ANALIZA Poduzetnici su na izdisaju, prijeti nam trganje društvenog tkiva, beznađe i bankrot

Puno ste puta čuli da su problemi Hrvatske prouzročeni “neoliberalnim kapitalizmom” i nezasitnošću ‘poduzetnika koji uništavaju radničku klasu”. To je ovih dana potkrijepljeno i ažuriranjem tzv. liste srama, poslodavaca koji ne isplaćuju plaće - toj sramotnoj praksi priklonilo se još 2000 poslodavaca i sada ih je više od 9000. No, istina je sasvim drukčija: poduzetnici su na izdisaju, što prijeti trganjem društvenog tkiva, daljnjim beznađem te, na kraju, i bankrotom države.

Krenimo od općeg prikaza stanja poduzetništva u Hrvatskoj. Mnogi se kod nas razmeću borbom protiv “krupnog kapitala”. Ona je vrlo uspješna: nema ni stranih investicija ni zapošljavanja. Međutim, manje je poznato da borba protiv sitnog kapitala daje još bolje rezultate!

Enormna zaduženost

Prema Fininim podacima, male su tvrtke, tj. poduzetnici, na kraju prošle godine zapošljavale oko 420.000 ljudi - polovicu svih u realnom sektoru. U Fininoj bazi je oko 104.000 poduzetnika, od kojih je malih - manjih od 10 milijuna eura po prihodu ili bilanci - više od 98 posto. Gotovo svi su u običnom privatnom vlasništvu, a vrlo mali dio je državno, mješovito ili privatno-zadružno. Dakle, kad govorimo o poduzetnicima, tj. biznisu u Hrvatskoj, u 98 posto slučajeva govorimo o malim privatnim tvrtkama!

Ovi podaci ne obuhvaćaju sve tvrtke - neke nisu obveznici podnošenja prijave, a neke ih nisu predale, ali tu su gotovo sve. Pogledamo li te šokantne podatke - a ovdje tu analizu prvi put predstavljamo hrvatskoj javnosti - vidimo katastrofalno zbirno poslovanje malih poduzetnika posljednjih pet godina - upravo otkad u Hrvatskoj traje javno proklamirana borba protiv krupnog i sitnog kapitala.

Primjerice, mali biznisi su 2009. poslovali na “pozitivnoj nuli”, ali su sljedeće četiri godine zajedno, i kumulativno, imale sedam milijardi kuna gubitka i radikalno si devastrirale kapital! Istovremeno su isplatile 100 milijardi kuna neto plaća i 61 milijardu kuna davanja uz plaće. Iako su sve zajedno ostvarile gubitak, neke su, jasno, ostvarile dobit. Takve su platile još 12 milijardi poreza na dobit, plus znatan porez na isplatu dobiti. Tome treba dodati milijarde u parafiskalnim nametima kao što su doprinos za HGK, šume, HRT pretplatu itd.

No, ovo je tek početak priče. Male tvrtke su i enormno zadužene. Na kraju 2013. su sve zajedno imale 72 milijarde kune kapitala, ali čak 4,3 više duga! Stoga su tijekom tih pet godina platile i velike kamate bankama, vjerojatno 5 do 10 milijardi kuna na godinu.

Znači, ovih pet godina su mali poduzetnici, kao grupa, isplatili državi, radnicima i bankama barem 200, ako ne i 250 milijardi kuna, a istovremeno sami brutalno i konzistentno gubili novac. Jasno, zbog velike zaduženosti biznisa imali su založene svoje stanove i kuće, štednju, a možda i bubreg!

Nije li fenomenalno, ugodno, bez stresa i profitabilno biti poduzetnik u RH?

Minimalna profitabilnost, povrat na kapital, za poduzetnika u RH bi bila 10 posto, naime kad se bezrizičnoj cijeni novca doda premija na rizik - iako je vjerojatnije i 15 posto.

Ako ne znate ništa o financijama, pa vam se to čini puno, promislite biste li sami ulagali u biznis u ovoj i ovakvoj zemlji, otprilike za 8 posto povrata - jer na isplatu dividende opet plaća porez - a sve u kunama, ne uz valutnu klauzulu kao u banci?

Uhljebi s govornica

Umjesto da budu barem djelomično kompenzirani za angažirani kapital i rizik, pa imaju neki minimalni povrat, mali poduzetnici u Hrvatskoj gube novac pa im je stvarni, oportunitetni, trošak zbirno barem 10 milijardi kuna na godinu. A u Hrvatskoj su od glasne manjine i njihovih političkih stranaka (a to su danas sve!) pribijeni na stup srama i osuđivani kao praktički “devijantno ponašanje”.

Državni službenik je pak dignut na pijedestal društvenog i moralnog uzora pa se Vlada čak i ponosi time što im je uspjela sačuvati radna mjesta i visinu plaća! A tko pita mali biznis i, posebno, njihove radnike?!

Mali poduzetnici i taoci. Oni ne mogu otići jer često imaju sve svoje založeno za svoje biznise. Država ih često maltretira, a uhljebi s govornica govore da imaju “društvenu ulogu”, a to je da “moraju zapošljavati”.

Da bi se poslovanje ove grupe “gospodarskih subjekata”, koja zapošljava polovicu svih radnika u tzv. realnom sektoru, dovelo donekle u normalu, oni bi morali biti bolje kapitalizirani.

Uz još 10-ak milijardi eura imali bi kapital od oko 150 milijardi kuna, i uz neki minimalni zahtjevani povrat, trebali bi ostvariti oko 15 milijardi kuna dobiti na godinu! To bi bila donekle zdrava situacija.Očito je ovakav preokret moguć jedino u duljem roku, a kako su oni grupa u kojoj ima i ranjivih, to znači da će još mnogo poduzetnika propasti prije nego što dočekaju oporavak.

Budući da u malim poduzetnicima radi polovica svih zaposlenih u realnom sektoru, ovdje ujedno vidimo kako je svaki brzi oporavak cijeloga gospodarstva, a pogotovo brz porast zaposlenosti - iluzija!

Zakon o malim biznisima

Vratimo se na “listu srama”. Riječ je zapravo o listi poraza i beznađa poduzetnika i njihovih radnika. Naime, od nešto više od 9000 onih koji ne isplaćuju plaće je oko 7200 tvrtki i više od 2000 obrtnika. Pogledao sam nasumični uzorak od jedan posto svih tvrtki s nje, ukupno 72. To je u svakom slučaju statistički valjan uzorak za zaključke koji slijede.

Prosječan kapital im je 68.000 kuna, a dug veći od tri milijuna kuna. Možemo posumnjati da je to zbog manjeg broja problematičnih tvrtki.

No, izbacimo li deset posto onih s najvećom bilancom, situacija je još gora: prosječan kapital je negativnih 160.000 kuna, a dug 1,2 milijuna. U prosjeku, riječ je o poslovnim mrtvacima, a ne o poslodavcima koji ne žele isplatiti plaću. Inače, vrlo su rijetki tako glupi ili pokvareni poslodavci koji ne žele plaćati plaće, a pogotovo ih je malo u ovakvim uvjetima državne represije.

Stoga, kad čujete pravedničku dreku nekog političara ili sindikalnog vođe protiv “zlog kapitala” - sjetite se ovog. I promislite u kakvoj državi živimo i koja nam je budućnost.

Pogledajmo, međutim, što kaže Europska unija o ovome - naši se političari navodno drže njezinih smjernica. Ključan i važan dokument je tu Small Business Act - Zakon o malim biznisima. U njemu je deset načela koja su bit tog zakona.

Prva dva među njima su:

(I) stvoriti okolinu u kojoj poduzetnici i obiteljski biznis mogu cvjetati i gdje je poduzetništvo nagrađeno

(II) osigurati da pošteni poduzetnici koji završe u stečaju mogu brzo dobiti drugu priliku.

Vidite li koliko smo s našim zatucanim i retardiranim druš-tvenim stavom daleko od Europe i svijeta? Koji će od nesretnih poduzetnika s tzv. liste srama ikad više željeti pokušati u ovakvoj Hrvatskoj? Sto tisuća “malih” poduzetnika i njihovih 420.000 zaposlenika veliko su biračko tijelo kojem se nitko ne obraća s ovog, za njih temeljnog aspekta, a to je: kako omogućiti normalan život u Hrvatskoj. Sve stranke obraćaju se samo svom članstvu i javnom sektoru.

Za stranke na vlasti to je notorno, no svjedoci smo izjava i iz vrha glavne opozicijske stranke da će raditi najprije u interesu vlastitog članstva, pa (tek) onda i građana.

Devijantno ponašanje

U tom smislu, javni sektor i politička klasa su kao škorpion na leđima žabe - realnog sektora - koja ga nosi na drugu obalu. Znaju da bi bilo jedino racionalno popustiti pred svojim nagonom i ne ubosti žabu - ali nagon je jači. No uz ponotuće žabe, crna sudbina se piše i javnom sektoru.

Kako to promijeniti? Za početak, krenimo od sustava vrijednosti. U najdinamičnijoj ekonomiji i vodećoj državi na svijetu - a svaki urbani socijalist je djelima, ako ne i riječima, jako poštuje, jer želi imati njezine izume kao što su automobil, internet, Google, Facebook i iPhone - ključ napretka je upravo slavljenje uspjeha, ali i pokušaja!

Zato u Americi, kao i u većini Europe, nije sramota ne uspjeti. U Hrvatskoj se društveno devijantnim ponašanjem smatra čak i pokušati. Ako ipak pokušaš i uspiješ, proganjaju te kao kulaka - a ako ne uspiješ, na “listu srama”.