Jedan od najvećih, najskupljih i najgledanijih filmova kinematografije bivše Jugoslavije, nominiran za Oscara u kategoriji filma na neegleskom jeziku (za dlaku mu je izmaknula ta prestižna nagrada), svrstan među deset najboljih svjetskih ratnih filmova svih vremena, legendarni partizanski spektakl “Bitka na Neretvi” Veljka Bulajića od sada će nostiti “hrvatski prefiks”. Tako će film o jednoj od najvećih epopeja - bitki za ranjenike - Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, film s najprestižnijom stranom distribucijom među jugoslavenskim filmovima, biti prikazivan kao “Made in Croatia” i postati neodvojiv dio povijesti hrvatske kinematografije. Dok je “Neretva” tavorila u nostalgičnom i ideološkom međuprostoru postjugoslavenih natezanja, u vremenu kada nikome do partizanskog filma nije bilo stalo, posve nezaštićena poput neretvanskih tifusara, malo tko je obraćao pažnju na pripadnost velikog filma.
Premijera i promocija filma bila je događaj bez premca u ondašnjoj Jugoslaviji. Na slici je filmska ekipa u društvu Josipa Broza Tita
Made in Croatia
Ali sada su se odjednom uzburkali filmski duhovi diljem bivše zajedničke države, optužujući Bulajića i Hrvatsku za otmačinu. I tako je počela bitka za “Bitku na Neretvi”. Adis Bakrač iz Filmskog centra Sarajevo javio se prijeteći sudskom tužbom Bulajiću, proglašavajući kultno ostvarenje zapravo BiH filmom. - Potpuno sam miran na te primjedbe jer ‘Neretva’ je po svemu hrvatski film.
Nema se BiH što oduzeti
Naime, njega je radila hrvatska ekipa: ja redatelj i scenarist, snimatelj Tomislav Pinter, autor glazbe Vladimir Kraus-Rajterić, a izvršni producenati Sulejman Kapić i Zdravko Mihalić iz Jadran filma - kaže proslavljeni redatelj Veljko Bulajić koji je i pokrenuo postupak da se njegov film pribroji hrvatskoj filmskoj baštini. - BiH nitko ne oduzima film jer nismo imali što oduzimati - dodaje Bulajić opušteno. Bakrač pak tvrdi da su Bosna film i Sutjeska film kao BiH producentske kuće sudjelovale u radu na filmu.
- Da, bila je tu i sarajevska Kinema i još neke jugoslavenske filmske kuće jer je ‘Neretva’ bila zahtjevan projekt. Tih kuća više nema, nestale su u raspadu Jugoslavije, ali da su i opstale, bitan je izvršni producent, a to je Jadran film - nastavlja Bulajić. Prema njegovu mišljenju, nitko ne dovodi u pitanje ugovor koji su bosankohercegovački studiji imali s Jadran filmom. Napominje da se, sada nakon što se film “vratio kući”, počelo provlačiti kako je i Avala film financirao Neretvu, ali upravo ta kuća, kao gotovo jedina u tadašnjoj zemlji, nije sudjelovala u radu na filmu. Osim toga, napominje da je od raspada Jugoslavije prošlo više od 20 godina i nitko do sada, dok on nije pokrenuo postupak, nije progovorio o pripadnosti “Neretve”, a sada kad je priča završena ishodom koji je jedini moguć, svi su digli glas.
U Italiju kao hrvatski
Doduše, Filmski centar Sarajevo bio je zadužen za distribuciju kopija TV kućama po bivšoj Jugoslaviji, ali bio je to, napominje Bulajić, pravi kulturocid - loše kopije, na nekima je nedostajalo po 10-15 minuta filma, loš ton i slično. - Kao autor ne mogu to dopustiti - ističe Bulajić. Kako je za svibanj u Rimu, Torinu, Milanu i Veneciji najavljena retrospektiva Bulajićevih filmova, “Neretva” će tamo prvi put biti pod hrvatskom egidom. - Ne želim se svađati. Nisu svi moji filmovi ‘hrvatski’, tako je ‘Kozara’ BiH film, a ‘Uzavreli grad’ srpski jer je producent Avala film. No, ‘Vlak bez voznog reda’, ‘Obećana zemlja’, ‘Donator’ i ‘Čovjek kojeg treba ubiti’ su hrvatski. Svi filmovi snimljeni u Jugoslaviji neće izgubiti i taj ‘jugoslavenski’ štih, ali te zemlje i te kinematografije nema i prema izvršnim producentima se može izvršiti filmska sukcesija - zaključuje Bulajić.
