Neven Sesardić odgovara ljevičarima: Samo se vi tješite svojom nedokazanom pameću

Louis Armstrong jednom je rekao: “Ako imate potrebu pitati što je jazz, onda nikada to nećete znati”. Donekle je slično i s političkim razlikovanjem lijevog i desnog. Većina nas barem na nekoj razini bez teškoća prepoznaje tu distinkciju, iako nije uvijek lako objasniti na posve egzaktan način kako uspijevamo, i to s velikom dozom međusobnog slaganja, raznim konkretnim stajalištima odrediti mjesto na toj jednodimenzionalnoj skali.

No, ta terminologija ipak sasvim dobro funkcionira u mnogim kontekstima i ne izaziva nikakve nedoumice. Recimo, nakon nedavne pobjede konzervativaca u Velikoj Britaniji najčešći naslov u novinama bio je “Pobjeda desnice u Engleskoj“. I to je bilo vrlo informativno. A ne sjećamo se da je igdje objavljen izvještaj tipa “Pobjeda neke stranke u Engleskoj za koju nije baš jasno spada li u ljevicu ili desnicu, a uostalom ionako je upitno ima li distinkcija lijevo-desno više uopće smisla”.

Mnogi misle da prvenstveno intelektualci imaju vrlo rafinirane političke poglede te da je njih obično vrlo teško ukalupiti u grubu shemu lijevo-desno, ali to nije uvijek istina. Nakon brojnih susreta s američkim sveučilišnim kolegama iz moje struke i srodnih područja stječem dojam (uz vrlo malo izuzetaka) da su oni poput robota proizvedenih u istoj tvornici i s uvijek istim ugrađenim političkim čipom. Rat u Iraku? Ne. Obamina zdravstvena reforma? Da. Homoseksualni brak? Da. Guantanamo? Ne. Fox News? Ne. Smrtna kazna? Ne. Pravo na pobačaj? Da. I tako dalje...

Internacionala

Doduše, u Hrvatskoj (a i u ostalim tranzicijskim zemljama) raslojavanje na lijeve i desne stranke poprilično je zamućeno, ponešto zbog nedostatka tradicije parlamentarne demokracije, a možda više zbog snažnog pritiska međunarodne zajednice koja diktira odluke o mnogim pitanjima pa ne dopušta da o tim stvarima stranke manifestiraju svoje različitosti. Ali ipak svi dobro znamo da je HDZ desno od SDP-a i ta informacija ima svoju težinu.

Također, svaki će čitatelj lako pogoditi koja je od tih dviju stranaka članica Socijalističke internacionale. I to itekako puno govori o politici te stranke. Između ostalog i zato što je to tijelo u svom osnovnom programskom dokumentu samo sebe smjestilo između desnice (liberala i konzervativaca) i ekstremne ljevice (komunista). A jedina članica iz Sjedinjenih Država je stranka kojoj je proklamirani cilj da ojača “lijevo krilo Demokratske stranke” (što u američkom kontekstu predstavlja prilično radikalnu ljevicu). Neki prigovaraju da ljevica i desnica imaju platforme koje se sastoje od nekoliko programskih elemenata pa je moguće da, na primjer, netko bude desničar utoliko što podržava slobodno tržište i niske poreze, ali da je u isto vrijeme ljevičar utoliko što se zauzima za legalizaciju droga i homoseksualni brak. U takvim situacijama može ispasti da je čovjeka jednostavno nemoguće svrstati na bilo koju stranu.

Muško-žensko

Pa dobro, ali što to dokazuje? Na kraju krajeva, neki ljudi nisu u stanju odlučiti čak ni o tome jesu li muško ili žensko! Hoćemo li zbog toga zaključiti da distinkcija između muškog i ženskog treba biti napuštena? Naravno da ne. A onda kad već vidimo da i biološko razlikovanje prema spolu dopušta sivu zonu, nećemo valjda očekivati da će lociranje u političkom spektru funkcionirati savršeno u svakom pojedinačnom slučaju?

No, sve dotle dok dovoljno mnogo ljudi ipak uspijeva pronaći svoje mjesto na skali lijevo-desno i dok postoji široki konsenzus oko klasificiranja glavnih političkih stranaka, distinkcija lijevo-desno može biti od velike praktične koristi, unatoč svojoj nepreciznosti i ograničenoj primjenjivosti. Dapače, neki politolozi smatraju da, upravo zbog svoje jednostavnosti i profiliranja u samo jednoj dimeziji, ta podjela ima vrlo korisnu funkciju u demokratskim društvima jer omogućuje ljudima da se lakše orijentiraju i opredijele u kaosu i kakofoniji dnevne politike.

Treba još reći da opredjeljivanje ljudi prema različitim pitanjima nije potpuno slučajno i nepovezano.

