PIŠE TVRTKO JAKOVINA

Mir je donio kraj svijeta kakav je bio stoljećima

Nema pravednih ratova, ali to ne znači da ne možemo razlikovati dobro i zlo. Pobjeda nad fašizmom bila je dobra. O tome spora nema

Užas i olakšanje bila su dva glavna osjećaja među Europljanima u svibnju 1945. Strah i očaj, surovost i potpuna dehumanizacija, neizvjesnost i glad, sve su to živjeli deseci milijuna Nizozemaca, Danaca, Grka, Slovenaca... Oni koji su preživjeli kataklizmu, često nisu imali gdje stanovati. Diljem Europe uništene su kuće, često i cijeli gradovi. Početkom svibanja 1945. preživjeli, pa i mnogi među gubitnicima, ipak su se radovali. Najgore je prošlo, nastupio je mir. Primirje je isprva potpisano sa zapadnim saveznicima u Remsu, a onda dan kasnije sa Sovjetima u Berlinu. Jedni su Dan pobjede slavili 8., drugi 9. svibnja. Rat koji su u Europi zajedno vodili Sovjeti i Saveznici, dobio je dva završetka, koji su postali ishodišta za dva politička puta. U jednom dijelu Europe dominirali su Sovjeti, u drugom Sjedinjene Američke Države. Dvije do tada rubne države, zadominirale su prostorom koji su stoljećima držali Europljani. Još je samo trebalo završiti rat s Japanom.

Bez milosti

Mir je ujedno bio i kraj za mnoge zajednice, za čitave narode, za svijet kakav je postojao stoljećima. Drugi svjetski rat uništavao je urbano stanovništvo. Oni koji su preživjeli sukob, ako su još uspjeli pronaći svoju četvrt, u njoj često više nikoga nisu prepoznavali. Život u Europi 1945. više se nije mogao nastaviti, obnoviti da bude kao prije 1939. U Beogradu više uglavnom nije bilo Židova. Slično je bilo u Grčkoj, Hrvatskoj, Poljskoj. Nestali su i Romi. Stradalo je više od 36 milijuna Europljana, kao da je netko izbrisao čitavo stanovništvo Francuske. U nacističkim je logorima od 750.000 Crvenoarmejaca zarobljenih samo nakon osvajanja glavnog ukrajinskog grada Kijeva, kraj rata dočekalo 22.000. Glad, bolesti i smrzavanje, bili su metoda za uništenje Slavena, poglavito onih koji su dolazili iz Staljinova boljševičkog carstva. Boljševizam je Adolf Hitler vidio kao mješavinu zloćudne ideologije i rasno inferiornih masa, “židovske inteligencije” i “slavenskih poluljudi”. Prema takvima nije trebalo imati milosti.

Za Židove je i takva metoda bila prespora, pa su likvidirani u plinskim komorama. Hitler je za vrijeme rata namjeravao uništiti baš sve Židove. Za Slavene je imao različite planove. Neki su bili saveznici, neki likvidirani bez milosti, neke je, njih najmanje 30 milijuna, namjeravao preseliti u Sibir. Prema Rusima nije bilo milosti, ali i oni su mogli postati saveznici, barem na kraju rata. Židove je trebalo uništavati stalno, uvijek i bez ostatka, čak i kada je bilo jasno da je rat izgubljen. Odvoženi su iz Budimpešte 1944., u organizaciji Adolfa Eichmana, njih oko 400.000. Židovi su odvlačeni s Rodosa u srpnju 1944., kada su Nijemci napuštali otok, a na brodovima nije bilo mjesta za teško oruđe. Topovi su onda bacani u Egej, ali je Židove trebalo transportirati u logore smrti. Židovi odvoženi su s pariškog željezničkog kolodvora Gare de Pantin u ponoć 15. kolovoza 1944., prema Buchenwaldu i Ravensbrucku. Rijetki preživjeli iz toga transporta od 2453 ljudi, kasnije su tvrdili da su mogli čuti Marseljezu koja se orila iz grla osloboditelja glavnog francuskog grada. Odvoženi su u lokomotivama kojih je u funkciji ostalo još manje od 3000 u Francuskoj, mada ih je prije rata bilo 12.000. Bijeda i smrt, ludilo.