Komentar Jurice Pavičića:
Nije hrvatski ni bosanski, nego je jugoslavenski film
Postoji nešto temeljito neukusno u međudržavnom čerupanju oko vlasništva nad filmom “Bitka ne Neretvi”. Pitanje čiji je film “Bitka na Neretvi” zavadilo je proteklog tjedna ne samo tri filmske produkcijske kuće nego i tri države - Hrvatsku, BiH i Srbiju - koje se sada svađaju oko toga je li Bulajićev raskošni titoistički spektakl hrvatski, srpski ili - ipak - bosanski film. Pri čemu, čini se, nikom ne pada na pamet najočigledniji odgovor. Film je naprosto - jugoslavenski.
Jugoslavenska kinematografija bila je policentrična i federalno ustrojena, a u njoj je svaka od osam saveznih jedinica imala svoj studio.
Tijekom rasapa i tranzicije svaka je od sedam novonastalih zajednica proizvodnju svog studija spontano “pretvorila” u nacionalnu kinematografiju. U nekim slučajevima to ima smisla, jer su mnogi filmovi doista bili proizvod specifičnih lokalnih sredina i iznikli iz lokalne kreativne i ine tradicije.
Ali - problem je što ta spontana razdioba jugoslavenske filmske stečevine ostavlja i previše “ničije djece”. Uzmite primjer Bauerovog remek-djela “Tri Ane”, najboljeg jugoslavenskog neorealističkog filma.
To je film koji je proizveo makedonski studio, kreirali su ga hrvatski režiser i srpski scenarist, u njemu nema riječi makedonskog, a zbiva se u Beogradu i Zagrebu. Ili “Kote 905”, solidni triler šibenskog režisera Mate Relje koji je proizveo hrvatski studio, no tema filma je strogo užesrbijanska (lov na zaostale četnike u Šumadiji), kao i glumci. Jedini čestiti odgovor je: to su jugoslavenski filmovi. S “Bitkom na Neretvi” je isti slučaj, samo podignut na još očitiji level. Film je proizveo ad hoc, za jednokratnu uporabu oformljeni producentski konzorcij, a uključile su se kuće iz gotovo svih republika. Film je - dakle - i prema producentskom načelu bio svejugoslavenski, no ono što je mnogo važnije je da je to bio po svom duhu i ideologiji. Taj film doista je bio proizvod jednog vremena i prostora, reflektirao je jednu ideologiju, jednog lidera i jednu državu, čak je i podrijetlo likova reflektiralo načelo nacionalnog pariteta, a cijelim nizom motiva ugrađenih u film film neizravno reprezentira jugoslavensku ideologiju. Čemu se toliko jagmiti za “Bitkom na Neretvi”, ako istodobno nimalo ne hajete za ideologiju i državu koju taj film reprezentira?
Možete uzvratiti protuargumentom: ovdje se ionako ne radi o pripadnosti nacionalnoj kinematografiji, nacionalne “etikete” ovdje su samo dimna zavjesa, a zapravo se pravni timovi kapitalističkih filmskih firmi čupaju oko unosnog copyrighta. To je naravno točno.
No ujedno i cinično, jer iste te firme koje se sad svađaju oko prava na “Bitku na Neretvi” jedva da su išta napravile za baštinu filmova koji im u ovom času pravno pripadaju. Suvišno je i podsjećati da Jadran film - koji se sad posesivno trga za “svojim klasikom” - u četvrt stoljeća nije bio kadar izbaciti korektni DVD “Lisica”, “Ronda” ili “H-8”, a u BiH stanje nije mnogo bolje. Koliko je sarkastična ova jagma za “Neretvom”, dovoljno govori sudbina drugih filmova samog Veljka Bulajića.
Ni “Vlak bez voznog reda” (Jadran film), ni “Uzavreli grad” (Avala film) nisu dočekali DVD izdanje. Stoga bi svima onima koji se sad jagme za “Neretvom” bolje bilo da zašute, i pokriju se ušima od srama.
