Jazz je, nakon 30 godina, dobio zvijezdu

Kad sam prije dva i pol mjeseca slagao top listu najboljih jazz albuma 2015. i prolazio što sam više mogao od onoga što nisam čuo, osluškivao od kolega preporuke i istraživao po stranim listama i ocjenama, ime Kamasija Washingtona izbilo je u prvo plan. Trostruki album “The Epic”, tog trideset i četverogodišnjeg saksofonista, kompozitora i aranžera s američke zapadne obale, album prvijenac, s gotovo tri puna sata glazbe, objavljen u prvoj polovici godine, u koji je uložio sav svoj novac, pobrao je dobre kritike, ali i privukao neviđenu pozornost publike. Kamasi Washington počeo je puniti velike dvorane, publika na njegovim koncertima uživa, pleše i traži još, a kritika ga diže u nebesa kao nasljednika Johna Coltranea u ruhu hip hopa. Je li pretjerano reći jazz celebrity? U doba u kojem je jazz čak i Americi postao najmanje popularni žanr? Nikako. Kamasi Washington danas je velika glazbena zvijezda.

Rađanje scene

Nije, međutim, Kamasi Washington pao s neba. Već dugo je on prisutan na sceni američke zapadne obale. Rođen i odrastao u samom srcu Los Angelesa, u crnačkim getima jugozapadnog centra grada, kamo bijelci ne zalaze, Kamasi se rano počeo zanimati za glazbu, iako je naginjao bandama i uličnom životu osamdesetih, s novom drogom, crackom. Počeo je svirati s tri godine, na bubnjevima - s ocem koji je bio glazbeni učitelj. S devet je zasvirao klarinet, a s trinaest se odlučio ozbiljnije posvetiti glazbi. Tada je uz hip-hop već počeo slušati i jazz, pa ga je otac testirao. Rekao mu je da mu otpjeva neki solo Charlieja Parkera. Nakon što mu je Kamasi otpjevao “Blues for Alice”, otac mu je poklonio svoj alt saksofon, Conn 6M, model koji je svirao i sam Parker. Redovito je počeo svirati i u crkvi, prešao na tenor saksofon, promijenio nekoliko škola i počeo se izvlačiti iz starog kvarta. No, u jednoj od tih problematičnih kvartovskih škola, opasanih bodljikavom žicom, Locke High School, oko koje su se u to doba događali i oni gadni nemiri, sukobi s policijom i nacionalnom gardom, pojavio se stanoviti profesor glazbe Reggie Andrews koji je odlučio osnovati veliki jazz orkestar sastavljen od talentirane djece i vratiti u stari kvart klince koji su svaki na svojoj strani počeli tražiti svoju priliku. Kamasi je u to vrijeme otkrivao Prokofjeva i Stravinskog, u prestižnoj školi Alexander Hamilton, no zainteresiralo ga je sviranje s ekipom iz kvarta. Andrewsov Multi-School Jazz Band ubrzo je počeo nastupati po cijelom gradu. Taj bend je postao nukleus koji će kasnije stvoriti L. A. jazz underground scenu. Uz Kamasija su tu bila braća Bruner, Terence Martin (autor više skladbi sa posljednjeg albuma Kendricka Lamara), klavirist Cameron Graves, basist Miles Mosley i trombonist Ryan Porter, mnogi danas etablirani i nagrađivani glazbenici. Počela se rađati jazz scena iznikla iz samog srca urbanog crnačkog geta. Hip hop, R&B i rep počeli su se spajati s prepoznatljivim zvukom jazza 60-ih.

