Izvanredna stanja i redovita tutorstva

U Hrvatskoj nema izvanrednog stanja, u Francuskoj ga ima. Različite su prosudbe o tomu treba li ga biti i što su njegovi učinci. Od terorističkih napada 13. studenoga do početka siječnja 2016. policija je izvršila čak 2700 prepada, sve to bez sudskog naloga. Rezultati su mršavi, dakako ako se zanemari činjenica da je mnoštvo ljudi (jer riječ je o ljudima) u ciljanim muslimanskim stanovima, poslovnim prostorima, džamijama i mesdžidima trajno traumatizirano policijskim nasiljem. Veseli francuski predsjednik François Hollande, poznat po motociklizmu u posebnim misijama, čak je smislio i ustavni zakon po kojem bi dvojni državljani rođeni u Francuskoj izgubili francusko državljanstvo ako bi bili osuđeni zbog terorizma. Pitanje je koliko francuska putovnica znači prosječnom džihadistu. Za senatoricu Samiju Ghali, rođenu u Marseilleu od alžirskih roditelja, i gradonačelnicu Pariza Anne Hildalgo, rođenu u Španjolskoj, obje članice Hollandeove Socijalističke stranke, zacijelo znači vrlo mnogo. Zato su se i protivile tom nastranom prijedlogu (The Economist, 9. siječnja). Po mišljenju mnogih, pretjerana francuska reakcija u doista izuzetnim okolnostima predstavlja znatno ograničenje civilnih sloboda (The New York Times, 4. siječnja). Prijedlog ustavnog zakona je povučen potkraj ožujka.

U Francuskoj je na snazi izvanredno stanje, u Hrvatskoj nije. Ali zato Patrick Bloche, predsjednik Komisije za kulturu i obrazovanje (usput predsjednik francusko-hrvatske međuparlamentarne skupine prijateljstva) donjeg doma Francuskog parlamenta, također član Socijalističke stranke, nalazi za shodno prenijeti u Hrvatsku oštru kritiku navodne povrede sloboda elekroničkih medija u našoj zemlji, koju je pred njegovom komisijom nedavno izrazio Olivier Schrameck, predsjednik francuskog Conseil supérieur de l’audiovisuel (CSA), ustanove koja u Francuskoj regulira eletroničke medije. Razlog je, piše Sanja Despot, Schrameckova “zabrinutost zbog uvjeta pod kojim je predsjednica hrvatskog Vijeća za eletroničke medije Mirjana Rakić morala dati ostavku na svoju funkciju” (forum.tm, 2. svibnja). Iz istog izvora doznajemo da je Bloche, koji je po svemu sudeći izuzetno osjetljiv političar, “iznimno potresen razvojem događaja i [da ga je] snažno pogodila ta situacija”.

Ipak, Bloche se nije sastao s ministrom Zlatkom Hasanbegovićem, premda se sastao s ministrom Mirom Kovačem, predsjednikom Sabora Željkom Reinerom, predsjednicom saborskog Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Gordanom Rusak i presjednikom hrvatsko-francuske međuparlamentarne skupine prijateljstva Orsatom Miljenićem “ne bi li im prenio ozbiljnu zabrinutost za medijske slobode u Hrvatskoj”. Zašto se nije sastao s Hasanbegovićem? Na to pitanje, “djelatnici francuskog veleposlanstva u Hrvatskoj rekli su nam da taj sastanak nisu ni tražili. Službenici francuskog veleposlanstva”, veli Despot, “uopće ne žele komunicirati s hrvatskim ministrom kulture”. Sa svoje strane Saša Leković, predsjednik Hrvatskog društva novinara, koji, koliko nam je poznato (još) nije glasnogovornik francuskog veleposlanstva, izjavio je: “Više nije ni tajna da se djelatnici veleposlanstva u Hrvatskoj ne žele susretati s nekim hrvatskim dužnosnicima, posebno s novim ministrom kulture”.

Situacija je krajnje alarmantna, ako je točna. To bi značilo da predsjednik Hollande (jer veleposlanica Michèle Boccoz predstavlja upravo šefa države) ne priznaje dio hrvatske Vlade. Takvo što je nelogično i zahtijevalo bi drastične mjere kako bi se neprimjerena situacija uklonila. Da bismo bolje razumjeli uznemirenost francuskih instanci, valja napomenuti da je Olivier Schrameck do kraja 2015. bio predsjednik Europske skupine regulatora za audiovizualne medijske usluge (ERGA), a sad je potpredsjednik. Ta je ustanova 8. travnja objavila Izjavu o “alarmantnim događanjima” kod regulatora u Hrvatskoj i Grčkoj. Za Hrvatsku se kaže da je Vlada predložila Saboru razrješenje “svih aktualnih članova Vijeća Agencije za elektroničke medije (AEM), neovisne medijske direkcije u Hrvatskoj, zbog nekih propusta u izvješću za godišnju djelatnost iz 2014. Vladin prijedlog mogao bi imati zastrašujući učinak za neovisnu i učinkovitu djelatnost hrvatskog AEM-a”. Dodaje se, da je pod prijetnjom budućeg razrješenja svih članova Vijeća, predsjednica Vijeća AEM-a, Mirjana Rakić, podnijela ostavku. Nije nevažno napomenuti da je Mirjana Rakić zapravo kolegica Schramecka, u funkciji potpredsjednice ERGA-e.

