Nikola Reiser Sve što je imao za reći je naslikao

Akademik Nikola Reiser , umirovljeni profesor Likovne akademije i velikan hrvatske likovne umjetnosti, ispraćen je tiho, bez pogrebne pompe, rajzerovski dostojanstveno. U četvrtak, u ranim jutarnjim satima, u zagrebačkom Krematoriju uz njegov su odar bili samo članovi najuže obitelji. Oproštaj posve u duhu Reiserova istančana osjećaja za intimu, diskreciju, suzdržanost i uljuđenost.

Slikar koji je obilježio epohu, nedostižan u svojoj skromnoj grandezzi, otišao je onako kako je i živio, neupadljivo, pomirljivo i obzirno, kao da je prijateljima mahnuo rukom iz ateljea i nastavio slikati, usredotočen na svoje zemaljsko poslanje. I na zadnjem putovanju uz njega su bile ruže, tako česti motiv njegova slikarstva i važan dio njegova fascinantnog opusa.

Nesklon kritiziranju

Fizički rastanak s čovjekom, osobito umjetnikom Reiserove veličine, osnažuje duhovnu dimenziju odnosa i osvježava sjećanja kojima je taj odnos obilježen. A svi koji su poznavali Nikicu Reisera bili su katkad u nedoumici kako se nositi s dobrotom tog čovjeka, lišenog taštine tako česte u likovnim krugovima, i parirati njegovoj profinjenosti i toplini koja se prelijevala na sugovornika. Pomiren sa svijetom i samim sobom, mnogo veselije naravi nego što se to moglo naslutiti iz njegova lirskog, sjetnog i poetskog slikarstva, bio je nesklon kritiziranju svega i svakoga, mrzovolja mu je bila strana, a “jamranje” nepoznato. Ljudi su za njega bili dobri, grad lijep, priroda veličanstvena, a slikarstvo nebeska kategorija življenja.

Nije se bojao loše kritike

Jedan višesatni biografski intervju s Nikolom Reiserom, vođen na obiteljskom imanju kurije Mirnovec nedaleko od Samobora, sagrađene na početku 16. stoljeća, uoči njegove restrospektivne izložbe u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1998., zauvijek mi se urezao u sjećanje. Inače nesklon medijima i javnim nastupima (“Sve što imam za reći već sam naslikao...”), tog je trenutka, ponajviše na poticaj svog sina i mog prijatelja Nikole Reisera mlađeg, otvorio dušu. U tom svom - koliko mi je poznato - jedinom biografskom intervjuu, Reiser se prisjetio mnogih anegdota i “štikleca”, koje ga portretiraju mnogo bolje od šturih biografskih podataka.

Upitan ima li, možda, tremu uoči restrospektivne izložbe, organizirane u povodu njegova 80. rođendana, Reiser je odgovorio:

“Ne. Samo se brinem kako ću prikupiti slike za izložbu. Cijeli život uopće nisam vodio evidenciju o njima, niti sam ikad bilježio podatke o njima - format, tehniku, godinu nastanka. Jednostavno sam slikao, a slike su odlazile i danas više ne znam gdje su. Nadam se da će privatni kolekcionari mojih slika imati razumijevanja za moj šlamperaj i pomoći mi da se nekako izvučem iz škripca. Za većinu slika uopće ne znam gdje su završile, kod moje familije neznatan je dio onoga što sam naslikao. Inače, ničega se ne bojim, a najmanje loše kritike, jer ‘veteranima’ se one gotovo nikad ne dodjeljuju. Svi znaju što sam i kako naslikao, restrospektiva je samo podsjetnik za zaboravne, uključujući i mene. Bit će mi drago ponovno vidjeti slike koje sam već pomalo zaboravio.”

Nikola Reiser nikad se nije gurao u prvi plan ni povodio za trendovima. Išao je vlastitim slikarskim putem, uvijek je bio “malo postrance”, nikad predmet skandala ili javnih polemika. Nije pripadao ni figuraciji ni apstakciji, bio je jednostavno svoj.

Zahtjevno portretiranje

“Nisam slijedio avangardu, slikao sam ono što je mene veselilo, bilo mi je važno da se mogu najjednostavnije izraziti. Volim akvarel, kad slikam uljem ili acrylicom uvijek sam ‘grundiram’ platno, tako da bude podatno i elastično. Platno mora imati neravnine i pružati otpor, u protivnome bih mogao slikati na staklu ili lesonitu.”

Kritičari su njegov opus podijelili na portrete, pejzaže, mrtvu prirodu i aktove.

“Često sam radio portrete, to je vrlo zahtjevan, odgovoran i rizičan posao. Zanimala me konfiguracija ljudskog lica, psihološka pozadina koja ga određuje. Kad me jednom prigodom portretirao Zlatko Prica, muž moje pokojne sestre, bio sam razočaran, iako mu to nisam rekao: valjda sam samome sebi u stvarnosti bio ljepši nego na slici. Tada sam shvatio koliko je portretiranje delikatan posao. Portretirao sam Belu Krležu, Fedora Vaića, Anu Karić, Goranku Murtić, Jakova Sirotkovića, mnoge rektore Sveučilišta... Najviše sam portreta naslikao u Švedskoj, gdje sam boravio tri godine, a kad mi je to dojadilo, vratio sam se doma i 1969. počeo predavati slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, gdje sam ostao sve do umirovljenja 1983. Puno sam putovao i boravio u svijetu, ali nigdje se nisam bolje osjećao nego doma, primjerice ovdje u Mirnovcu.”

