HITCHCOCKOV NEPOZNATI FILM Jutarnji prvi u svijetu pogledao potresni dokumentarac

Branko Lustig bez ijedne emocije, mirno i bez riječi, promatrao je ekran laptopa na kojemu su se izmjenjivali prizori užasa iz nacističkih logora. Izgladnjela djeca na kojima su se vidjele samo oči, živi kosturi koji su se vukli iza bodljikavih žica te tisuće golih mrtvih tijela djece, staraca, žena, muškaraca. Nacistička zvjerstva izgledala su puno groznije od većine filmova koje smo do sada vidjeli jer su snimke bile savršeno čiste i jasne, kao da su nedavno snimljene najmodernijom tehnikom.

Tišina puna tjeskobe

Jutarnji list imao je privilegij da bude među prvima na svijetu koji je imao prilike vidjeti gotovo sve kadrove tog jedinstvenog dokumentarca kojega je režirao jedan od najvećih redatelja svih vremena Alfred Hitchcock . Taj film, koji će se zvati “Night Will Fall”, premda ga zapravo još nitko nije vidio, već je postao prava senzacija i izazvao je veliku pozornost engleskih medija koji su prvi saznali da je pronađen film iz 1945. čiji je autor veliki Hitchcock. Dokumentarac je napravljen na temelju snimki engleskih i sovjetskih vojnih snimatelja dok su njihove trupe ulazile u nacističke koncentracijske logore. Projekciju smo gledali u društvu Andrea Singera, redatelja tog filma o Hitchcocku filmu, inače izvršnim producentom filma “The Act of Killing”, snimatelja Richarda Blansharda te Branka Lustiga, bivšeg internirca u Auschwitzu i Belsen Bergenu u kojima je snimljeno i najviše materijala u Hitchcockovu dokumentarcu.

Tišinu punu tjeskobe i mučnine koja je pratila prikazivanja scena dok su ljudi u uniformama nosili kosture i leševe logoraša, odjednom je prekinuo glas Branka Lustiga: “Stop, zaustavite film”, uzviknuo je svjetski ugledni producent koji se ovjenčao slavom kao dobitnik dva Oscara.

- Vidite, saveznici su natjerali vojnike koji su čuvali logore da za kaznu golim rukama prenose leševe ubijenih logoraša. Nakon dva, tri dana, zbog straha od zaraza, dali su im rukavice, a kada su shvatili da se rukama neće moći prenijeti tisuće leševa, dovezli su buldožere koji su onda dovršili posao.

I čim je redatelj Singer nastavio projekciju, ugledali smo buldožere kako prebacuju kosture u zajedničku grobnicu. I još nekoliko puta Lustig je na sličan način intervenirao. Primjerice, kada je ugledao četu vojnika, odmah je u njima prepoznao mađarske čuvare logora, što je potvrdio redatelj Singer.

- Branko, vi doista sve znate, pa kako se možete sjećati da su to zaista Mađari.

- Sjećali biste se i vi da ste proživjeli što sam ja prošao, to je nemoguće zaboraviti, premda sam tada imao samo 12 godina.

A kada je na snimkama ugledao željezničke tračnice na ulasku u Auschwitz, Lustig je ponovno reagirao.

- Možete li zamisliti da sam te tračnice tri puta gradio. Prvi puta 1944. kao dječak logoraš u Auschwitzu, potom 1988. za potrebe snimanja filma “War and Rembrance” i na kraju 1993. zbog toga što su Stevenu Spielbergu trebale u filmu “Schindlerova lista”.

Vjerodostojni svjedok

Redatelj Singer tada se obratio Lustigu riječima:

- Upravo zbog toga što ste bili u logorima u Auschwitzu i Belsen Bergeru i što imate sjajnu memoriju, svi su nas upozorili da obavezno moramo razgovarati s vama jer ste vi najvjerodostojniji svjedok.

Branko Lustig gotovo je dva sata prepričavao autorima filma svoja iskustva iz logora smrti. Impresionirale su ih priče kako je kao 12-godišnje dijete preživio bijeg i marš smrti iz Auschwitza te prisjećanje na ulazak britanskih vojnika u logor Belsen Bergen u kojemu je 1945. bio zatočen.

- Kako sam zbog torture i iscrpljenosti bio praktički u komi i nisam više shvaćao što se oko mene zbiva, kada sam čuo muziku u logoru, pomislio sam da sam stigao u raj. Međutim, kasnije sam vidio da su to bili škotski gajdaši koji su na čelu britanskih vojnih jedinica umarširali u logor. Naime, mađarski vojnici predali su logor Britancima, tvrdeći da su u njemu samo ratni zarobljenici. Njihov je zapovjednik britanskom zapovjedniku predao svoju sablju, a na ruku stavio bijelu traku pa je primopredaja prošla u relativno normalnoj atmosferi. Tek nakon što su engleski vojnici ušli u dijelove logora gdje su bili zatvorenici pripremljeni za razmjenu te još kasnije otkrili tisuće leševa izgladnjelih, pretučenih i izmučenih ljudi, shvatili su o čemu se radi. I bili su, dakako, zgromljeni strahotama koje su vidjeli.

