crtama koje su i ranije mjesecima uspješno odolijevale agresoru). Napomenimo da se i usprkos brojnim spominjanjima još ne vide neke ozbiljnije naznake početka ruske ofenzive u regiji Zaporižje, koja je zadnje vrijeme borbeno manje aktivna.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....