Antisemitizma je bilo u svim europskim državama, ali on sam po sebi nije ubijao. Hitler je želio da jedna skupina Europljana posve nestane, skupina koja je u Njemačkoj činila manje od 1% stanovništva, koja je bila integrirana i nije prijetila nikome. Kada su Nijemci osvojili Norvešku, 800 Židova odveli su u logore u smrt. U Poljskoj je uništeno gotovo tri milijuna Židova, a oni koji su preživjeli, a bilo ih je više od 60.000, odmah su prognani dalje, u njemačke zemlje. Njemačka u svibnju 1945. nije ni postojala, jer je bila podijeljena na četiri okupacijske zone i sve do 1949. nije bilo dotada najmoćnije europske zemlje.

Horde s Istoka

Da bi Europa postala rasno čista, trebala je ideološki motivirana i organizirana vojska, državna ideologija, želja da se osvoji svijet i organizira na nacističkim načelima. Takva je Europa trebala imati drukčije granice, a unutar država koje će biti brana Trećem Reichu od “hordi s Istoka”, trebalo je očistiti one koji su bili nedovoljno rasno vrijedni, koji su bili ideološki nepravovjerni, koji su voljeli isti spol, koji su bili mentalno bolesni. Uništiti je trebalo “života nevrijednih”, sterilizirati one koji su dolazili s margine, patili od kroničnih bolesti, pa makar bili i arijevci. Drugi svjetski rat trajao je dugo, dodirnuo gotovo sve zemlje, postao je događaj koji je prijeloman i određujući za svijet.

Hitlerova Njemačka osvojila je od napada na Poljsku 1939. u rujnu do 22. lipnja 1941. sve što je željela u Europi, osim Ujedinjenog Kraljevstva. Potom se Njemačka okrenula prema Sovjetskom Savezu. Napad na Sovjetski Savez mnoge je komuniste diljem svijeta obradovao. Mirko Tepavac, budući jugoslavenski šef diplomacije, tada gimnazijalac na krajnjem istoku NDH, vijest je čuo u Zemunu. “Presretan, kao na krilima, žurim da prvi obradujem što više naših…”, uvjeren da je sve već gotovo, da će doći “Sloboda i Socijalizam” u cijeli svijet.

Očajno stanje vojske

Nitko nije znao koliko u vojnom smislu vrijedi SSSR 1941. godine. Staljin je tijekom Zimskog rata s Finskom 1940. postao svjestan očajnog stanja svoje vojske, čemu je sam kumovao čistkama i terorom. Hitler je smatrao da tobože inferiorni Slaveni kojima vladaju Židovi, neće biti brana njemačkim vojnicima. Isprva je nacistima u SSSR-u išlo sjajno. Do kraja rata Sovjeti su izgubili 70.000 sela, 1700 gradova, više od 22 milijuna ljudi. Sovjeti koji su proživljavali najgori teror Staljina tijekom tridesetih, osjetili su glad i pljačku koja je bila takva da mnogi iz zapadnih dijelova SSSR-a nisu pred njemačkim napadom ni bježali na istok. Staljin je na kraju rat dobio, a na svoju je stranu dobio i Židove i Ukrajince. Njemački teror u samo nekoliko godina pokazao se još gorim. Kada je Europa u Moskvi slavila pobjedu 9. svibnja i kada je 8. svibnja sadašnja britanska kraljica Elizabeta sa sestrom Margaret inkognito šetala s milijunima koji su u Londonu slavili pobjedu, rat na Pacifiku bio je još ozbiljan.

Skratit će ga tek izum atomske bombe, uvođenje svijeta u novo doba. Rat u Kini bio je prvi koji je započeo desetljeće užasa, nakon što je Japan 1937. udario na zemlju koju su uspoređivali sa zdjelom pijeska. Svaki poremećaj mogao ju je rasuti, ali zdjela je bila prevelika da bi se to dogodilo brzo. Kada su se ratni sukobi u Europi i Aziji napadom na američki Pearl Harbour u prosincu 1941. spojili u jedan, došlo je do svjetskog rata.

