Petrač, Zagorec, Sanader: Nova pravila presuđivanja

Nema novca. Materijalnih dokaza vrlo je malo. Presuda se temelji na samo jednom iskazu.

Tim argumentima dio pravnika jučer je kritizirao nepravomoćnu presudu Ivi Sanaderu kojom je dobio 10 godina zatvora.

Zato smo analizirali osuđujuće presude koje su izazivale velik interes javnosti i ustanovili: ni jedna nema neki izuzetno čvrst dokaz koji krivnju osuđenika čini na prvi pogled nedvojbeno utvrđenom.

Razlog je prije svega u tome što se radi o kompleksnim optužbama ili o nekom obliku organiziranoga ili pak gospodarskog kriminala. U takvim predmetima teško da se krivnja može dokazati pronalaskom otiska prsta ili pisane potvrde kojom netko priznaje da je ukrao 10 milijuna eura.

Smislena cjelina

Zbog toga optužnice i presude sve više nalikuju složenim mozaicima u kojima pojedini dokazi gledani sami za sebe ne bi ništa predstavljali, no, sagledani zajedno, čine smislenu cjelinu koja zaokružuje događaj u mjeri dovoljnoj za zaključak da je logičnije kako je netko kriv nego da je nevin. Sudska praksa u Hrvatskoj se mijenja. Optužbe i presude, pogotovo u složenim predmetima, stvaraju se s više slobode zaključivanja.

Te promjene nastale su zbog uvođenja novih tehnika u sferu kaznenoga zakonodavstva, ali i razvojem novih tehnologija u svakidašnjem životu.

Novo vrednovanje

Uz to, promijenio se i način vrednovanja dokaza.

Kada je 2005. Hrvoje Petrač osuđen zbog otmice sina Vladimira Zagorca, ključni element slagalice bili su izlisti telefonskih razgovora između njega i vođe otmičara Ice Matekovića. Postojalo je priznanje jednoga od otmičara, no on je bio “svjedok po čuvenju”. Dao je iskaz iz druge ruke: od Matekovića je doznao da je Petrač uključen u otmicu. Dakle, ne iz prve ruke. Njegov iskaz potvrdili su telefonski izlisti Matekovića i Petrača. “Nije logično da ste u tri ujutro s Matekovićem razgovarali o beznačajnim stvarima. Logičnije je da ste se čuli radi otmice”, zaključio je sudac te osudio i Petrača kao glavnoga organizatora.

Nekoliko godina poslije drugi sudac istoga suda izreći će presudu Petračevu bivšem prijatelju Vladimiru Zagorcu zbog krađe dragulja. No, dragulji nikada nisu pronađeni. Međunarodni trgovac oružjem koji mu je te dragulje predao kao svjedok obrane je rekao kako dragulja nije bilo. Činilo se - gotova stvar. No, ključni moment bila su Petračeva pisma njegovu tada već pokojnom prijatelju Ivi Pukaniću. Godinu dana prije nego što je ubijen Pukanić je sudu predao kutijice za koje je tvrdio da su u njima bili sporni dragulji. “Te kutijice koje si objavio, čini mi se da su to te”, pisao je, među ostalim, Petrač prijatelju, ne znajući da će ta pisma ikada doći u ruke nekoga trećega. “Dragulji su postojali. Da nisu, Petrač bi prijatelju napisao nešto u stilu jesmo ih zeznuli jer dragulji ne postoje, ne bi pisao o njima kao o nečemu realnome”, zaključio je sudac, poslavši generala u zatvor sedam godina.

Ovi dokazi sami za sebe apsolutno ništa ne bi značili, no u kontekstu s drugim dokazima tvorili su cjelinu, na koju obrane nisu imale logičan odgovor. Obje presude potvrđene su na Vrhovnom sudu. Odbijene su i ustavne tužbe i tužbe sudu u Strasbourgu koje su podnesene protiv tih presuda. Dakle prošle su sve moguće domaće i međunarodne sudske kontrole - i izdržale su.

I u slučaju Ina - MOL, procesu protiv Sanadera, postojao je sličan catch. Tvrtka iza koje je navodno stajao MOL platila je 2009. Ježićevoj tvrtki pet milijuna eura pod pokrićem ugovora za konzultantske usluge, a zatim rekla da više nemaju potraživanja prema Ježiću. Ježić je pak rekao da je riječ o mitu za Sanadera. No, kad je otvorena istraga, nakon dvije godine ista off-shore tvrtka se javlja i traži novac nazad, unatoč činjenici da su se dvije godine prije odrekli svih potraživanja.

Važni svjedoci

Dakle, sud je mogao zaključiti: logičnije je da je riječ o mitu za Sanadera, kako to tvrdi Ježić, nego da je tvrtka dvije godine bila zaboravila na svojih pet miljuna eura koje su dali Ježiću, a zatim se sjetila i zatražila svoj novac natrag.

Slobodnije zaključivanje, dakle, nije više nepoznanica i još će se izraženije pojavljivati s novim ZKP-om, preuzetim većim dijelom iz pravnih sustava gdje odluku donose porote. A tamo se, među ostalim, gleda i gestikulacija svjedoka na suđenju kako bi se odlučilo hoće li se tome svjedoku vjerovati ili ne.