Nikola Reiser: Klasik koji je iz svoga stoljeća izvlačio ljepotu

ZAGREB - Nikola Reiser najveći je gospodin u hrvatskom slikarstvu, sjajno je jednom prilikom umjetnika opisao njegov kolega Josip Vaništa. I kad bi sam izlagao, uvijek se držao po strani, a u životu je dao samo nekoliko intervjua, mada su ga često tražili jer je bio jedan od najboljih hrvatskih slikara. Kretao se na relaciji između svog stana u centru grada i ateljea na Vukovarskoj, gdje su česta umjetnička druženja. U ateljeu je znao ostati po cijele dane. Uvijek je slušao klasičnu glazbu.

Uzbuđenje akvarela

Nikola Reiser preminuo je u 93. godini života. U najmanjim stvarima pronalazio je ljepotu svakodnevnice: često je primjerice u samo nekoliko poteza slikao cvijeće u vazama, a u tom motivu bio je začuđujuće suvremen. Uz mrtve prirode, slikao je pejsaže i aktove. Gotovo u pravilu slikao je akvarele, više od šest desetljeća, a sam je jednom prilikom rekao kako “u tehnici akvarela slika desetljećima s jednakim uzbuđenjem, jer kod akvarela nema popravaka”. Odrastao je okružen knjigama na starom seoskom imanju iz 16. stoljeća u Mirnovcu u okolici Samobora. Njegov otac, doktor filozofije, odrekao se profesure na fakultetu u Zagrebu i vratio se na obiteljsku staru kuriju, gdje je proizvodio vino. Reiser je nakon što se zaljubio u monografije starih majstora kao prvo upisao studij povijesti umjetnosti, no prekinuo ga je jer mu je bio “dosadan, a sve je već i naučio u knjigama”.

Inspiracija u Tunisu

Potom je upisao Likovnu akademiju, u klasi Ljube Babića koji ga je jako cijenio i rado isticao kao novu nadu. U Parizu je studirao na akademiji Jules te u Louvreu proučavao radove starih majstora. U vrijeme Drugog svjetskog rata bio je u partizanima gdje su nastali njegovi ratni dnevnički zapisi.

Svoj prvi zapaženi nastup imao je u galeriji Ulrich, 1948., kada su pred javnost izašli trojica velikih: Reiser, Murtić i Prica. Reiser je, pod utjecajem djetinjstva, često slikao pejsaže s Mirnovca, mjesta za koje je tvrdio da ima naljepšu prirodu na svijetu. U drugoj polovici života sve je zimske mjesece provodio u Tunisu, pa su na njega utjecale i boje Afrike. I pejsaži Tunisa česti su u njegovu slikarstvu. Sjajnu je monografiju povodom 60 godina umjetnikova djelovanja napisao Zvonko Maković. Jedna od omiljenih tema Nikole Reisera bili su aktovi, još od studentskih dana. O tim je počecima u šali znao reći: “Prvi akt koji sam naslikao, bio je nalik glisti, a ne ljudskom tijelu”. Slikao ih je po sjećanju, ne po modelu, a kako je izjavljivao, uvijek je nastojao biti diskretan, nikako ne vulgaran. “Volio sam lijepe stvari i njih sam slikao. Ružne stvari nisam vidio ili sam ih elegantno izbjegao... Što bi nekoga uvrijedilo ili zaboljelo, to se na mojoj slici nije vidjelo. Moja je generacija još poštivala ženu”. Radio je i portrete, jedan od poznatijih bio je portet Bele Krleže kao barunice Glembay. Sjajan je i portret njegova dugogodišnjeg prijatelja Dragutina Tadijanovića, s kojim je izdao grafičko-pjesničku mapu. Izložba 2006. u galeriji Mona Lisa bila je posljednji veći javni nastup velikog majstora akvarela.