Oni su iskonsko zlo. Njihove oči su ogledalo terora, a iz njih se naviruje sam Nečastivi. Takvi su rođeni i nikad se neće promijeniti. Treba ih zatvoriti u najtamniju ćeliju u najudaljenijem zatvoru i pustiti ih da tamo dočekaju kraj svojeg postojanja.
Tako su građani Liverpoola opisivali dvojicu dječaka, Jona Venablesa i Roberta Thompsona, najokrutniji par ubojica koje je Britanija upoznala. Oteli su i satima mučili, mlatili i na kraju unakazili dvogodišnjeg Jamesa Patricka Bulgera bez ikakvog razloga, povoda ili cilja.
Bio je to zločin koji je 1993. godine šokirao svijet, a Venables i Thompson, u dobi od tek deset godina, postali su najmlađi zatvorenici u povijesti. Prije deset godina su pušteni na slobodu, a priča o njima ovih dana dobila je svoj nastavak koji je podsjetio na kolektivnu tragediju i histeriju građana Liverpoola.
Policija je prije mjesec dana poremećenog Venablesa ponovno uhitila. Preko Facebooka i Twittera vrebao je dječake, a kompjutor mu je bio pun pedofilskog sadržaja. Britanija je opet ustala na noge pa traže vraćanje iza rešetaka i Venablesovog partnera u zločinu Thompsona, koji živi na tajnoj lokaciji s novim identitetom.
‘Oni su Hannibali Lecteri’
Slučaj Bulger priča je o zločinu, ljudskom usudu, tragičnim slučajnostima, i prije svega o iskonskom zlu koje je nezaustavljivo raslo u dvojici običnih dječaka. Istodobno, nebriga roditelja, društva i opća otuđenost modernog doba, pretvorili su seksualno poremećenog divljaka Venablesa i proračunatog, superiorno inteligentnog Thompsona, u dvije polovice iste đavolje vage. U očima svojih sugrađana oni su Hannibali Lecteri.
Dva dana uoči Valentinova 1993., Denise Bulger odvela je dvogodišnjeg sina Jamesa Patricka u shopping centar. Dječaka je ostavila točno u 15.40 na ulazu u mesnicu i ubrzo primijetila da ga više nema. Nikad ga više nije vidjela živog.
Za to vrijeme, kako se kasnije utvrdilo putem videonadzora, dvojica desetogodišnjaka Jon i Robert, popodne su provodili kradući slatkiše po dućanima. Stajali su na parkiralištu i promatrali majke s djecom, vrebajući priliku.
Prišli su jednom dječaku i pokušali ga odvesti, ali spriječila ih je njegova majka. No, nije pozvala policiju, iako je tragedija već tad mogla biti spriječena.
Tada su primijetili malenog Jamesa, kako sam stoji pred mesnicom. Kamere jasno pokazuju kako su pričali s njime, a onda ga uzeli za ruku i krenuli prema izlazu. Pošao je dobrovoljno.
U 15.42 kamera je posljednji put uhvatila Jamesa živog. Dvojica monstruma vodili su ga preko ceste, smijući se i gladeći ga po kosi.
Dječaci su kod kanala Jamesa na glavu bacili niz nasip, pa ga pridigli i odveli na željezničku prugu kod stanice Anfield i nedaleko od policijske postaje. Tu su ga napali.
Na mučnom suđenju utvrđeno je da su mu u glavu bacili limenku s bojom, šutali ga nogama i udarali ciglama po glavi. Dokrajčili su ga s deset kilograma teškom metalnom šipkom koju su našli uz prugu. Izmasakrirali su ga. Patolog je na sudu svjedočio da je James udaren nekoliko desetaka puta prije nego što je preminuo.
- Svaki od tih udaraca je bio zastrašujuće bolan - potvrdio je patolog.
Skinuli su ga do gola, ali silovanje nikad nije dokazano. Na kraju su ga položili na tračnice nadajući se da će ga vlak raskomadati i sakriti stravični zločin. No, vlak je tijelo samo prepolovio, a nesretni dječak nađen je dva dana kasnije na samo Valentinovo.
Bez ikakvih emocija
Suđenje je bilo puno skandala i kontradiktornosti, a na kraju su kao najmlađi u povijesti, Venables i Thompson osuđeni na 10 godina zatvora. Razdvojeni su svaki u svoj maloljetnički zatvor, iz kojih su izašli, unatoč masovnim prosvjedima, prije osam godina. Obojica su se obvezala na doživotnu uvjetnu kaznu te da do smrti neće kontaktirati jedan drugoga ili obitelj Bulger. Dobili su nove identitete. Danas obojica imaju 27 godina.