Sredinom 90-ih Kamasi i ekipa kreću u Leimert Park, na noćne sessione. Ta je četvrt L. A. dvadesetih godina 20. stoljeća podignuta za bijelce, no već šezdesetih preuzeli su je obojeni, kad je to postao centar onoga što se nazivalo Black Power Movement. Događaji vezani za ljude kao što su bili Malcolm X, Crne pantere i borbu za crnačka prava tim su ljudima i danas jako važni. Devedesetih je cijela ta četvrt ponovno oživjela i postala oaza u getima jugoistoka L. A., četvrt galerija, knjižara, trgovina odjećom i mjesta gdje se sviralo. Kamasi dalje napreduje i upisuje prestižni U.C.L.A. kod profesora Geralda Wilsona, glazbenika koji je radio aranžmane još za Ellingtona i Ellu Fitzgerald. No, na prvoj godini studija pozivaju ga na turneju sa Snoop Dogom, a s njime i još nekoliko dečki iz starog kvarta. U to se vrijeme bavio Coltraneom i savladavao njegove najteže harmonijske dionice, no svirački susret s glazbom koju je inače, s ulice, znao napamet, bilo je posve novo iskustvo. Iskustvo koje je tesao na dugim turnejama i napornim koncertima.

Godine 2009. Kamasi i ekipa iz Multi-School Jazz benda organizirali su se u novi kolektiv, “West Coast Get Down” i počeli nastupati u Piano baru, u Hollywoodu. Svirali su besplatno, klincima koji ih nisu puno primjećivali, no ubrzo se počelo sakupljati sve više publike, a Kamasi se nametnuo kao lider. Svirali su jazz nabijen ritmom i onom energijom koju je pokupio od Snoop Dogga, ali se naslanjao i na ono što se počelo nazivati afro-futuristička psihodelija koju je promovirao Flying Lotus, također Kamasijev prijatelj i suradnik.

Novo poglavlje

Nakon dvije godine, 2011. zasićeni svirkom, no puni ideja, Kamasi i ekipa otkazuju angažmane, ulaze u studio i snimaju punih mjesec dana, odvajajući tek malo vremena za spavanje. Nitko nije plaćen, jer jedni pomažu drugima u raznim projektima. Krajem prosinca imali su 192 pjesme, od kojih je 45 napravljeno pod Kamasijevim vodstvom. Za album “The Epic” odabrao je 17 skladbi, a od toga 14 vlastitih. Ukupno - gotovo tri sata glazbe! Album je objavljen u proljeće 2015. i brzo je dospio na top liste. To je za jazz album, bez obzira koliko hibridan, danas čista senzacija, a popeo se i u sam vrh pri izborima godine.

Uslijedili su brojni tekstovi, analize albuma i fenomena, Kamasi je nadijelio hrpu intervjua, proglašavaju ga novim jazz mesijom, duhovnom nadom koja otvara novo poglavlje u povijesti glazbe, itd, itd...

U razgovoru za Jutarnji, međutim, rekao nam je da svoju glazbu naziva jednostavno, jazz. “Uživam u društvu ljudi s kojima sviram”, rekao je Kamasi skromno, “Uživam u glazbi koju sviramo, u publici, u svakoj prilici da podijelimo glazbene doživljaje.” Publika je to osjetila, jer je Kamasi počeo puniti velike dvorane, a njegov album prodaje se odlično. “Silno me raduje stvaranje glazbe”, kaže, no pušta svoje suradnike da improviziraju. “Sam pišem svoju glazbu vrlo detaljno, ali onda pustim ljude iz benda da je razvijaju kako žele!” A bend koji je snimao album “The Epic” brojao je skoro 40 glazbenika, uži bend od trinaest, među kojima dva basista i dva bubnjara, uz gudače, vokale i zbor. Velika tema, velika minutaža, cijeli pothvat, sve to navelo je neke kritičare da po grandioznosti “The Epic” usporede sa simfonijskim djelima.

