Prošlo je 27 godina, a i dalje nitko ne pokazuje ni trun sućuti za djecu raskomadanu šrapnelima avionskih raketa

Možda je upravo to u korijenu naših nevolja, nesposobnost za empatiju. Uspješniji narodi imaju razvijeniju imaginaciju i mogu se staviti na mjesto drugih, a mi smo moralni idioti kojima je uskraćeno da tuđe stradanje doživimo svojim stradanjem. Mi smo takve pakosne, glupe, nacionalističke mizerije da nas i danas ispunjava veseljem kako su Srbi devedeset pete traktorima otišli iz Knina i Drniša. I ne ustručavamo se to pokazati jer ovdje nema ništa zazorno u naslađivanju tuđom nesrećom. Nema socijalne osude ako tkogod uživa kako su neke srpske babe i djeca bombardiranjem izbačeni iz svojih kuća i po nesnosnoj ljetnoj žegi potjerani u bijeg poljoprivrednom mehanizacijom prašnjavim bosanskim drumovima u nepoznato. Nitko kao da ne primjećuje kako smijati se srpskom jadu...