Komentar Nenada Polimca:
Jedino državni novac može vratiti filmu njegov sjaj
Od buhe su napravili slona - komentirao je Vinko Grubišić, direktor i vlasnik Jadran filma, tvrdnju agencije Hina s kraja prošlog tjedna da “Bitka na Neretvi”, “najveći filmski ratni spektakl s ovih prostora, od sada i službeno pripada hrvatskoj kinematografiji”. U subotu je, naime, na nju reagirao Adis Bakrač, direktor Filmskog centra Sarajevo, pravnog nasljednika Bosna filma, poduzeća koje je 1969. bilo jedan od producenata “Bitke na Neretvi”: po njemu, film Veljka Bulajića pripada prvenstveno korpusu bosanskohercegovačke kinematografije, uostalom kao i redateljev prethodni spektakl “Kozara”, koji je također proizvela Bosna film.
Dvojba pripada li “Bitka na Neretvi” Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini ovih je dana potresla regiju, ali vrlo umjereno. Srpski mediji izvijestili su o sukobu susjeda, međutim bez posebne strasti, dok su se najviše žestili u Sarajevu. Nisu imali razumijevanja za Bulajićeve argumente. Filmski redatelj Pjer Žalica nazvao je odluku “ishitrenom i neutemeljenom”, a njegov kazališni kolega Haris Pašović mudro je zaključio: “Eksploatacija filmova proizvedenih u Jugoslaviji, osobito ovakvog tipa, nije ni na koji način regulirana. Mislim da je Veljko Bulajić odlučio da to riješi”.
Uistinu, čija je “Bitka na Neretvi”? Na špici filma piše da su ga proizveli sarajevski Bosna film, zagrebački Jadran film, distributer Kinema Sarajevo, filmska radna zajednica Bitka na Neretvi i Jugoslavenska armija, koproducenti su bili Eichberg film iz Münchena i Igor film iz Rima, uz suradnju s londonsko-newyorškim poduzećem Commonwealth United Entertainment.
Stranci su uredno regulirali svoja prava, no u nas je raspadom bivše države došlo do bezvlađa.
Jugoslavenska armija nije baš bila zainteresirana ostvariti svoja producentska prava, distributer Kinema Sarajevo prestao je postojati, jedini logični nasljednici ostali su Bosna film, Jadran film i Filmska radna zajednica, čije je interese zastupao Bulajić.
Ponovio se poznati tranzicijski obrazac: film koji je po nekim procjenama koštao 12 milijuna dolara, što bi danas iznosilo od 60 do 100 milijuna dolara, odjednom je kontroliralo poduzeće koje u njega nije uložilo ni dinara nego je služilo kao skupljalište novca te koristilo neprocjenjive usluge JNA. To je poduzeće u tranzicijskom razdoblju bilo Filmski centar Sarajevo, koje je dosta izdašno odstupalo prava za DVD eksploataciju i TV emitiranje: radilo se krajnje površno, jer su kopije bile grozne, manjkali su čitavi dijelovi filma, a boje su se doimale isprano. Pravednije bi bilo da su film zajednički nacionalizirali Hrvatska i BiH, zemlje koje su se najviše angažirale financijski i kreativno, te dogovorili kako će raspodijeliti troškove od 35 do 45 tisuća eura, koliko treba da se napravi pristojan “master” za kasnije 35mm kopije za prikazivanje u analognim kinima i DCP-e za digitalna kina.
Nikoga zapravo ne zanima čije je “Neretva” nego kako da ga danas pogledamo u najboljem mogućem izdanju!
I za kraj, usprkos privremenim prijetnjama tužbama, šefovi oba poduzeća naći će se već ovog tjedna kako bi se dogovorili što dalje, a golemi posao obavilo je zagrebačko poduzeće Alka film Joze Patljaka, koje je skeniralo najbolji postojeći filmski materijal. No, do prave restauracije još je daleko. U javnosti vlada iluzija da se na takvom spektaklu može zgrnuti bogatstvo, što je čista glupost. Većinu međunarodnih prava ionako drže strane kuće. Preostaju jedino TV emitiranja i DVD izdanja u regiji i nekim drugim prostorima, ali velike zarade u tome nema. Budući da od navodnih producenata nema vajde, valja se obratiti državi da pomogne vratiti najskupljem jugoslavenskom filmu njegov nekadašnji sjaj.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....