“Podsjećam da nije svaki riff sonata, a još manje simfonija, koliko god gudača bilo na sceni”, spušta loptu profesor na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji Saša Nestorović, ujedno i jedan od najcjenjenijih hrvatskih jazz saksofonista, glazbenik s enormnim iskustvom i u jazzu i u klasičnoj glazbi. “Radi se o nesumnjivom fenomenu sociološke prirode”, kaže, no skeptičniji je oko primjedbi kritičara o duhovnosti te glazbe. “Za duhovno ne znam, no duhovito, možda, no to je prije svega slobodno izražavanje. Bilo što reći i odsvirati, to je, mislim, tajna te zarazne slobode koju ljudi vole”.

Zarazan svakako jest. Prošlo je mnogo vremena otkako su nekog jazz glazbenika svrstavali u velike medijske zvijezde. Ni o kome se nije toliko pisalo, kažu, još od dolaska Wyntona Marsalisa u New York prije 30 godina. Kritičari spominju i Kamasijeve veze s ozbiljnom glazbom. “Stalno slušam nešto drugo”, kaže na to Kamasi, “Ali trenutno se najviše bavim klasičnom glazbom 20. stoljeća”. Na albumu se jasno čuje Debussy, a Kamasi će kao uzora spomenuti i Stravinskog. “Od novih kompozitora važni su mi i Steve Reich i Phillip Glass, Terry Riley, John Williams...”.

Mak Murtić, mladi hrvatski glazbenik s londonskom adresom, i sam autor ambicioznih glazbenih djela za veće ansamble, napominje kako je “prožimanje raznih stilova glazbe DNK jazza”. Ističe kako Kamasi i njegovi kolege dolaze iz već godinama stvarane scene, ali koja je tek sada postala jasnije vidljiva na međunarodnom planu. “I kad su nastajali stilovi poput bopa ili cool jazza u Americi, većina glazbenika se dobro poznavala”, kaže Mak. S tom razlikom, dodali bismo, da su jazz glazbenici s američke zapadne obale, kao Mingus i Dexter Gordon, ali i Chet Baker, morali potegnuti do New Yorka kako bi se za njih doista čulo.

Skromni honorari

Razni stilovi glazbe danas su dostupni i glazbenicima i publici kao nikad prije, pa nije čudo da postaju i dio intuitivnog izričaja. Mak Murtić tu spominje i nedavni album Armenca Tigrana Hamasyana “Mockroot”, ali i album “You’re Dead”, autora elektronske glazbe Flying Lotusa, koji svaki na svoj način amalgamiraju razne stilove. Veličina Kamasijevog sastava, ne samo onih koji su radili na albumu, nego i onih koji s njime nastupaju u rangu je pojačanog big benda, sastava koji je teško održiv. Andreas Marinello, talijanski saksofonist i aranžer sa zagrebačkom adresom, koji je od Saše Nestorovića preuzeo vodstvo Jazz orkestra HRT-a, misli da se kod Kamasija radi o “univerzalnoj, ili barem “poliglotnoj” glazbi koja mnogo toga spaja. Ali, to ima veze i s instrumentacijom koja to omogućuje”, kaže Marinelo. “Skladbe i aranžmani se u Kamasijevom projektu posebno ističu. Složan spoj melodija, modalne harmonije i groova je vrlo uspješan, pogotovo jer je kompozitoru bitnija ljepota od kompleksnosti.” On ističe kako Kamasi nema big bend u tradicionalnom smislu, već fleksibilan veliki ansambl. “U Americi, osim Lincoln Center Jazz Orchestra, nema javne institucije u onom klasičnom smislu, jer je to financijski neodrživo. Mi smo u Hrvatskoj sretni što imamo takav sastav. Pa, u znamenitom Vanguard Jazz Orchestru, koji još uvijek svira u tom njujorškom klubu svakog ponedjeljka, orkestru koji je najbolji te vrste u svijetu, glazbenici dobiju honorar od 30 do 50 dolara po večeri.”

Masovni interes

U Engleskoj, Mak Murtić uspijeva voditi vlastiti sastav od dvadeset glazbenika bez institucijske podrške. “To nije lako, ali nisam jedini, ima mnogo glazbenika u Londonu koji vode veće autorske projekte, i to ne samo na underground sceni, kao Mirrors of Hall Big Bend, Teotima i drugi.”

