NENAD BAKIĆ PIŠE ZA JUTARNJI Recept za gospodarski rast? Raditi suprotno od onoga što smo radili 1998. godine!

Te, 1998., bio sam svježi zaposlenik u jednoj banci. Prethodne godine dao sam otkaz na Matematičkom fakultetu, a iako su mi ponudili čuvati radno mjesto, odlučio sam skočiti u hladnu vodu i zamolio da radno mjesto daju nekom drugom. U međuvremenu sam već iza sebe imao jedan neuspješan poslovni pothvat, tvrtku za analizu financijskih tržišta.

Ali nisam bio nezadovoljan tim neuspjelim pothvatom, naučio sam puno i stekao samopouzdanje. Tvrtku sam osnovao i u njoj radio ‘drugu smjenu’ još dok sam radio na fakultetu. Proizvodila je za to vrijeme napredne analitičke proizvode. Primjerice, prve indekse hrvatskih burzi. Nekoliko godina ranije se internet ‘otvorio’ kao koncept u Hrvatskoj i zavolio sam financijska tržišta - njihovu intelektualnu izazovnost i kompleksnost. Subota je bila naročito naporna jer sam morao obaviti ono što nisam stigao preko tjedna: prijepodne na ZAP, danas je to FINA, a do ponoći završiti analize i stići u poštu kako bi ih klijenti imali do ponedjeljka ujutro.

Posao u banci je za mene bio neobičan. Bio sam neki ‘rising star’, ali sve mi je bilo beskonačno čudno. Po cijeli dan smo tračali. Samo što sam ja opet odrađivao drugu smjenu doma, pa završio posao. Sa završenim prvim stupnjem CFA - jedini u Hrvatskoj - bio sam najkvalificiraniji. Nevjerojatno ali istinito: dvije banke su kupljene prema cijenama koje sam ja izračunao, a možete misliti kakve su mi bile kompetencije. No, u banci ih je bilo još manje, ali se maskiralo u mistiku i sustav. I osvjedočio sam se da se u stvari na tako malo konkurentnom tržištu samo radi o tome da budeš na pravom mjestu u pravo vrijeme. A banke su bile!

Naime, nastupila je prva velika ekspanzija poslovanja s građanstvom. Jer počele su ‘zlatne godine’. Mogu posvjedočiti da se nije radilo ni o kakvim genijalcima koji su izmanipulirali narodne mase, trebalo je samo jahati na laganom valu.

Pogledajmo samo neke brojke. Početkom 1998. su sve banke i štedionice u kućanstvima imale plasirano samo 13 milijardi kuna. Godinu dana kasnije već 18. I tako dalje, sredinom 2008. već 130 milijardi kuna, otprilike koliko i danas.

Time se poticao nevjerojatan potrošački bum! Neto deficit u robnoj razmjeni tijekom 15 godina 2000.-2014. je dosegao 104 milijarde eura. Toliko smo više roba uvezli, nego izvezli! Istovremeno, od turizma smo prihodovali 89 milijardi eura, a potrošili oko 9, za ukupni neto pozitivni rezultat od 80 milijardi eura.

Za ilustraciju, počeli smo manijakalno uvoziti osobna vozila. Broj novih registracija je bio standardnih stotinjak tisuća godišnje. Tako je broj registriranih osobnih automobila porastao s 0,93 milijuna početkom 1998., na 1,54 milijuna krajem 2008.! Potrošanja je neobuzdano rasla, a u zadnje dvije godine ‘zlatnog desetljeća’ uvezli smo motornih vozila za oko 3,5 milijarde eura.

Ipak, uz tu nevjerojatnu potrošnju, i štednja građana je munjevito rasla. Ukupno je depozita građana u financijskim institucijama početkom 1998. bilo 34 milijarde kuna, a krajem 2008. oko 143. Udjel u aktivi banaka im je porastao s 15% na 36%. Zanimljivo: iako su krediti građanima porasli u tih desetak godina oko 120 milijardi kuna, za sličnih 110 su porasli i depoziti građana!

Iako su mnogi istovremeno štedjeli i uzimali kredite, mislim da ovdje ipak vidimo raslojavanje na dvije Hrvatske: jednu koja se zadužuje i jednu koja se ‘pernati’. To se može dodatno razaznati ako uočimo da je štednja građana od 2008., iako BDP jako pada, do danas porasla za daljnih 46 milijardi kuna, na 189 milijardi kuna! A krediti građanima su ostali isti, iako je na njih utjecao i ‘švicarac’.

Jasno, u sve ovo treba uzeti u obzir i imovinu u investicijskim fondovima, ali slika je jasna.

Tko su ti ljudi koji i u uvjetima teške i dugotrajne krize financijski napreduju? Rekao bih da se radi o populaciji na rentnim pozicijama. Iz prethodnog je jasno da je jedna rentna pozicija svakako turizam. Mislim da je druga rentna pozicija vezana za državu: rad za državu i poslovanje s državom je u prosjeku profitabilnije nego poslovanja s privatnim sektorom i radom u njemu. To vidite i na početku ovoga članka: sigurno vam je bilo neobično kako netko daje otkaz u javnom sektoru i počinje neizvjesni - i pokazuje se, neuspješni - poslovni pothvat bez sigurnih poslova s državom.

Ali vratimo se na naše milijarde. Uočite da se radi o desetinama, pa čak i stotinama milijardi, dakle za red veličine, tj. desetak puta, većima od onih kojima baratamo kad uobičajeno govorimo o hrvatskim problemima, uključujući gospodarski kriminal ili ‘tajkune’. Možemo li reći da su glavna odrednica današnje hrvatske gospodarske, i štoviše, socijalne, pa onda i političke zbilje ipak građani? Koji su upravo prije dvadesetak godina počeli aktivnije uskakati u konzumeristički vlak i tako glasali svojim rukama i nogama. Banke su samo ispunjavale točno ono što su od njih tražili.