Zaljubljenik u Samobor

Kurija Mirnovec, spomenik kulture druge kategorije, povijesno je mjesto. U njoj se 1870., kad joj je vlasnik bio djed Nikole Reisera, poznati ilirac, sin notara i pravnika Franje Reisera, održala skupština pripadnika Narodne stranke, osnovane nakon zabrane Ilirske stranke 1843., na kojoj je Fran Kurelec održao svoj glasoviti govor. Članovi pjevačkog društva Kolo pjevali su rodoljubne pjesme, a Ivan pl. Zajc tom je prigodom uglazbio pjesmu Ivana Zuhara “Gradu Samoboru”.

Otac Nikole Reisera bio je najmlađi doktor filozofije u Hrvatskoj, profesor zemljopisa i poliglot koji je napustio profesuru i bavio se poduzetništvom.

Obitelj je prijateljevala s poduzetničkom obitelji Vraniczany, a te se dvije familije smatraju začetnicima poduzetništva u Hrvatskoj.

“Moram pogledati u krasopisom ispisanu knjigu prihoda i izdataka, koju je pedantno vodio moj djed, jesmo li mi i Vraniczanyjevi ostali jedni drugima nešto dužni (!)... S Jankom sam, inače, išao u školu. Nisam baš bio uzoran đak, više su me zanimale cure i crtanje. Nakon mature upisao sam se na Filozofski fakultet, gdje sam počeo studirati povijest umjetnosti, ali mi je to bilo dosadno. Potreba za slikanjem bila je sve veća pa sam se upisao na Akademiju likovnih umjetnosti. Studij sam prekinuo 1943., kad sam otišao u partizane, gdje sam u Tehnici AGITPROP-a radio propagandne materijale, zidne novine, plakate, letke itd. Prije Drugog svjetskog rata bio sam gimnastičar u Sokolu, ponosan na svoju tjelesnu snagu na koju sam se katkad oslanjao.

Jednom sam u Samoboru naletio na ružan ulični prizor: dvojica mladih ustaša zlostavljali su dvije mlade seljanke koje sam površno poznavao. To me tako razbjesnilo da sam skočio na njih, razoružao ih i još ih dobro izlemao.”

Druženja s uglednicima

Nikola Reiser često se družio s kolegama Borisom Doganom, Vjekom Paraćem, Edom Murtićem, Otonom Postružnikom, Dušanom Džamonjom, čiji mu je otac Srećko bio profesor iz francuskog u II. realnoj gimnaziji u Zagrebu, Dragutinom Tadijanovićem, Gustavom Krklecom, Dobrišom Cesarićem, Vladom Gotovcem, Vladom Habunekom, Josipom Torbarinom i mnogim drugim uglednim suvremenicima. Ušao je i u literaturu: Krleža je u svom “Dnevniku” iz 1943. opisao nenadani susret sa stasitim mladićem kojeg je zatekao kako se iskrada iz nekog skrovitog mjesta uza Savu, zaštitnički zaklanjajući damu s kojom je bio u društvu. Oboje su bili prilično razbarušeni i zadovoljno su se kikotali. Stasiti mladić spomenut je kao Nikola...

Za šetnje Samoborom Reiser mi je pričao mnoge zanimljive anegdote iz povijesti tog lijepog gradića nadomak Zagreba.

“Moj davni predak, inače gradonačelnik Samobora, skrenuo je korito samoborskog potoka, koji je prije prolazio ovuda gdje je sad glavni gradski trg. Vjerujte mi, izložba u Samoboru jednako me veseli kao i retrospektiva u Umjetničkom paviljonu.”

Reiserovi bivši studenti (Marijana Muljević, Munir Vejzović, Fadil Hadžić itd.) rado su prepričavali vesele zgode s profesorom Reiserom u glavnoj ulozi, koje su i slikara uvijek iznova nasmijavale.

Studenti kao profesori

“Vjerojatno ste čuli kako sam na izlasku iz Akademije brisao cipele na otiraču misleći da ulazim u zgradu, ili kako sam u prvome braku otišao po cigarete i više se nisam vratio, ili pak kako sam zabunom uzeo plavi kaput neke studentice, odjenuo ga iako mi se činio malo pretijesnim, a ona je potom trčala za mnom s mojim kaputom, moleći me da se ipak zamijenimo... Moja supruga Vesna uvijek veli da sam malo ‘zmotan’, da uvijek sebe ‘poflekam’, da nikad ne znam gdje sam što stavio... Meni su pak u sjećanju ostala moja prisna druženja sa studentima, kojima sam katkad posuđivao novce, a studentice se nisu ustručavale preda mnom govoriti i o intimnim problemima. Studente nisam želio uokvirivati u svoj slikarski sustav, vjerovao sam da je svatko sebi najbolji profesor. Nadam se da me ne pamte po zlu.”

Nikola Reiser svoj je 90. rođendan proslavio u rodnom Samoboru, na prigodnoj izložbi i domjenku u Samoborskom muzeju, uz dirljive govore njegovih štovatelja, u društvu obitelji i bliskih prijatelja. Prodornim pogledom živahnih očiju, koje su u svijetu oko sebe desetljećima gledale samo boju, kompoziciju i harmoniju, promatrao je uzvanike, gotovo u nevjerici da ih se toliko okupilo kako bi obilježili veliku obljetnicu i tom prigodom odali počast njegovoj ljudskoj i umjetničkoj veličini.

U tim se trenucima taj dragi i omiljeni čovjek, gigant hrvatskog slikarstva, doimao poput jednog od svojih senzualnih akvarela, možda upravo onih cvjetnih s kojima se tako prisno družio cijeli život.

Takvog ćemo ga pamtiti.

Nepune dvije godine poslije uz prazno platno na štafelaju Nikole Reisera položena je ruža, koju više nitko neće moći naslikati onako nadahnuto kao slikar koji je volio ljude, cvijeće i samoborski krajolik kojim je bio obilježen.