Obično postoji stanovita korelacija između, recimo, ekonomskih i socijalnih stajališta, tako da je u principu vjerojatnije da će čovjek izabrati ili desnu ili lijevu kombinaciju tih gledišta nego neki “neprirodan“ lijevo-desni spoj. Upravo na taj način pojedine stranke dobivaju bazu prilično vjernih sljedbenika koji prihvaćaju većinu elemenata iz njihova političkog programa. Ali čak i oni koji ne prihvaćaju čitav paket odvaguju važnost tih raznih momenata pa se može dogoditi da na kraju godinama konzistentno glasaju za neku stranku i, štoviše, deklariraju se kao ljevičari ili desničari, iako i dalje imaju rezerve prema onim stajalištima “svoje“ partije koja smatraju sekundarnima.

U komentaru Ante Tomića na moj raniji tekst ima jedna rečenica koja lijepo ilustrira ljevičarsku dogmatičnost: “Kada je George Bush krenuo na Irak da zaštiti američki način života, svakome je normalnom otpočetka bilo jasno da to ne može sretno završiti”. Pitanje: ako je Tomić u pravu da je svatko normalan morao otpočetka biti protiv američke intervencije, kako će on onda objasniti da su ljudi poput Vaclava Havela i Adama Michnika podržali tu Bushovu odluku?

Nenormalni ljudi

Jesu li ti bivši politički disidenti koji su proveli godine u komunističkim zatvorima odjednom postali “nenormalni“? Jesu li ti ljudi koji su pokazali ogromnu hrabrost u borbi protiv totalitarizma iznenada postali “glupi“? Jesu li se ti intelektualci, kojima se cijeli svijet divio, naprasno pretvorili u prodane duše i “sluge stranog kapitala”?

Ili je možda ipak odgovor u tome da bi neki naši zapjenjeni ljevičari trebali najprije duboko udahnuti zrak, zatim popiti tabletu za smirenje, a potom razmisliti o mogućnosti da je odluka o intervenciji u Iraku bila zapravo daleko kompleksnija nego što se to njima čini te da su stoga čak i ljudi takvog poštenja, ugleda i neupitnog moralnog statusa kao što su Havel i Michnik mogli zaključiti da je ta odluka bila ustvari zasnovana na dobrim razlozima? Ne, ne očekujem da ti ljevičari promijene mišljenje (to bi ipak bilo previše!), nego samo da ulože mentalni napor i pokušaju razumjeti argumente njihovih političkih neistomišljenika, a ne da ih smjesta proglase nenormalnima ili glupima.

Još jedan moron?

Tomić također tvrdi da je Sarah Palin, republikanska kandidatkinja za potpredsjednika na posljednjim američkim izborima, “glupa kao čekić“. Budući da je Sarah Palin bila guvernerka Aljaske, razumno je pretpostaviti da su ljudi iz te savezne države, osjetivši njezinu vlast na vlastitoj koži, bili u boljem položaju ocijeniti njezine sposobnosti i inteligenciju nego jedan kolumnist Jutarnjeg lista. A oni su pak s rijetko zabilježenom većinom od iznad 80 posto ili čak 90 posto izražavali zadovoljstvo njezinim načinom upravljanja, tako da je ona među tadašnjim američkim guvernerima imala najveću podršku birača.

Ali čekajte, mora da je objašnjenje u tome da su ti ljudi glupi! Uostalom, nije li Aljaska glasala za Busha, i to čak dva puta, a da stvar bude gora, i s ogromnom većinom? Da, to je točno, ali istine radi moram izvijestiti da prema istraživanju koje je nedavno objavio časopis Intelligence, Aljaska ima viši kvocijent inteligencije od američkog prosjeka (a i od ogromne većine drugih zemalja u svijetu).

Zanimljiva je ta ljevičarska opsesija inteligencijom koja se, kad malo bolje pogledate, uglavnom svodi na inzistiranje da su oni sami jako pametni, a da su njihovi protivnici glupi. No, kad znanstvenici pokušaju empirijski utvrditi koliko razlike u inteligenciji stvarno utječu na razne socijalne fenomene i kad se dogodi (kao što se obično događa) da dođu do rezultata koji su u neskladu s ljevičarskim očekivanjima, oni mogu biti sigurni da će masovno biti optuživani za reakcionarnu političku ideologiju, rasizam i pseudo-znanost.

Ali kolika je zapravo relevantnost IQ-a u politici? Meni se čini da uspješan političar doista mora imati inteligenciju iznad određenog praga, ali nakon što je taj uvjet zadovoljen, i druge kvalitete počinju igrati važnu, a ponekad čak i važniju, ulogu. Netko s velikom sposobnošću organizacije, bogatim prethodnim iskustvom u upravljanju, spremnošću da okupi i sluša nepristrane eksperte iz raznih područja i realističnom vizijom političkih promjena može lako ispasti bolji predsjednik države od nekoga drugoga koji zaostaje u tim kvalitetama, a ima viši IQ.

Jesam li poremećen?