U ožujku ove godine britanskom listu Mail on Sunday anonimno se obratio socijalni radnik koji je deset godina, iz dana u dan, pratio odrastanje Roberta Thompsona u zatvorskoj ustanovi. Njegova ispovijest otkriva jezive detalje o dječaku. - Prvih je tjedana bez trunke emocija, ali opsesivno, pratio sve televizijske postaje koje su izvještavale o zločinu i suđenju. Sjedio je satima u kutu sobe, s palcem u ustima i za njega nije postojao vanjski svijet. Samo ledena usredotočenost na izvještaje o slučaju Bulger - kaže socijalni radnik.
Thompson je smješten u jedan od najčuvanijih engleskih maloljetničkih zatvora, u stvari jednoj vrsti popravnog doma i psihijatrijske bolnice. U njemu je tada bilo još 14 osoba, sve odreda najgori dječji ubojice i kriminalni umovi iz čitave zemlje. Najbolji prijatelj mu je na početku bio dječak koji je ubio svoju majku.
- Nikad nije pokazao ni najmanju trunku kajanja - tvrdi socijalni radnik.
Nikad ga nitko nije vidio da plače ili da je u depresiji, a ubrzo je zbog svog humora, inteligencije i samopouzdanja postao jedan od najpopularnijih zatvorenika, kojeg su obožavali i stražari i psihijatri. O zločinu koji je počinio ni sa kime u domu, smještenom na sjeveru Engleske, nije htio pričati.
- Točno je znao što smije i do kuda smije provocirati. Držali su ga kao kap vode na dlanu jer je bio zvijezda ustanove, a kako je kasnije redovito vježbao u teretani, postao je najjači mladić tamo - prisjeća se socijalni radnik kasnijih godina Thompsonovog života.
Dom je bio podijeljen na tri dijela, a u jednom su bile samo djevojčice. Thompsona su smjestili u sobičak sa stolom, dvije stolice, krevetom i tuš kabinom, a on sam je ukrasio zidove posterima ruskog apstraktnog slikara Wassilya Kandinskog i fotografijama obitelji. Dobio je čak i televizor i kompjutorske igrice. Pržio je CD-ove s glazbom koje je svojim prijateljima i osoblju prodavao za jednu funtu, pa je novac trošio na sportsku odjeću.
- Svakog se jutra budio u pola devet, tuširao se i išao na doručak. Nakon toga imao je nastavu, a volio se baviti sportovima. Postao je odlični igrač badmintona. Jedino su njemu dopuštali da ostane budan dulje od 22 sata. Druga djeca su dolazila i odlazila, a neki su ga pokušali napasti. Bio je najjači i uvijek bi izašao kao pobjednik iz tučnjava. Prilikom obračuna bio je hladnokrvan, tih i precizno je udarao, kao da mu je to rutinski zadatak - objašnjava socijalni radnik.
Prva ljubav u zatvoru
U ustanovi je sa 16 godina upoznao i svoju prvu ljubav. Odmah joj je priznao što je učinio u prošlosti, ali njoj to nije smetalo, kaže socijalni radnik.
Nakon godinu dana puštena je iz ustanove. Robert nije pokazao da mu nedostaje, a utjehu je našao u majci koja ga je redovito bez iznimke posjećivala svaka tri dana, svih osam godina - tvrdi.
Istodobno je 2001. na slobodu izašao i Venables o čijem se odrastanju iza rešetaka ne zna gotovo ništa. Tek je jedna socijalna radnica zabilježila da je u ustanovi naglo napredovao i sasvim shvatio zločin te se za njega pokajao. Potpuno suprotno od Thompsona.
Obojica su počeli nove živote. Thompson se zaposlio u jednom pubu u malom gradiću, ali je lokalno stanovništvo ubrzo postalo sumnjičavo pa je morao biti preseljen, a nakon toga je radio na ulazu u jedan sportski stadion.
Spojevi preko Facebooka
Za to vrijeme Venables je odslužio vojsku i postao alkoholičar i agresivac. Opsesivno je posjećivao chatove i društvene siteove na internetu. Iako istražitelji ne žele otkriti zašto je točno prije mjesec dana uhićen, britanski mediji tvrde da je riječ o pedofilskom sadržaju pronađenom na njegovom kompjutoru. Otkriveno je kako je unatoč borbi njegovih skrbnika da se ne otkrije, javno govorio tko je i što je, te da je pokušavao dogovoriti spojeve preko Facebooka. Trenutno je u pritvoru, a čuvari kažu da je na rubu živčanog sloma te da govori da se ne želi skrivati jer se ne srami svog zločina iz djetinstva.
