Desnica privatne komplekse pretvara u svjetske nerede

Neven Sesardić meni je važno ime. Njegova knjiga Fizikalizam otkrila mi je svjež, uzbudljiv i smion uvid u jedan stari filozofski problem i neću pretjerati ako kažem da je, jednom davno, još u studentskim danima, dijelom odredila moje današnje nazore. Zbog te sjajne knjige s naročitom pomnjom čitam politička razmišljanja kojima se Sesardić povremeno javlja u našim novinama, ali ona me, nažalost, ne oduševljavaju. Dapače, kao politički mislilac cijenjeni mi je profesor sasvim razočaravajući. Njegov tekst objavljen prošle subote na stranicama Magazina, istina, nije lišen intelektualne drskosti kojom me je davno privukao, ali stajališta koja brani ovaj put sasvim su promašena.

Ima li takvog ljevičara

Zašto mislite da su desničari gluplji od vas, pita Sesardić. Pa, otvoreno govoreći, zato što jesu. Ovo možda ne zvuči kao ozbiljan ulazak u polemiku, ali kada pomislim na hockey mom Sarah Palin, jednostavno ne mogu odoljeti. Guvernerka Aljaske i potpredsjednička kandidatkinja Republikanske stranke, nova zvijezda američke desnice, glupa je kao čekić. Ne mogu se zaista sjetiti primjera da se ikada i igdje na ljevici pojavila osoba tako mizerne sposobnosti rasuđivanja, a da je imala toliko mnogo sljedbenika.

Ali, zapravo, nisam želio ovako naprasito početi. Prvi poriv, čitajući Sesardićev tekst, bio mi je da mu, kao pametnom čovjeku koji će me znati razumijeti, ispričam što je mene već u mladosti otjeralo od desničarskih ideja. Zvučat će bizarno, ali ta mi je stvar doista bila presudna, to da nikad nisam sreo duhovitog desničara. Čitao sam, doduše, nekolicinu konzervativnih engleskih džentlmena, koji svoju kolonijalističku nadmenost i prezir znaju neodoljivo upakirati u otrovni humor, ali to je, vjerujem, više stvar tradicije i mentaliteta.

Englezi se ne računaju, oni su duhoviti i kad su sportski novinari. Desničari koje sam ja upoznao listom su bili nekakvi namrgođeni, zakočeni, uzvišeni tipovi koji loše podnose zajebanciju i s kojima obično završiš u neugodnoj šutnji. Ispričaš im vic, a oni te ljutito pogledaju kao da si rekao nešto ružno o njihovoj majci. Smijeh im je previše subverzivan, ne odobravaju njegovu oslobađajuću snagu. Sjetite se samo bivšeg predsjednika Mesića, ništa njegove neprijatelje na desnici nije tako izbezumljivalo kao njegove šale.

Novčiće uzalud daju

Isprva sam, priznajem, bio u napasti da to proglasim glupošću, no shvatio sam da je posrijedi nešto drugo. Razlog zbog kojega se desničari lako uvrijede i lecnu je u njihovom osjećaju nesigurnosti. Nesigurnost, naravno, može biti zdrava, potaknuti na sumnju i znatiželju, ali ovdje nekako imam dojam da paralizira osobu, priječi mu da se opusti i otvori drugome i drugačijem i nesputano smije ili, još gore, bude ismijan.

I u tome je, mislim, ključ za razumijevanje desnice.

Možda vam se učini preuzetna tvrdnja da jedna duševna osobina objašnjava čitav svjetonazor, ali ja zaista mislim da je ljude politički odredio sasvim osobni osjećaj ugroženosti i neprijateljski doživljaj svijeta. Osobnu su nesigurnost projicirali na svoj narod, rasu, državu, zajednicu, kulturu, tradiciju, svoj "način života", da se poslužim izrazom Georgea Busha. Desničari obožavaju represivni aparat jer se u sebi osjećaju nezaštićenima, sviđa im se snaga jer im je nelagodna vlastita slabost. I tu, iz njihovog privatnog straha, počinje sukob protiv obično izmišljenih neprijatelja, sukob zbog kojega će pristati na svako ulaganje u naoružanje, čak i kada to znači da njihova djeca neće imati dobro zdravstveno osiguranje. Zadnji novčić će dati za obranu svoga "načina života", ne shvaćajući da je njihov "način života" zapravo sranje nevrijedno obrane.