Osim toga, poznat je fenomen da intelektualci, usprkos tome što su visoko obrazovani i u pravilu vrlo inteligentni ljudi, mogu posebno biti podložni utjecaju totalitarnih ideologija i donositi katastrofalno loše političke prosudbe. Dakle, u političkom konfliktu uopće nije unaprijed jasno da će biti u pravu ona grupa koja ima više obrazovanih (a onda možda i inteligentnijih) ljudi. Sjećam se studentskih gibanja u Hrvatskoj prije četrdesetak godina. Na jednoj su strani bili desničari (tzv. nacionalisti) koji su velikim dijelom bili iz unutrašnjosti, i koje su često moglo prepoznati po hrvatskom grbu na ramenu, pjevanju domoljubnih pjesama, provincijalnom štihu, dijalektalnom govoru i općenito po tome što su bili, kako bi se na engleskom reklo, “a litle rough around the edges“.

Dva primitivizma

S druge su strane bili ljevičari za koje se činilo da su bili filozofski i sociološki neusporedivo bolje potkovani i koji su svoje političke nazore preuzimali izravno ili neizravno od tadašnjih intelektualnih gurua ljevice. Među njihovim su autoritetima bili i domaći praksisovci, koji su se tada žalili (kojeg li apsurda!) da “marksizam kao ideologija nije previše prisutan u našem društvu” i koji su žudjeli za tim da preuzmu političko kormilo i pokažu nam pravi put u svoj komunistički raj na zemlji. Bio je tu i György Lukacs, koji je tvrdio da je i najgori socijalizam još uvijek bolji od najboljeg kapitalizma. A i Ernst Bloch, koji je u svojoj zreloj dobi branio Staljinove čistke i moskovske procese te nakon desetak godina provedenih u Sjedinjenim Državama odlučio otići u Istočnu Njemačku gdje je godinama iskazivao apsolutnu lojalnost tamošnjem odioznom komunističkom režimu.

Blochov smjer kretanja podsjeća na onaj vic u kojem neki čovjek u Istočnoj Njemačkoj dolazi psihijatru i kaže da se boji da je mentalno poremećen jer svake noći sanja kako pokušava prijeći preko Berlinskog zida. Nakon što se psihijatar blagonaklono nasmiješi i kaže mu da nema razloga za zabrinutost jer i svi drugi ljudi često imaju sličan san, čovjek odgovara: “Ali doktore, vi ne razumijete, ja sanjam da prelazim preko zida iz Zapadnog u Istočni Berlin!”

Premda su 1971. godine ljevičari pokazivali gotovo opipljivi prezir prema desničarima, između ostalog i zbog vrlo neimpresivnog popisa desničarskih ideoloških autoriteta (koji se manje-više svodio na Miku, Savku i Stjepana Radića), iz današnje perspektive, a napose nakon događaja s početka devedesetih, nema nikakve sumnje u to koja je od dviju strana tada prepoznala prave političke probleme i dala impuls za kasnije povijesne promjene. Možda su neki u tom desničarskom pokretu doista bili “glupi kao čekić”, ali ipak možemo zahvaljivati Bogu što nismo završili u ljevičarskoj utopiji u koju su nas željeli odvući oni revolucionari čiju su inteligenciju simbolizirali srp i čekić.

Međutim, s obzirom na ljevičarsku represiju nakon hrvatskog proljeća neobično je danas čuti izjavu Vjerana Zuppe koji se žali da “otkad je krenula hrvatska država, on osjeća teror desnog primitivizma i političku vladavinu desnice”. Nije li prije nastanka hrvatske države postojao jedan drugi, ljevičarski teror, i to teror u pravom smislu, s jednopartijskom ideološkom indoktrinacijom i dugogodišnjim zatvorskim kaznama za delikt mišljenja? Nije li čudno da nekim ljudima danas toliko smeta taj sadašnji, ponekad stvarno sirov, desni diskurs (koji je velikim dijelom rezultat demokratizacije javnog života), a da su mnogi od tih istih ljudi ranije desetljećima sasvim dobro podnosili lijevi primitivizam marksističkog bullshita koji je tada totalno zagušio duhovni prostor te monopolizirao obrazovanje, medije i politiku?

Čista tolerancija

Da, ali to je bio njihov primitivizam! I njega su oni očigledno mnogo lakše tolerirali (a nerijetko i aktivno podržavali), premda je iza njega stajala sila tadašnjeg državnog aparata, ili možda baš zbog toga.

Upravo su takvu selektivnu toleranciju ljevičari ponekad znali podići na razinu etičko-političkog načela. Na primjer, za razliku od intelektualno nesofisticiranih ljudi koji u svojoj naivnosti smatraju da treba biti tolerantan prema svim političkim stajalištima unutar političkog spektra, filozof Herbert Marcuse, glavni ideolog još uvijek glorificiranog šezdesetosmaškog pokreta, objašnjava da je to tzv. “čista“ tolerancija koju treba odbaciti i zamijeniti istinskom ili “oslobađajućom“ tolerancijom. Što je pak ta oslobađajuća tolerancija? Marcuseov odgovor nije mogao biti jasniji: “Oslobađajuća tolerancija označava netolerantnost prema pokretima s desnice, a tolerantnost prema pokretima s ljevice”.