KLASA OPTIMIST

ANTE TOMIĆ Što je bogata Europa za nas učinila da se mi danas premanedužnim Sirijcima i Iračanima, ljudskimbićima, odnosimo kao da su stoka?

Oglasi za deterdžente otkrili su nam postojanje besprijekorne čistoće, jedne vrijednosti koja stoji povrh obične čistoće. Besprijekorna je čistoća kad se mrlja od crnog vina na bijeloj bluzi ispere do kraja, ode bestraga, u ništavilo, iščezne, takoreći, u nebitku da je ni Immanuel Kant i Martin Heidegger zajedno više ne bi mogli naći.
 Robert Fajt/CROPIX

Ovaj je ideal nestvaran i nešto uznemirujući. Ako mene pitate, pričom o besprijekornoj čistoći industrija deterdženata ružno iskorištava žene koje uočljivo imaju problema, neodgovorno se igra psihama jadnica koje razgovaraju sa zahodskim školjkama i gipsanim vrtnim patuljcima, u čijim se jezivim halucinacijama vešmašine razdragano smiju. Lijepe gospođe iz televizijskih reklama za deterdžente meni se čine u najmanju ruku neurotično, možda i seksualno uskraćeno, da ne kažem nedojebano.

Bolji deterdžent

Kako bilo, ima zaista boljih i lošijih deterdženata, jedna je bijela bluza nakon pranja nedvojbeno drugačija od druge, ali razliku obično ne čini da je jedna oprana takozvanim Običnim Deterdžentom, univerzalnim negativcem televizijskih reklama, a druga uglednim američkim proizvodom anđeoskog imena. Sredstvo za pranje po imenu može biti identično, i odjeća što je ispala savršeno čista i ona koja je posivjela i upropaštena, s blijedožućkastim tragovima umaka od rajčica, koji put su se u vešmašinama vrtjele s bijelim praškom iz jednakih najlonskih vrećica, samo što je jedna vrećica kupljena u običnom, kvartovskom dućanu, a druga u njemačkom lancu koji drži prvorazrednu robu za zapadnoeuropska tržišta.

Bezbrojnim je usporednim testovima u mnogim našim domovima bez ikakve sumnje utvrđeno kako su deterdženti koje poznata međunarodna kompanija izvozi u Hrvatsku znatno lošiji od deterdženata istog imena što se po približno jednakoj cijeni prodaju u Njemačkoj, Belgiji ili Francuskoj, a nije drugačije ni s pastama za zube, čokoladama, mobitelima ili odjećom. Jednaku marku popularnih mladenačkih krpica nose čvrsto sašivene i lijepo dizajnirane košulje lijepih uzoraka u razvijenim zemljama, kao i bezlične rite koje se po udaljenim kineskim provincijama traljavo kroje za Čehe, Poljake, Bjeloruse, Moldavce, Hrvate, Srbe i ine istočnoeuropske bijednike.

Palo mi je ovo na pamet prije nekoliko dana dok sam čitao kako je ministar financija Boris Lalovac negdje srdito primijetio kako nas strane banke nepošteno izrabljuju. Sve one Societe Generale i Banca Intesa i Raiffeisen i Hypo banke imaju ista imena, i uprave, i iste tipske poslovnice, i iste uniforme činovnika, prugaste bluze i marame i četvrtaste mjedene pločice s imenima na prsima, sve je u jednu riječ isto u Zagrebu, Varšavi, Beču i Amsterdamu, samo što je u Beču i Amsterdamu kamata na kredit jedan ili, najviše, dva posto, a u Zagrebu i Varšavi nemilosrdno traže šest posto.

Mušterije i klijenti

Nije to zapravo ni neobično, pomislio sam. Naprotiv, potpuno je logično. Ako je deterdžent kojim peremo gaće lošiji od onoga kojim Englezi peru gaće, i čokolada koju jedemo neukusnija od jednako umotane čokolade koju jedu Danci, i pamučna majica ružnija od pamučne majice istog proizvođača u Španjolskoj, nema nikakvog razloga da bi nam i krediti bili iste kvalitete. “Ajde, bogati, za koga je, dobro je”, zaključili su jednako i u Banca Intesi, i u Procter & Gambleu, i Nestleu, i u H&M-u. U čitavom bogatom, zapadnom svijetu vlada jednodušno vjerovanje kako musavi siromasi iz nekadašnjeg socijalističkog bloka ne zaslužuju jednako dobru robu i usluge, pa nam ili uvaljuju drugorazredno i trećerazredno, ili naplaćuju osjetno skuplje.

Mi smo u svakom smislu, kao mušterije i klijenti, kao potrošači i građani, Europljani drugog reda, i ta se činjenica ozbiljnije nije promijenila ni kad su nas primili u prestižnu Uniju. Mi smo smiješno obučeni rođaci iz povincije, ljudi s dalekog ruba kontinenta. Živimo na granici jedne civilizacije koja nas baš i ne poštuje, ali nas nevoljko trpi kao branu prema jednom svijetu koji je europskim fašistima još užasniji.

Oni će nas tako zeznuti lošim čokoladama i košuljama i načisto upropastiti zelenaškim kreditom u švicarcima, a mi ćemo im zauzvrat zahvalno zaustaviti sirijske, iračke i afganistanske izbjeglice. Podići ćemo stupove i razvući bodljikavu žicu cijelim dužinama državnih granica, pendrečit ćemo žene i skidati prestravljenu, uplakanu djecu s vlakova da se ti odrpanci slučajno ne bi zatekli negdje u nekakvom bavarskom pejzažu s njegovanim živicama, da Nizozemcima i Francuzima bliskoistočne skitnice ne upadnu u dvorišta i gaze njihove brižljivo podšišane travnjake iznad kojih na sušilima lepršaju snježnobijele plahte, da Belgijancima ne bi tkogod uprljao njihovu kičastu, malograđansku realnost nalik realnosti televizijskih reklama za deterdžente.

Nestvaran ideal

Ne spominjem ovo slučajno. Ova izbjeglička kriza, maltretiranje nesretnika koji su pobjegli od smrti i terora u svojim domovinama, ima nešto zajedničko s reklamama za deterdžente. Europa bi te ljude htjela nekako isprati, izblendati do ništavila, da nestanu kao mrlje od crnog vina ili motornog ulja, i da njihove site zapadne zemlje, rječnikom oglasa za Ariel, budu ne samo etnički čiste, nego besprijekorno etnički čiste.

I ovaj je ideal nestvaran i uznemirujući, ali dobro, Nijemci i Englezi imaju pravo žudjeti za čim god bilo, pa i ako je nastrano. Nije, međutim, jasno zašto im mi u tome pomažemo? Što mi bogatoj Europi dugujemo, što je bogata Europa za nas učinila da se mi danas prema nekim nedužnim Sirijcima i Iračanima, ljudskim bićima koja nam nikakvo zlo ne žele, odnosimo kao da su stoka?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 16:42