PRODAJE SE BEOGRADSKI AVALA FILM Hrvatski klasici zauvijek izgubljeni?

Rafa, jel’ imaš možda devet miliona evra?! - pita me neki dan Mila Turajlić, draga suradnica iz Beograda koju naša publika cijeni zbog filma “Cinema Komunisto”, a ja zato što je bila asistentica Melu Gibsonu na “Apocalyptu”.

Nemam, Mila! Možda dobijem od Jutarnjeg kao idući honorar... - kažem kroz smijeh...

A jel’ imaš možda 59 miliona dinara?! - nastavlja Mila...

Nemam, Mila... znam da Mel želi ponovno režirati, ali...

Avala film ide na bubanj! - prekine me Mila i nastavi: - 22. aprila...

Čija je ‘Slavica’?

Ostao sam bez teksta. Avala film, prvi poslijeratni filmski studio bivše države, prodaje se na javnoj dražbi. Tipična tranzicijska priča, ustvrdili bismo da nas se ova izravno ne tiče. Cjelokupna imovina Avala filma procijenjena je na spomenutih devet milijuna eura, a u nju su uključena i, nama najzanimljivija, producentska i koproducentska prava.

Prema legendi, 1945. godine, vozeći se pobjednički ratom iznurenim Beogradom, maršal Tito naredio je vozaču da ga proveze kroz, kasnije nezaobilazno izletište, šumoviti Košutnjak. - Tu će biti filmski grad! - zaključio je maršal, odmah shvativši da je lokacija, pomalo izolirana od centra grada, idealna za pokretanje nove filmske industrije. I zaista - odmah se dalo u pogon i osnovan je pa izgrađen Avala film. Prvi Avalin film, ujedno i prvi poslijeratni film kod nas, bila je legendarna “Slavica” (1947.). Film Vjekoslava Afrića, kako je i priličilo novoj, saveznoj, kinematografiji, producirala je beogradska tvrtka, a snimao se u Splitu. Iste godine novoosnovani Jadran film iz Zagreba snimat će u Bosni i Beogradu film poznat kao ŽON: “Živjeće ovaj narod”. No, nakon mnogih desetljeća, niti ćemo mi rado spominjati srpsko-komunističku “Slavicu”, niti će oni rado spominjati hrvatsko-komunistički ŽON. No, tu “Slavicu”, ključni film Avala filma, prognali smo iz vlastite filmografije jer nije nastao, usko gledajući, pod produkcijskim hrvatskim okriljem. Redatelj Vjekoslav Afrić, glumci, kao i čitava ekipa bili su “naši” - samo je Avala bila “njihova”.

Građevinski lobi

Javna dražba koja se sprema Avali nažalost uključuje i producentska prava na filmove, serije i koprodukcije. Minimalno 59 milijuna dinara trebat će platiti krajem travnja kako bi nepoznati vlasnik mogao rukovoditi ključnim djelima srpske, ali i bivše savezne kinematografije. Je li moguće da će prava na klasike poput Makavejeva filma “Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT-a” ili “Sakupljača perja” Aleksandra Petrovića otići u ruke nekome iz građevinskog podzemlja? Upravo se o tome ovih dana ekstenzivno piše u srpskim medijima. Naime, zemljište na Košutnjaku, svih 37 hektara, planira se pretvoriti u stambenu zonu. Dakle, nekoć eskapistički centar kinematografije gdje je, usput, smješten i Arhiv Jugoslavenske kinoteke, prenamjenjuje se i postaje stanarski kompleks. Kad malo bolje razmislim, nije to uopće loša ideja - svjež zrak, ekskluzivna lokacija, blizina centra koji je opet dovoljno daleko... za poželjeti! No, ako znamo da je posljedica toga kulturocid, onda je trovanje time gore nego ono u smogom zagađenom centru.

Užas kapitulacije

Mnogi danas u Beogradu pokušavaju reagirati. Najprominentniji je svakako redatelj i poslanik SPS-a u Narodnoj skupštini Srbije Srđan Dragojević. Njegovo, sad već legendarno, poslaničko pitanje o sudbini Avale premijeru Aleksandru Vučiću i ministru kulture i informiranja Ivanu Tasovcu pokazalo je sav užas državne kapitulacije pred onim što je još davno jedan jugoslavenski film nazvao “Zle pare”. Ministarstvo je obavijestilo Dragojevića, a time i srpsku javnost, kako Avala ne spada u djelokrug Ministarstva kulture. Time je zapečaćena sudbina nekadašnjeg kinematografskog kolosa kojem je svojedobno jedino zagrebački Jadran film mogao ozbiljno pomrsiti račune oko priljeva deviza u vlastitu blagajnu. No, već krajem osamdesetih, pipci ljudi oko Slobodana Miloševića gledaju Avalino zemljište kako nešto jako poželjno. Do stečaja 2011. studio se još, koliko-toliko, održavao, da bi od tada pa sve do danas čekao svoj kraj.

