Njamačka bolna sjećanja zaključana u obiteljske škrinje

Nijemci obilježavaju 8. svibnja kao dan kada su se okončale godine ratnih strahota. Dan pobjede mira. Ali to je ujedno i dan najvećeg poraza njihove nacije. Poraza od kojega se Njemačka gospodarski i moralno već odavno oporavila. No, rana Drugog svjetskog rata na njemačkoj duši još nije zarasla. Pitanje je može li ikada.

Margarethe Dedow bila je simpatična, izrazito vitalna starica živoga duha. Dama sa sjevera Njemačke koja je za proslavu svog 100. rođendana kupila novi, pastelno rozi kostimčić i u njemu za svoje stoljeće prilično lepršavo otplesala valcer. Naravno, po njezinom izboru glazbe. Margarethe D. je do kraja svog života znala što hoće, a što neće. Htjela je razgovarati o njemačkoj nogometnoj reprezentaciji, glazbi Andrea Rieua, dogodovštinama iz Doma za seniore u kojemu je imala svoj apartman i voljela je svoje kćeri i unuke zabavljati vicevima. Rado se hvalila da je nakon rata živjela u ulici u kojoj su živjeli i Gauckovi, obitelj današnjeg njemačkog predsjednika.

Gospođa Dedow

Joachim Gauck je, izvještavala nam je ponosno, u svojim memoarima čak napisao kako je prva djevojčica koju je u životu poljubio bila njezina kći Ellen. Sveukupno se može reći da je Margarethe D. bila vrlo pričljiva osoba. Ali Margarethe D. postajala bi vrlo škrta na riječima kada bi govorila o svojoj ratnoj prošlosti. O njoj, to je bilo svakome jasno, ova inače blagoglagoljiva dama nije htjela pričati. Ta blagoglagoljiva dama je bila baka moga muža. Ja se nikada nisam usudila pitati je bilo što o Drugom svjetskom ratu.

Bila sam od prvog dana instruirana da šarmantna gospođa Dedow koju sam upoznala krajem 1990-ih takva pitanja ne voli. Ono što sam saznala “iz druge ruke” je to da je Otto Dedow, njezin suprug, bio obiteljski despot i ugledan pravnik za vrijeme Hitlerove Njemačke. I da je bio ugledan pravnik u poslijeratnoj Njemačkoj. Što je točno radio i gdje je točno bio za vrijeme rata, bilo je zavijeno u maglu pretpostavki, poluistina i šutnje. S priličnom se sigurnošću u obitelji pretpostavljalo da je Otto bio član Hitlerove stranke, NSDAP-a, dakle, Führerov aktivni, a ne samo pasivni sljedbenik. Prema službenoj obiteljskoj verziji je bio i u vojsci, ali u Wehrmachtu, regularnoj njemačkoj vojsci, ni u kakvim posebnim postrojbama. Jedan od mnogih koji je eto, a što je drugo mogao, poslušno služio državi. Njegove kćeri su, doduše, oduvijek sumnjale u tu službenu verziju, ali nisu imali dokaza da ona nije istinita.

Otpusnica iz SS-a

Sve do početka veljače ove godine, kada je Margarethe Dedow umrla u 104. godini života. U njezinoj komodi je njezina obitelj, pored nešto obiteljskog zlata, starih pisama i fotografija, našla otpusnicu Otta Dedowa iz jedinica SS-a. Možda je Otto i bio nekad pripadnik Wehrmachta, ali je, crno na bijelo, bio i član najvažnijeg i najokrutnijeg policijskog organa Hitlerovog Reicha. O toj činjenici se, da se htjelo, moglo nadugo i naširoko razgovarati u obitelji. Ali nije. Članska iskaznica nije sačuvana, ali otpusnica iz 1939. jest - možda da bi se, bude li trebalo, moglo dokazati da je ugledni pravnik istupio iz redova SS-a još prije početka rata. Sigurno ne zato što je promijenio političko uvjerenje i prešao u komuniste. Otto Dedow je do kraja rata u Hitlerovoj Njemačkoj dobro živio. Zadnja osoba koja je mogla znati zašto je to učinio umrla je početkom ove godine. Sve druge istine, kao i spremnost da ih iznese na svjetlo dana, Otto Dedow je odnio sa sobom u grob prije više od 20 godina. U grob je, pak, Margarethe Dedow odnijela još jednu mučnu epizodu iz svojih ratnih sjećanja: silovanje kojim su je ruski vojnici “pozdravili” kada su osvojili njezin grad. I o tome inače blagoglagoljiva dama nije htjela pričati. To je spadalo u rubriku prošlosti koju treba zaključati u komodu. Ili još bolje, zaboraviti.