Lakovjerni Sesardić

Kada je George Bush, na golemo veselje bijelog ološa koji će se dobrovoljno javiti da lovačkim oružjem čuva granicu u Arizoni, krenuo na Irak da zaštiti američki "način života", svakome je normalnom otpočetka bilo jasno da to ne može sretno završiti. Vidjeli smo, bogu hvala, previše takvih slaboumnih ratnih avantura nakon kojih se više nismo mogli sjetiti zašto smo da ih dovraga uopće počinjali. I zaista, nekoliko tisuća mrtvih kasnije, kada su američki vojnici ušli u Bagdad, otkrilo se da je nije bilo nikakvog povoda za rat. Unatoč tvrdim garancijama obavještajnog aparata, predsjednika Busha i trezvenog i umjerenog Fox Newsa, nuklearnog oružja u Iraku nije bilo ni u tragovima, a najbliže što su mogli naći kemijskome, bilo je nešto pesticida i nekoliko boca sredstva za čišćenje sanitarija.

Zanimljivo je kako Neven Sesardić u ovome smiješnom slučaju brani Busha od, kako on shvaća, nezasluženih objeda zlonamjernih kritičara. Američki predsjednik, kaže Sesardić, nije lagao stoga što je "vjerovao da govori istinu". Oh, dobro, pomislio sam. I što s tim? Uvaženi profesor doista uvjerljivo dokazuje da je George Bush "vjerovao da govori istinu" kada je tvrdio da Irak posjeduje nuklearno i kemijsko naoružanje, ali jedva da mogu vjerovati da bi itko tu epistemološku dosjetku upotrijebio kao ozbiljan politički argument.

To da je Bush "vjerovao da govori istinu" nekako mi se ne čini osobitom isprikom obiteljima sprženih Iračana i mladićima koji su se podvezanih nogavica vratili sa Srednjeg istoka. Najmoćniji čovjek na svijetu morao bi imati nešto bolje od toga. Američki građani, za početak, imaju pravo očekivati bolje. Milijarde dolara koje troši pregolemi američki obavještajni aparat, deseci tisuća zaposlenih u nekoliko vojnih i civilnih agencija, sateliti i špijunske letjelice, terensko osoblje spretno maskirano u koze, u Ovalni ured naprosto su morali donijeti pouzdanije podatke od nekakvog mutno uslikanog traktora za kojega su mlađem Bushu objasnili da je postrojenje za preradu uranske rude. Dokazujući da Bush nije lagao, Neven Sesardić uspio je dokazati samo je da je on lakovjeran. A ja zapravo ne znam što me od to dvoje više plaši. Iskreno, teško bih odlučio koja je nesreća podnošljivija, da je najmoćniji čovjek na svijetu, osoba sposobna pokrenuti oružje za masovno uništenje, pokvareni lažljivac ili tek budalasto naivan.

Osim toga, pođimo dublje u ovaj problem. Koliko je uopće opravdan povod za rat da je Irak stvarno pokušao razviti nuklearno i kemijsko oružje? Sjedinjene Države, podsjetimo, takvo su oružje već razvile, a manjim ga dijelom i upotrijebile. Sesardić optužuje ljevičare kako štošta neprovjereno uzimaju zdravo za gotovo. Želio bih ga upitati zašto je onda desničarima bjelodano da Iračani ne smiju imati atomsku bombu, a Amerikanci smiju? Sa živom filozofskom znatiželjom očekujem da mi objasni kako se točno prepozna da je jedan nuklearni projektil moralno ispravan, u službi demokracije i ljudskih prava, a drugi, naoko posve jednak, prljav i pokvaren, tiranski i muslimansko fundamentalistički. Odmah da upozorim, argument da prvoga nadzire demokratski izabran predsjednik, a drugoga diktator, neće me osobito ospokojiti.

Prijateljsko mjesto

Osvjedočio sam se, demokracija mi ništa ne garantira. Vidjevši lakoću kojom je jedna demokratska država pokrenula svoj zastrašujući ratni stroj, nije mi teško zamisliti da bi on sutra mogao biti upotrijebljen i protiv mene i moje zemlje. Zašto ne, kao da bi im bilo prvi put. Američke obavještajne službe i trezveni i umjereni Fox News mogli bi zbog nečega, bez jasne osnove, kao i obično, početi bjesomučnu kampanju da Hrvatska razvija nuklearno i kemijsko oružje, a u Bijeloj kući bi se već našao neki klipan koji "vjeruje da govori istinu", i eto ti belaja.

Svakakvim bi se strahovima sada mogao isprepadati. Srećom sam ljevičar, ne manjka mi samopouzdanja i vjerujem da je svijet uglavnom prijateljsko mjesto.