Joca Amsterdam: Ja sam ekspert za drago kamenje i nemam nikakve veze sa švercom duhana

Svjedok u Zagrebu, optuženik u Beogradu, trenutno u pritvoru Centralnog zatvora. To je sadašnja pozicija Sretena Jocića , poznatijeg kao Joca Amsterdam, kojeg mediji u Srbiji i regiji označavaju kao najopasnijeg “živućeg Srbina”, od čijeg je povratka u zatvorsku ćeliju strahovao i Milorad Luković Legija, bivši zapovjednik “crvenih beretki” i organizator ubojstva srbijanskog premijera Zorana Đinđića.

U drugom tjednu suđenja Robertu Mataniću i družini za likvidaciju Ive Pukanića i Nike Franjića , suizdavača Nacionala i njegova direktora za marketing, otvoren je i beogradski link zločina koji je potresao balkansko podzemlje.

Vujičić, Šašić i odvjetnici

Iako ga tužiteljstva dviju država označuju kao “alfu i omegu” Pukanićeva ubojstva, Sreten Jocić je to opovrgavao. Neke pojedinosti njegova iskaza već su objavljivane, a u međuvremenu smo uspjeli doći do integralnog iskaza koji je dao 7. rujna prošle godine u istrazi o ubojstvu Ive Pukanića. Ispitivao ga je Aleksandar Vujičić, istražni sudac, a na ispitivanju su, uz Slobodana Šašića, zamjenika ravnatelja USKOK-a, bili i branitelji optuženika iz zagrebačkog postupka.

Ispitivanje je počelo u 13.20, a Jocić je naveo da je ekspert za obojeno i drago kamenje. Završio je koledž u Belgiji. Privrednik, kako se predstavio, u podacima iz srbijanske optužnice, sa 600 eura mjesečne zarade uspio je za život unajmiti vilu obitelji Milošević na Dedinju u kojoj je i uhićen 27. travnja prošle godine.

‘Otišao sam zbog Badže’

“Ja sam čovjek koji je živio na pet kontinenata i poznato mi je dosta medijskih svjetski zvučnih imena. Međutim, i Hrvatsku i te medije smatram evropskom provincijom pa nisam imao nikakve potrebe da dolazim do takvih saznanja. Ne znam ni od kada egzistira taj medij. (Nacional, nap. a.) U vrijeme kad sam ja bio u Srbiji, zbog rata nije bilo hrvatskih medija u Srbiji. Jedino mi je iz vremena komunizma poznat medij Zum i list Danas. Nikada u životu nisam imao bilo kakav razgovor o tom mediju ili o pokojnom Ivi Pukaniću”, tvrdio je Jocić istražnom sucu.

Jocićevo svjedočenje bilo je popraćeno njegovim upadicama te pokušajima da humorom razbije napetu atmosferu ispitivanja koje je bilo praćeno maksimalnim mjerama sigurnosti. Tako je u jednom trenu, aludirajući valjda na optužbe koje mu se stavljaju na teret rekao: “Ja možda jesam rođen u štali, ali nisam tele!” Hrvatskog tužitelja pokušao je impresionirati znanjem jezika pa je rekao da će mu možda trebati tumač jer može odgovarati na nekoliko svjetskih jezika, a tražio ga je i da mu nešto kaže o sebi. Jednog je pravosudnog policajca, koji je nakratko bio dekoncentriran, prenuo riječima: “Nemoj, bre, da spavaš, slušaj, uči se!”

I dok Matanić tvrdi da je po nagovoru USKOK-a izmislio priču o Jociću kao naručitelju ubojstva, da ga je upoznao u Bugarskoj 2003., Jocić je tvrdio da poznaje jedino Slobodana Đurovića, i to po nadimku Boban ili Bobo koji mu je 1988. bio kum na građanskom vjenčanju s Nizozemkom Babet Rome. Nastavio je: “Moram da napomenem da sam se ja vratio u Srbiju poslije dugog niza godina u emigraciji, 1992., u sedmom mjesecu, jer sam bio politički emigrant i antikomunist. Potječem iz rojalističke obitelji. Bio sam u Srbiji do kraja 1994. dok je u okolini naše države bio rat u kojem nisam sudjelovao. Napustio sam Srbiju 1994. zbog općepoznatog slučaja - sukoba s tadašnjim šefom MUP-a i tadašnjim zamjenikom ministra Radovanom Stojičićem Badžom, koji je na toj poziciji i likvidiran 1997. godine”.