Kada je Drugi svjetski rat započeo, Sovjetski Savez bio je izoliran, uglavnom nije sudjelovao u svjetskim zbivanjima. Na kraju Drugog svjetskog rata, Sovjetski Savez bio je zemlja s najvećom vojskom na svijetu, dominirao je Europom, a vladao je istokom. Sjedinjene Američke Države bile su isprva podalje od sukoba na Starom kontinentu. Početkom rata imale su samo 188.000 ljudi pod oružjem, nešto manje od Bugarske, nešto više od Portugala. Tenkova je u vojsci SAD-a bilo dvadesetak, devetnaest bombardera B-17, moderne strojnice koristilo je tek osam tisuća nediscipliniranih vojnika. Već 1940. organizirani su manevri kako bi se iz vojske SAD-a koja je nagrađivala poslušne, izdvojili najsposobniji, koji su doista mogli voditi rat. Dwight Eisenhower, Omar Bradley, George Marshall, posebno George Patton, bili su časnici koji su znali kako ratovati. Zemlja koju je Hitler opisivao kao “požidivoljenu” i rasno iskvarenu zbog crnaca, posve odarijaniziranu, već 1942. mogla je za 108 minuta sklopiti zrakoplov, a američka proizvodnja oružja bila je veća od one Japana, Italije i Njemačke zajedno. Trebalo je samo izdržati i rat je teško mogao biti neuspio za Saveznike. “Oni su poduzeli nešto, što ne mogu dovršiti. Neće moći naći crtu gdje stati… Započeti nešto što ne možeš dovršiti, bila je kardinalna greška”, govorio je Alexander Kirk, američki diplomat u Berlinu na početku sukoba.

Kraj ubijanja

Hitler to nije vidio; zbog toga je u svijetu u nekoliko godina poginulo preko 50 milijuna ljudi. Prestanak sukoba 1945. nije značio i prestanak ubijanja, etničkog čišćenja, nesigurnosti. Trebalo je iseliti nepoćudne, izgraditi nove države, presložiti društva koja su posve promijenjena u ratu. Iz logora smrti, od onih koji su doživjeli oslobođenje, četiri od deset logoraša umiralo je u prvih nekoliko dana zbog iscrpljenosti, bez da im je ondašnja medicina mogla pomoći. Obračun s njemačkim suradnicima započeo je odmah po oslobođenju. Francuzi su likvidirali 10.000, Talijani 15.000 ljudi koje su zvali izdajnicima. Norvežani su sudili baš sve članove nacističke, Quislingove partije.

Pomicanje država

U velikim dijelovima istočne Europe svi su Nijemci nestali. Dio se povukao s povlačećim njemačkim snagama; najveći broj protjeran je u nekoliko godina poslije rata. Drugi svjetski rat Europu je učinio etnički čišćom, kompaktnijom, puno manje složenom no ikada u povijesti. Česi i Slovaci u svojoj su domovini činili manje od 65% prije rata, a čak 94% nakon. Milijuni Poljaka su stradali, a država se pomaknula na zapad, u dubinu njemačkog teritorija. Odatle su istisnuti Nijemci, ali su i s istoka smanjene Poljske iseljeni svi preostali Ukrajinci. Oko 16 milijuna Nijemaca moralo je izaći iz svojih domova, 7 milijuna ostalo je bez kuće, 2 milijuna njemačkih civila ubijeno je. Koningsberg je postao Kalinjingrad; raster ulica promijenjen je tako da niti jedan Nijemac iz velikog istočnopruskog grada kasnije ne može prepoznati gdje je nekada živio.

Sedamdeset godina od završetka Drugog svjetskog rata, središnja vojna priredba u Moskvi je uglavnom bojkotirana od većine demokratskih, zapadnih, političara. Sovjetski Savez, pa onda Rusija, u Drugom svjetskom ratu prečesto je vidjela samo “Veliki domovinski rat”, nešto što je vodilo proširenju sovjetskog, komunističkog, možda i ruskog utjecaja na svijet. Danas bi Drugi svjetski rat trebao prije svega biti vrijeme kada se borilo za slobodu, rat koji se vodio protiv porobljavanja, borba protiv rasizma, isključivosti, ideoloških podjela, za prava onih koji su manjine, koji su ugroženi, za pravdu. Samo tako će imati smisao i samo tako će sve proživljene patnje dobiti svrhu. Možda zato hrvatski državni vrh 9. 5. nije ovoga puta trebao u Moskvu, ali se 8. 5. treba zahvaliti svima koji su poginuli i patili, jer su pobijedili fašizam i svijet učinili boljim. Nema pravednih ratova, ali to ne znači da se ne može razlikovati dobro i zlo. Drugi svjetski rat imao je jedan glavni cilj i brojne političke posljedice, ne uvijek sjajne za niz država. Pobjeda nad fašizmom bila je dobra. O tome spora nema.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 23:35