Fenomen Kamasija je, međutim, u tome da je uspio vlastitim skladbama doprijeti do vrlo široke publike. Puni velike dvorane, nastupa bez ikakva problema s bendovima kao što su Guns and Roses. Publika na njegovim koncertima pleše i odlično se zabavlja. Saša Nestorović ima i oko ovoga nešto reći. “Pleše publika i na naš Chui u Tvornici i na Kosmodrum u Jiggy baru, plesalo se nekada i uz Plesni orkestar RTZ-a, no podsjećam da je Benny Goodman davno dobio otkaz iz ballrooma, jer su ljudi prestajali plesati i počeli njegovu glazbu - slušati.” Mak Murtić je pomirljiviji. “Tu se radi o široj publici koja nije odrasla na jazzu, ali, poslušamo li što Kamasi i drugi s te scene rade, oni koriste, na primjer, dvanaestosminske kvaziafričke ritmove, ili pak hip hop, rock i slične publici poznate ritmove, pa me uopće ne čudi taj masovni interes. Uostalom, u sličnom, recimo to, američkom stilu, rade i Snarky Puppy ili Hiatus Kaiyote, čak i Gospel Chops.”

Priča puna metafora

Publika je danas puno manje žanrovski podijeljena, i to ide na ruku Kamasiju. Uz nesumnjivo poticajan geto background, Kamasi ima i sjajan glazbeni izričaj. “Njegov je sound između Pharaoha Sandersa i sličnih”, kaže Nestorović, no ipak nije u pitanju neka glazbena inovacija. Čuju se korijeni free jazza, šezdesetih, Coltrane, fusion sedamdesetih, ali u kombinaciji s pop ritmovima, uglavnom se slažu kritičari.

Što je, dakle, Kamasija katalpultiralo u orbitu? Je li u pitanju cijela scena koju prožimaju iste glazbene potrebe, pa je dovoljno da se “The Epic” prikaže kao nastavak fenomenalno uspješnog albuma Kendricka Lamarovog “To Pimp the Butterfly” (s 11 Grammy nominacija, na kojemu je svirao i aranžirao Kamasi), pa da sve dalje ide samo od sebe? Čini se da ipak ništa nije prepušteno slučaju. Društvene mreže, ideje, reklama, društveni projekt, kao da sve samo proželo.

Ili je u pitanju traženje novog identiteta, kako sugerira Mak Murtić? U cijeloj ovoj priči nije nevažna ni ona priča o snu koja svemu prethodi. Kamasi Washington je za vrijeme onih studijskih svirki, u kratkim intervalima odmora, sanjao taj svoj složeni san o ratniku čuvaru dveri koji čeka nekoga dostojnog da ga odmijeni. Stari majstori čekaju mlade, stara glazba čeka novu?

San ima jaku ulogu u afroameričkoj urbanoj mitologiji. Onaj čuveni “I have a Dream” velikog borca za crnačka prava Martina Luthera Kinga i dalje odjekuje Amerikom, a Kamasi na svakom svom koncertu nalazi vremena da ispriča svoju priču, svoj san, želi glazbi dati kontekst, pa makar bio, kao u slučaju ovog albuma, fikcijski. Njegova je priča puna metafora, iako na albumu teme i tekstovi variraju, od “Smjene straže”, do Malcolma X-a. “Iz tih mojih snova rodila se ova glazba”, kaže Kamasi. “Ovaj album zvuči mi kao crkva, kao misa”, rekao je Mak Murtić. Možda kao misa što se čuje iz Crkve sv. Johna Coltranea koja i danas postoji u San Franciscu, dodali bismo. Moderna glazba, moderna misao, moderna komunikacija. Prošle je godine Kamasi Washington imao i uspješnu japansku turneju. Ove godine planira europsku turneju, kao i novi album. Čekamo radosno i jedno i drugo.