Prije šest godina, priznala je majka ubijenog Jamesa, Denise, netko joj je anonimno javio gdje je Robert Thompson.
- Kad sam ga vidjela obuzeo me stravičan bijes. Nije ni bio svjestan da ga gledam. Nisam imala snage prići mu - kaže Denise.
Novo suđenje Jonu Venablesu počinje u lipnju i vjerojatno više nikad neće izaći iz zatvora. Za to vrijeme Robert Thompson živi običan, prosječan život, negdje na tajnoj lokaciji, okružen ljudima koji ne znaju njegovu mračnu prošlost. Navodno je u sretnoj vezi s muškarcem.
Vidjeli su ih,a nisu reagirali
Dvojicu dječaka s malim djetetom, otetim iz shopping centra, vidjelo je 38 ljudi. Neki su ih pitali što rade uz liverpoolski kanal bez nadzora, ali nitko od njih nije pozvao policiju. Jon i Robert su jednom muškarcu čak objasnili da su Jamesa pronašli uz cestu i da ga vode u policiju. Nije reagirao. Kasnije su bijesni mediji objavili identitete nekih od njih, a grupa nazvana ‘Liverpoolskih 38’ do danas je ostala najveća sramota grada. Mnogi od njih su svjedočili da je James plakao i bio ozlijeđen. Nisu mogli objasniti zašto mu nisu pomogli. Neki su mislili da im je mlađi brat. Mjesto zločina građani Liverpoola zatrpali su s tisućama buketa cvijeća, ali tugu je ubrzo zamijenio bijes. Čak se i tadašnji premijer John Mayor zalagao za oštru kaznu. Policija je prvo ispitivala jednog dječaka kojeg su na kraju pustili jer je bio nevin. Obitelj se unatoč nevinosti morala iseliti iz grada. Venablesova i Thompsonova obitelj također su preseljene i sada imaju novi identitet.
Napadali profesore, markirali i tukli se
U knjizi “Sumrak razuma”, novinar David James Smith piše kako je Jon Venables sa osam godina počeo pokazivati znakove rastrojenosti. Njegov učitelj ispričao je autoru kako se dječak satima ljuljao u svojoj stolici, stenjao i cvilio. Njegov otac, vozač viličara u skladištu, rastao se od majke kad je Jon bio star samo četiri godine. Od najranijeg školovanja bježao je s nastave, a psiholozi su tvrdili kako ga je razvod roditelja uništio. Satima je znao buljiti u nebo, nesvjestan okoline.
Napadao je profesore, škarama rezao vlastitu odjeću i vrištao. Bio je ljubomoran na mlađeg brata i sestru koji su zbog hendikepa morali pohađati specijalne škole, pa se majka posvetila brizi oko njih.
Napadao je djecu na ulici.
Dvojica profesora 1991. jedva su spriječili da ravnalom ne razreže vrat svom razrednom kolegi. Promijenio je školu nakon toga.
Tada je upoznao Bobbya Thompsona koji je bio klasični školski bully. Pao je razred i tako su zajedno sjeli u klupu. Njihova učiteljica tvrdi kako je Thompson bio lukavi manipulator te je povodljivog Jona nagovarao na nevolje. Opisala ih je kao uvrnutu dječju bandu sastavljenu od dva člana, a od 140 sati te kobne 1993. izostali su sa njih 50.
Šokira činjenica da je Venablesova majka na dan ubojstva zvala policiju i prijavila njegov nestanak jer dugo nije došao kući. Kasnije je kao i Robert danima gledao vijesti i interesirao se za slučaj Bulger.
Za razliku od hladnog i smirenog Thompsona, Venables je za ispitivanja plakao i molio za oprost.
Bobby je bio dijete iz tinejdžerskog braka. Otac mu je bio električar, a majka nezaposlena. Oboje su bili alkoholičari i tukli su se pred dječakom.
U dobi od šest godina, Thompsona i majku otac ostavlja zbog obiteljske prijateljice, a majka je ponovno ovisna o alkoholu. Stariji brat mu je bio sitni delikvent koji ga je tukao. Bez nadzora jer je odmalena gledao pornofilmove i igrao nasilne videoigre.
Osam dana prije ubojstva socijalni radnik i ravnatelj škole obećali su mu dati poklon ako prestane markirati na tjedan dana. Na dan ubojstva, umjesto da podigne svoj dar, Bobby je s Jonom pobjegao iz škole.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....