Ali zaborav u Njemačkoj nije popularan kada je riječ o Drugom svjetskom ratu. Njemačka je danas, 70 godina nakon završetka toga rata, svojski i školski odradila zadaće suočavanja s tim poglavljem prošlosti. Tu dvojbe nema. Povjesničari su ispisali stotine knjiga, snimljeni su deseci filmova, njemački političari svih etabliranih političkih stranaka jednoglasno osuđuju sva nedjela Hitlerovog režima i posramljeno poginju glavu pred sjećanjima na Drugi svjetski rat. Taj službeni stav ukotvljen je i u zakonima - zabranjeno je i kažnjivo djelo poricati holokaust, koristiti Hitlerov pozdrav ili znakovlje nacionalsocijalista. Sve se to, treba pritom reći, ipak nije dogodilo preko noći. Ne smije se zaboraviti da Njemačka nije mogla biti resetirana nakon 1945. godine: netko je u toj zemlji trebao nastaviti podučavati djecu u školama, suditi u sudnicama, voditi poduzeća, sjediti u parlamentu. Nijemci jesu prošli kroz takozvani proces denacifikacije, koji je društvo trebao očistiti od najvećih nacista, ali tko je mogao reći gdje počinju veliki, a gdje završavaju mali nacisti? Deseci tisuća Otta Dedowa nastavili su živjeti i raditi u Njemačkoj s kojekakvim otpusnicama zaključanima u komode i spaljenim članskim iskaznicama. Za mnoge od njih 8. svibnja nije bio dan pobjede, već prije svega - dan poraza.

Danas je ostalo još malo tih neotvorenih komoda. Sve manje je onih koji mogu svojim svjedočanstvima upotpuniti sliku Drugog svjetskog rata - iz perspektive počinitelja. Ali bez obzira na to što se o Drugom svjetskom ratu i događajima u Hitlerovoj Njemačkoj zna puno, neprijeporno je da taj dio njemačke povijesti i dalje skriva more obiteljskih tajni. Tajni o zločinima, ali i tajni o proživljenim strahotama. O strahotama o kojima se šutjelo zbog srama i kolektivnog osjećaja krivnje.

Razmjeri zla

Kada je 2001. godine njemački povjesničar Jörg Friedrich objavio knjigu “Požar”, u kojemu je saveznička bombardiranja zadnjih mjeseci rata okarakterizirao kao ratne zločine, bio je obasut drvljem i kamenjem. Njemačka se, argumentirali su njegovi kritičari, nema pravo prikazivati kao žrtva u Drugom svjetskom ratu. To je, tvrdili su, nedopustivo s obzirom na razmjere zla koje je posijala Europom. Ali “Požar” je u Njemačkoj postao bestseler. Njemačka je, više od pola stoljeća nakon kraja Drugog svjetskog rata, bila spremna za njega. Kao i za knjigu jedne anonimne Berlinčanke koju je Hans Magnus Enzensberger 2003. objavio u svojoj “Drugačijoj biblioteci”, dnevnik novinarke i fotografkinje koja je opisala kroz koju torturu su prošle ona i njezine sugrađanke kada su ruski vojnici, izmučeni, bijesni i gladni mesa i osvete umarširali u glavni grad Hitlerove Njemačke. Dnevnik pod naslovom “Anonimna” objavljen je prvi put 1959. godine i izazvao je sveopće zgražanje i osudu. Autorica ga je nakon toga, zaključala u svoju komodu. Zabranila je njegovo objavljivanje dokle god je živa. I testamentom je odredila da njezino ime ostane u tajnosti i nakon njezine smrti. Tek kada je 2008. godine prema njezinim dnevničkim zapisima snimljen film, u Njemačkoj je pokrenuta javna diskusija o ženama koje su “osloboditelji” silovali u svojem trijumfalnom pohodu po Njemačkoj. A radi se o desecima, vjerojatno stotinama tisuća. Vjeruje se da ih je samo 100.000 bilo u Berlinu. Neke od njih su tada, preko 60 godina kasnije, izvadile svoja sjećanja iz najdubljih kutaka komoda i progovorile.

Masovna ubojstva

Iako se odnos Nijemaca prema traumi Drugog svjetskog rata polako “normalizira”, tabua još ima. O masovnim samoubojstvima Nijemaca na kraju rata se ni danas puno ne govori. Vrlo malo ljudi zna da je, recimo, samo u malom mjestu Deminu u Pommernu između 700 i 1000 ljudi slijedilo Hitlerov primjer i oduzelo si život - iz straha i očaja. A Demin nije bio usamljen slučaj. I nobelovac Günter Grass je desetljećima šutio o svojoj ratnoj prošlosti.

Drugi svjetski rat je u Njemačkoj i sedam desetljeća nakon završetka sveprisutan. Ne samo u medijima kroz dokumentarce, filmove i izvještaje s obilježavanja raznoraznih obljetnica, već i suptilno, u odnosu prema svemu “domovinskom”. U toj zemlji nećete nikada vidjeti da se vijore zastave na nekoj svadbi, o svakom njemačkom sudjelovanju u nekoj vojnoj misiji vode se velike javne polemike, na neonacistički motivirane zločine se reagira posebno osjetljivo. I dobro je što je tako. Bilo bi još bolje da su i obiteljske komode otvorene prije nego što su njihovi vlasnici i njihove vlasnice umrli. Možda bi time bili pomogli mnogim svojim unucima da prevladaju sram koji još uvijek osjećaju zbog zločina svojih baka i djedova.