“Beograd... jaka zima 1964. ...Producent filma bio je Raoul Levy, fascinantan tip - morao si ga voljeti. Ubio se slučajno, a njegov film ‘Marco Polo’ također je bio suicid. Dva je puta snimao taj film: prvi put s Alainom Delonom pa je bankrotirao skoro povukavši za sobom i cijelu jugoslavensku filmsku industriju. Zatim je skupio nešto novca pa je sve snimio ponovno s Horstom Bucholzom. U obje verzije nije imao scenarij nego smo sve smišljali na snimanju. Ja sam napisao vrlo dugačku scenu za Omara Sharifa koji je bio očajan što mora biti u ovom filmu kako bi odradio svoju ugovornu obavezu još od nastupa u ‘Lawrenceu od Arabije’. Pomogao sam mu koliko je bilo u mojoj moći”, ovako je problematično snimanje filma “Marco Polo” opisao Orson Welles. On je tada bio beogradski gost i baš je u studijima Avala filma snimao svoju rolu “Ackermana”, tutora mladog Marca Pola. Film je vrlo brzo postao svjetski uspjeh, a tome su svakako pridonijele i egzotične lokacije. Film se snimao u Egiptu, Afganistanu, Italiji, ali i po Hrvatskoj - od Trogira do Splita. Uskoro nam, dakle, ovaj film izmiče. Često je Avala svoje koprodukcije smještala na hrvatske lokacije. Bile su filmski svježe, nepotrošene i spektakularne. Jednako tako i film “U sjenci orlova”, jedini film koji je prikazao povijesno iznimno važan ustanak Batona protiv rimske vlasti, rezultirao je time da je Avala u zagrebačkoj Dubravi, na zemljištu Jadran filma, podigla čitav rimski forum na kojem će se snimati još tri kasnija filma (a prema legendi i jedan rimski pornić). Sve to skupa pokazuje da prodaja filmske baštine Avale itekako ima i s nama veze. Jednostavnim pregledom kataloga Avale brzo shvaćamo koliko je velik broj filmova koje su hrvatski autori snimali za Avalu, a koje ćemo uskoro morati kupovati od nekog građevinskog prekupca, tajkuna ili čak mafijaša.

Tako već spomenuti Afrić za Avalu 1952. stvara jedinstveni film o životu Starih Slavena “Hoja! Lero!” sniman s hrvatskim glumcima u Splitu i Stobreču. “Aleksa Dundić”, kultna Avalina koprodukcija iz 1958. sa Sovjetima, o kultnom revolucionaru iz Šestanovca koji se borio na strani boljševika, također nam postaje nedostupna ode li Avala na bubanj. Mnogo je daljnjih iznimnih filmova koje su hrvatski redatelji snimali za Avalu. Fenomenalan ali malo poznat film Nikole Tanhofera “Osma vrata” pokazao je 1959. da je Tanhofer zaista jedan od najboljih redatelja cijele bivše države. Kultni klasik “Ljubav i moda” (1960.), u kojem glumački nastupa i Gabi Novak, “Karolina riječka” (1961.) po scenariju Zvonimira Berkovića, “Prekobrojna” (1962.) kao jedan od najboljih filmova Branka Bauera, “Desant na Drvar” (1963.) Fadila Hadžića i “Lito vilovito” (1964.) Opuzenca Obrada Glušćevića 22. travnja 2015. možda zauvijek nestaju iz dometa i hrvatske publike. Sve to zbog zemljišta koje se licitira s devet milijuna eura a koje će, prema riječima Srđana Dragojevića, nakon prenamjene u građevinsko zemljište vrijediti više od sto milijuna.

‘Pljačka stoljeća’

I što sad? Redatelj Goran Marković nazvao je Avalinu situaciju “pljačkom stoljeća”, a gostujući na N1 televiziji usporedio je prodaju Avale s apsurdnošću prodaje npr. “Narodnog pozorišta na kvadrat”. Kulturna vrijednost je neprocjenjiva i ne mjeri se cijenom kvadratnog metra, zaključuje Marković i pita “kako po metru kvadratnom procijeniti vrijednost npr. Narodnog muzeja?”.

Sjećanje naroda

Ovakvo pitanje za sobom povlači ono još važnije - kako je uopće moguće da je Avala, izgrađena i desetljećima financirana kao društveno vlasništvo, odjednom postala privatno? Konačno, ako se već ne može živim zidom braniti Avalini hektari, onda se živim zidom itekako mogu braniti depoi i filmovi pažljivo spremljeni u Jugoslavenskoj kinoteci koji nisu i nikad ne smiju postati privatno vlasništvo. Oni čuvaju sjećanje naroda (i narodnosti), oni čuvaju čak i ono što smo mi u Hrvatskoj pustili da propadne. Kada je NATO bombardirao Srbiju, neke od bombi padale su i po filmskim depoima. Filmska je baština to preživjela - je li moguće da neće preživjeti nišane građevinara i libele njihovih mecena?

Jedino me teši - nastavlja Mila Turajlić - što ste vi u Hrvatskoj sve to rešili...

Što smo riješili? - pitam u čuđenju.

Pa to... filmsku baštinu... Vi ste sve filmove do 1991. proglasili filmskom baštinom pa sad niko ne može da vam ih oduzme...

Ma kakvi! Nikad niti jedan ministar kulture nije potpisao dokument po kojem se svi filmovi Jadran filma, Zagreb filma i Croatia filma, snimljeni do 1991., za društveni novac, proglašavaju filmskom baštinom. Baš suprotno - svi su ti filmovi i dalje u privatnim rukama.

Pa zašto onda ja govorim po Srbiji ‘ugledajte se na Hrvate’?! - smije se Mila.

Trenutno ispada da je i bolje da su vlasništva nad hrvatskim filmovima kod privatnika. Hrvatska kinoteka, naš filmski arhiv, odavno je izgubio obraz tako se zvati.

Na kraju ostaje tuga zato što znam da će moj honorar za ovaj tekst biti oko devet milijuna eura manji od onog koji mi je potreban da postanem vlasnik Avale filma. A bio sam tako blizu da postanem filmski tajkun.