Cijeli je film prepun jezivih slika, no vojni snimatelji zabilježili su na vrpci i idiličan život koji su ljudi vodili u neposrednoj blizini logora. Prikazali su uređene kuće, vrtove pune cvijeća, djecu koja se igraju, starije kako se zabavljaju i provode, navodno ne znajući kakav se užas događa neposredno uz njihove domove.

Dok je odlazio sa snimanja, Branko Lustig je sa smiješkom rekao: “Tko bi se nadao da će se pod kraj mog života moji životni i profesionalni putovi ispreplesti s Hithcockovim stvaralaštvom”.

Prepoznati logoraši

Redatelj Andre Singer ispričao nam je, kako se zahvaljujući sjajno obnovljenim snimkama, na filmu uspjelo prepoznati čak šest bivših logoraša. I oni sada na filmu svjedoče u zvjerstvima u tim logorima. A pronašli su i više britanskih snimatelja i vojnika koji su ušli u logore i koji su ispričali kako su doživjeli strahote koje su tamo zatekli.

Na ideju da snimi film o filmu, redatelj Singer došao je nakon što je u Imperial War Museum u Londonu nedavno otkrivena i šesta rola Hitchcockova filma o fašističkim zvjerstvima u logorima smrti. Od prvih pet rola napravljen je film koji je dobio naziv “Memory of Camps”, ali koji je prikazan 1984. na festivalu u Berlinu te 1985. na američkoj TV postaji PBS. No zbog slabe kvalitete i nekompletnosti, film nije privukao nikakvu pozornost. Kao ni činjenica da ga je napravio majstor horora Hitchcock. Inače, tu verziju pripremili su bivši britanski ministar Richard Crossman i australski novinar Loin Wills, a tekst je čitao glumac Trevor Howard.

Povijest projekta

Zapravo je cijela povijest tog jedinstvenog projekta krajnje neobična. Alfred Hitchcock prihvatio je sredinom 1945. prijedlog svog prijatelja i pokrovitelja Sidneyja Bersteina da od filmova koje su snimili britanski i sovjetski vojnici za ulaska njihovih vojski u njemačke logore napravi veliki dokumentarni film. Kada je Hithcock došao u studij i započeo pregledavati materijal, nije mogao doći k sebi od užasa koje je vidio. Nakon toga se, tvrde svjedoci, tjednima nije vratio u Pinewood Studio. Najveći majstor horora na svijetu u to vrijeme naprosto nije mogao podnijeti strahote iz logora.

No ni tu nije bio kraj nevolja. Kada ga je Hitchcock dovršio, na što ga je požurivao njegov prijatelj Bernstein, američke i britanske vojne vlasti neočekivano su odlučile da se film neće prikazati pa je po hitnom postupku završio u bunkeru.

Razlozi su za takvu odluku bili su, dakako, političke naravi. Amerikanci su, naime, potkraj 1945. procijenili da im Nijemci više nisu najveći neprijatelji već da su to postali Rusi pa su odlučili da ne prikazuju film koji bi dodatno raspirio antinjemačko raspoloženje u SAD-u. Englezi su pak u to doba počeli imati problema s nastajanjem Izraela, židovske države na teritoriju Palestine, pa im nije išlo u prilog da se Židovi pokazuju isključivo kao žrtve fašističkog terora. Stoga su se obje strane brzo i lako suglasile da se film stavi na stranu i pohrani u Imperial War Museum u Londonu.

I tek sada, punih 69 godina nakon što je snimljen, film će napokon biti prikazan u cijelosti i to u onoj verziji koju su zamislili Alfred Hitchcock i njegovi suradnici. Uz dodatak svjedočenja bivših logoraša i vojnika koji su prvi ušli u te nacističke tvornice smrti.

Filmovi koji su zbog protoka vremena bili teško oštećeni i na njima su se jedva raspoznavali likovi, digitalnom su tehnologijom obrađeni tako da se čini kao da su jučer snimljeni. Dakako, pridodana je i vrlo važna šesta rola, tako da će napokon biti objavljen u integralnom obliku u kakvom još nije viđen.

Na festivalu u Zagrebu

Premda je bilo najavljeno da će “Night Will Fall” biti predstavljen tek 2015. na britanskoj televiziji te da će se njime obilježiti 70. godišnjica oslobađanja od Hitlerova nacizma i fašizma, ovih dana odlučeno je da se prikaže što prije, već 8. veljače na festivalu u Berlinu te za hrvatske gledatelje, u znak zahvalnosti Branku Lustigu, u svibnju na Židovskom filmskom festivalu u Zagrebu.