“Ja sam živio po raznim državama, ali ne i Hrvatskoj, do 20. lipnja 2002. godine, kada sam uhapšen u Sofiji i ekstradiran 16. kolovoza. Ekstradicija se dogodila pod velikim mjerama sigurnosti. Došao je avion holandskog ministarstva pravde s njihovim vojnim specijalcima. Ja sam, osim tih specijalaca, bio jedini putnik u avionu. Transportiran sam na aerodrom Falkenburg.”

‘Bilo je kao da sam u grobu’

“Vojnim helikopterom prebačen sam u zatvor Fucht kod Den Boscha. To je zatvor maksimalne sigurnosti i napravljen je samo za 12 zatvorenika, u četiri bloka po troje. Šetnja se sastoji od 200 četvornih metara, i to oivičena čeličnim mrežama. Sve je pod kamerama. Imao sam pravo na sat vremena posjete tjedno i između nas bilo je blindirano staklo. Za tri godine i sedam mjeseci, koliko sam bio tamo, nitko mi, čak ni mojih petero sinova, nije mogao ni pružiti ruku. Sve je snimano i audio i video, i na engleskom i na srpskom, i u kućnom redu je stajalo da to može da se koristi protiv mene u krivičnom postupku. Bez obzira na to što sam nadziran kamerama i slušan, bio je prisutan i stražar koji gleda u posjetitelje i stražar koji gleda u mene. Bio sam pod totalnom kontrolom. Bio sam ‘kao u grobu’ i besmisleno je da se priča da sam u to vrijeme sudjelovao u nedozvoljenim aktivnostima”, opisao je Jocić boravak u nizozemskom zatvoru u kojem je bio do 23. ožujka 2006., kada je izručen Srbiji.

Nepuna dva mjeseca kasnije, 20. svibnja 2006., iskeširao je 300.000 eura kaucije i pušten je na slobodu. Jako se naljutio kad su mu u nizozemskoj ambasadi uzeli 40 eura u kešu za vizu u siječnju 2007., a nisu mu je izdali jer je imao putovnicu koja mu je bila izdana samo na rok od 21 dan.

Jocić je za Slobodana Đurovića, svog kuma kojeg, kako tvrdi, nije vidio 12 godina, od 1994. do 2006., rekao da ga je upoznao preko nogometaša Bežanije, Ljubinka Bećirovića. Jocić je negirao da se sretao s Matanićem i “krunskim svjedokom” Tomislavom Marjanovićem na parkiralištu beogradskog hotela Interkontinental, koji je rekao da je Jocić i vlasnik tog hotela.

“Nikad nisam čuo za Tomislava Marjanovića, kunem se u svoju djecu, i apsolutna je laž da me on vidio u hotelu ili na parkingu hotela. Mene nitko nije mogao da vidi na parkingu hotela zbog moje sigurnosti, jer sam po izlasku iz bilo kakvog zatvorenog prostora, direktno ulazio u blindirani automobil. Nigdje me niko nije vidio da stojim”, tvrdio je istražnom sucu Jocić.

‘Nisam ni čuo za Caneta’

Tužitelju Šašiću odgovorio je da je u nizozemskom zatvoru bio zbog sumnje na poticanje na dva ubostva, ali da je dobio “papir” o obustavi postupka, da mu je bilo zabranjeno napuštati Beograd nakon puštanja iz pritvora 2006. i da nikad nije imao ni legalan ni ilegalan biznis s Đurovićem.

Kad je potpisao zapisnik i završio svjedočenje, Jocić se osvrnuo na “balkansku duhansku mafiju”: “Nigdje u svijetu ne poznajem ni jednu osobu koja ima bilo kakve veze sa švercom duhana.

To nikad nije bio moj biznis i neće ni biti i apsolutno mi je nepoznato da je gospodin Ivo Pukanić bio svjedok bilo gdje u svijetu u vezi s tim švercom cigareta. Stanka Subotića nikad nisam upoznao niti sam čuo za njega.

Do hapšenja u Bugarskoj apsolutno nisam imao nikakve kontakte ni s kim iz Srbije niti iz bivše Jugoslavije, tako da nikad nisam čuo o pisanju bilo kakvih medija o duhanskoj mafiji, pa i o pisanju Nacionala”, završio je u 15.12 sati svoj iskaz Sreten Jocić i potpisao se velikim štampanim slovima.