Zanimljivo je i primijetiti kako su tijekom tog nevjerojatnog konzumerističkog buma - u što ubrajam i opsesiju sa što više i što skupljih kvadrata - depoziti jednih građana financirali kredite drugih. Banke su naplaćivale visoke kamate na kredite, ali i davale visoke kamate na štednju. Možemo li reći da su jedni Hrvati, oni s puno depozita, ‘iskamatarili’ druge, one s puno kredita? Ne. Naprosto su se svi pojedinačno ponašali racionalno, i proizveli iracionalan sustav. To je moguće i uobičajeno. Kao što ne možemo zamjeriti državnom službeniku koji je prihvatio bolje plaćen i manje stresan posao u javnom sektoru umjesto neizvjesnog, manje plaćenog i stresnijeg u privatnom, tako ne možemo zamjeriti štediši jer je prihvatio oročenje po visokoj stopi, ako je banka već nudi. A banka je nudi jer postoji potrošač koji je spreman platiti još veću kamatu.

Ipak, nedostaje još jedan važan akter koji nam treba kako bismo kroz bilance financijskih institucija mogli ispričati našu priču zadnjih 17 godina. Plasmani banaka državi kao i zaduženja kroz obveznice su stalno i intenzivno rasli.

Dakle, imamo sljedeću naraciju. Proizvodili smo sve manje, odnosno zaostajali za konkurentima. Ipak, naši potrošački apetiti nisu padali, naučili smo se na sve bolje i bolje. To smo najvećim dijelom nadoknađivali turizmom. Ostatak je nastao prvenstveno zaduživanjem države: vanjski dug je rastao zbog zaduživanja države. A građani su po visokim kamatama kreditirali jedni druge. Kako su pak jedni došli u poziciju da kreditiraju druge? Opet velikim dijelom preko bliskosti državi, bilo kao povlašteni poduzetnici i njihovi zaposlenici, bilo kao državni zaposlenici (koji su zarađivali više od privatnog sektora) ili druge skupine bliske državi.

Kao što vidite, sve se može objasniti bez teorije zavjere, ‘uvozničkih lobija’, ‘zavjere banaka-majki’ i sličnog.

Način ponašanja u kojem narod dobiva, direktno ili indirektno, od države ono što želi, a daje podršku ‘vladajućima’, može se nazvati socijalističkim ponašanjem. A poznato je da je jedini pravi lijek za socijalizam - bankrot. Mi ga nismo nikad doživjeli zahvaljujući ogromnoj rentnoj poziciji: hrvatskom turizmu. Tako da se nismo trebali mijenjati. Ali, mijenja se onaj tko se ne mijenja. Aspiracije su ostale iste, a naše mjesto u svijetu, naš potencijal zaduživanja… to se promijenilo. Kako reagiramo kad smo suočeni s negativnim promjenama koje ne razumijemo i na koje ne možemo utjecati? Ogorčenošću. Dakle ipak, utoliko smo se promijenili: postali smo ogorčeni. Prije 17 godina Hrvatska nije bila ogorčena zemlja, zemlja u svađi sa suvremenošću. Zemlja koja svijet naziva ‘neoliberalnim kapitalizmom’ - taj nam je termin došao negdje 2009. i odonda ga proklinjemo, iako svijet napreduje i razvija se uobičajeno i iz godine u godinu je daleko bolje mjesto za život najvećem broju ljudi i homo sapiensu uopće.

Sada nas opet čeka (mali) gospodarski rast, ali ne našom zaslugom. Tumoru potrošnje odrezane su arterije i prolazimo kroz mučnu prilagodbu. Primjerice, iako smo 2008. kupili motornih vozila za 12,5 milijardi kuna, već 2009. smo to točno prepolovili i pad je nastavljen.

Međutim, ovaj rast će biti bitno drugačiji nego onaj prije dvadesetak godina. Bit će polagan i bit će financiran isključivo našim kapacitetima jer smo maksimalno zaduženi (ako ne potonemo zbog nekog poremećaja na međunarodnim tržištima). Zaposlenost će rasti polagano. Zanimljivo, i prema analizama sada popularnog Pikettyja, nejednakost raste kad BDP raste malo (ili pada), a smanjuje se kad BDP raste brzo. A to je zato jer pri malom rastu (ili padu) BDP-a povrat na rentnu poziciju raste brže nego dohodak. Ako shvatimo da nikad nismo postali pravo kapitalističko društvo, ali da smo se oslanjali na jake rentne pozicije - poslovanje s državom i turizma - tim konceptom se može objasniti i porast nejednakosti u Hrvatskoj što vidimo kroz gornje podatke.

Stoga je jedini put za gospodarski rast i smanjivanje nejednakosti, pa onda i smanjivanje zlovolje i ogorčenosti rast baziran na orijentaciji k tržišnom gospodarstvu, točno suprotno nego smo napravili prije 17 godina. Ja sam svoju tranziciju napravio tada, i vjerujte mi, bila je često neugodna, pa i bolna. Ali nikad je ne bih mijenjao. Isplatilo se. A isplatit će se i Hrvatskoj, što ćete vidjeti kad počnemo tražiti uzore u Belgiji, Danskoj i Češkoj, umjesto veličanja balkanskih prevaranata u nekim drugim zemljama na rubu Europe.