Možda bi ova priča o diplomatskim nesnalaženjima u našoj postkolonijalnoj zemlji, u kojoj djeluje velik broj medijskih i nemedijskih intriganata, bila uspješnija kao predmet neke ironije Grahama Greena, doduše s moralnom podlogom. Čini se da ćemo je morati ponuditi. Uveličavati prijetnje slobodama u sredini koja je umorna od optužbi i osjećaja povijesne izopćenosti možda i jest métier velikih ili barem većih zemalja. Nažalost, francusko tutorstvo pati od crte koju je Tony Judt prepoznao u odbacivanju liberalnih rješenja kod francuske inteligencije u krizi dvadesetoga stoljeća. U sukobu s fašizmom (ovaj put stvarnim) liberalne ideje i tolerancija doživljavane su kao nedostatne, štoviše kao izvor otuđenja, kao problem, a ne kao rješenje. Promicati pluralizam u medijima nauštrb interesa lijevih bien-pensants, to se u ovom trenutku događa u Hrvatskoj. Interesne skupine ovo ispravljanje jednostranosti iz razdoblja josipovićevskog monopola u medijima nastoje prikazati kao fašizam. Zagovornici pluralizma i promjena u Hrvatskoj predstavljaju se kao u biti reakcionarni i fašistoidni. Protiv njih se valja boriti, po mišljenju novinara Hrvoja Šimičevića, dobitnika ovogodišnje nagrade HND-a za najbolji internetski rad za 2015. godinu, “gerilskim metodama borbe”: “možda će doći do ‘povratka u šumu’. A svi znamo što se dogodilo posljednji put kad je do toga došlo: ‘heroji, mučenici i šehidi’ nisu najbolje prošli” (forum.tm, 4. svibnja).

Lako je mlatiti po hrvatskom fašizmu, posebno kad ga baš i nema, ali je problem kad se kao kontradikcija ne prepoznaju izvanredna stanja protiv terorizma i njihovi učinci za stvarne ljude, makar oni bili muslimani. Fašizam valjda ne postoji samo u malim zemljama srednje Europe. Jer kad je riječ o sankcijama za Rusiju i Putinov (napredni?) ekspanzionizam, donji dom Francuskog parlamenta nešto je oprezniji. Upravo je većinom glasova usvojio rezoluciju, doduše samo savjetodavnu i neobvezatnu, u kojoj se francuska vlada poziva da bude protiv produžetka sankcija Rusiji. Tutorstvo je riskantan posao.

P. S.: Opet Vlahušić! U pokušajima da proda sve moguće (dubrovačko, ne svoje), kako bi kupio i zadnjeg birača, na kraju je nadmašio samoga sebe. Utopijskom programu unatoč, u kojemu “nije važan pojam vlasništva nego modeli putem kojih građani mogu ostvariti svoja prava”, ispada da je za vlahušićevski put u komunizam pojam vlasništva ipak važan ako je riječ o tvrtki Razvoj golf d.o.o., čija je registrirana djelatnost “kupnja i prodaja vlastitih nekretnina”. Dobro ste pročitali: tvrtka kupuje vlastite nekretnine, što je zanimljiva djelatnost, ali ih i prodaje. Zato je Vlahušiću bilo potrebno ocrniti inicijativu Mostova saborskog zastupnika Mara Kristića, koji je prije dva tjedna tražio “da se obustavi postupak izdavanja građevinske dozvole [projektu Golf Park Dubrovnik], obavi inspekcijski nadzor i poništi postupak izdavanja građevinske dozvole” (Slobodna Dalmacija, 30. travnja). Sve je to za Vlahušića “destruktivna” i “razorna” djelatnost. Možda zato što u ovom slučaju Most i Kristić doista zastupaju interes dubrovačkih građana. Što Vlahušiću preostaje? Kao uvijek - kupnja i prodaja, ako ne vlastitih nekretnina, onda vlastitih građana. Ili pak vlastita UNESCO-ova monitoringa?