Jugoslavija je nužno loše rješenje za sve njene narode

Teza Dejana Jovića da je Jugoslavija bila dobro rješenje za njene narode (“osobito male”, naglasio je dr. Jović u razgovoru za prošli broj Magazina), u našoj se javnosti provlači od početka rata. Jedan ugledni zagrebački novinar, koji je sudjelovao u pokretanju Globusa, čak je u kasno ljeto 1991. godine, kada smo već bili u ratu, i kada je bilo jasno da se SFRJ mora raspasti, redakcijske kolege pokušavao uvjeriti da “Jugoslavija i dalje nije loše rješenje za Hrvatsku”.

Teza o Jugoslaviji kao dobroj ili korisnoj opciji za našu zemlju u protekla dva desetljeća uglavnom se branila u niskonakladnim medijima ljevičaske orijentacije, dok je u mainstream ulazila ili kroz kulturalne i sportske sadržaje, ili kroz intervjue i članke stranih autora; onih koji su i dalje sentimentalno raspoloženi prema Titovoj Jugoslaviji, ili/i onih koji su u raspadu Jugoslavije vidjeli samo trijumf podivljalih nacionalizama.

Okvir za emancipaciju

Sve je to pomalo neobično, jer je iz današnje perspektive savršeno očigledno kako je Jugoslavija, uz određene svoje dobre strane, bila nužno loše rješenje za sve njene narode, osim možda donekle srpskog, koji u SFRJ jest uspio ostvariti svoje nacionalno jedinstvo, ali je još tijekom postojanja SFRJ zapravo izgubio Kosovo.

Dobre strane postojanja obje Jugoslavije, za pojedine njene narode, prilično su evidentne. Da 1918. godine Hrvati nisu ušli u Jugoslaviju, veliko je pitanje što bi se desilo s našim etničkim teritorijima? Što bi, dakle, uopće ostalo od Hrvatske, poslije raspada Austro-Ugarske, s obzirom na razne pretendente na hrvatska područja. Kada je, pak, riječ o Drugom svjetskom ratu, notorna je i potpuno nesporna činjenica da je Jugoslavija prevela Hrvatsku na pobjedničku stranu, dok je Nezavisna Država Hrvatska ostala na poraženoj, prezrenoj i trajno kažnjenoj strani. Nadalje, jugoslavenski Ustav iz 1974. godine stvorio je pravnu osnovu za naš izlazak iz SFRJ: međunarodno priznanje Republike Hrvatske u avnojskim granicama izravna je posljedica i Titova Ustava iz 1974. godine.

Utoliko i antifašizam (pripadnost Hrvatske, preko Jugoslavije, antihitlerovskoj koaliciji) i ustavne odredbe iz 1974. godine uistinu spadaju u same temelje naše današnje državnosti.

Kada je, pak, riječ o drugim narodima, činjenica je da su Tito i Jugoslavija stvorili okvir za nacionalnu emancipaciju bosanskih Muslimana/Bošnjaka, kao i Makedonaca, dok se Srbima iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije omogućilo da žive u jednoj državi, što jest jedan od starih i trajnih srpskih nacionalnih ciljeva.

Usprkos svemu tome, Jugoslavija, kao projekt, bila je organski neodrživa. Činjenice o neodrživosti jugoslavenskog projekta bolno su vidjljive. Obje su se Jugoslavije raspale uz strahovite žrtve i užasnu međusobnu brutalnost njenih naroda. S obzirom na bezbrojne i uistinu besprizorne okrutnosti koje su se dogodile tijekom oba raspada te zemlje, neobično je pogrešno govoriti o Jugoslaviji kao o dobrom rješenju za njene narode: podaci o mrtvima i metodama međusobnog ubijanja pripadnika jugoslavenskih naroda trajno svjedoče protiv bilo kakve Jugoslavije.

Prva Jugoslavija

Te činjenice tek nisu posljedica prevlasti nacionalističkih vođa, i nacionalističkih politika: nacionalistički lideri i nacionalističke politike poslužile su kao opaki i opasni pojačivači nasilja.

No, želje većine jugoslavenskih naroda da ne žive zajedno, i da im se ne nameću tuđi identiteti - s jedne strane - te, s druge strane, jednako snažna želja srpskog naroda da živi u jednoj državi (gdje bi srpski identitet bio dominantan, kao što i jest bio dominantan tijekom prve Jugoslavije), nužno su dovodili do sukoba.

U drugom raspadu Jugoslavije nije se radilo o sukobu Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (i Alije Izetbegovića), nego suštinski o sukobu više narodnih volja: taj su sukob Milošević i JNA pretvorili u rat kakvog se još vrlo dobro sjećamo.

Situacija je ovdje potpuno jednostavna: da Hrvati nisu željeli napustiti Jugoslaviju, oni ne bi 1990. godine relativno masovno glasovali za Hrvatsku demokratsku zajednicu (niti bi Bošnjaci, koji su relativno najmanje željeli napustiti Jugoslaviju, svejedno glasovali za nacionalističku Izetbegovićevu Stranku demokratske akcije).

Naime, uvođenje višestranačja pokazalo je kako pripadnici baš svih jugoslavenskih naroda optiraju za one političke organizacije koje su im pružale najsnažniji osjećaj nacionalnog identiteta. A snažan nacionalni identitet pretvara se u političku volju za ostvarenjem države: prije četvrt stoljeća u Jugoslaviji, Čehoslovačkoj i Sovjetskom Savezu, a danas u prilično bogatoj Kataloniji.

Očigledno je, dakle, da višenacionalne, složene države ne zadovoljavaju interese i potrebe svojih naroda, neovisno o tome jesu li ekonomski uspješne. Jugoslavija, i da je ekonomski bila puno uspješnija nego što se to danas mistificira, očito nije zadovoljavala te stvarne, dubinske, nacionalne potrebe. Što se, uostalom, vidi kroz cijelu njenu povijest.

Prva je Jugoslavija bila toliko nacionalno represivna da je, naposljetku, natjerala mnoge Hrvate da se iskreno vesele čak i proglašenju Nezavisne Države Hrvatske: ovdje valja podsjetiti da su jugoslavenska i hrvatska komunistička partija prvu Jugoslaviju proglašavale “tamnicom naroda”.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista