Mate Šimunović, Mate Svjetski

Godinama je radio u Vjesnikovu kiosku u Vrgorcu, davno, u vrijeme dok su se cigarete još prodavale na komad. Na kraju dana zaključao bi trafiku i otišao u konobu na partiju briškule i čašu vina. Novine su javljale kako napreduje gradnja Jadranske magistrale, asfalt se polako primicao i tom kamenom gradiću, sve dok se u drugoj polovici šezdesetih nisu otvorile granice socijalističke Jugoslavije, pa su na tisuće iz Vrgorca, Sinja, Imotskog, iz čitave Dalmacije i Hercegovine nagrnule prema gradilištima od Münchena do Aachena. Sve manje je ljudi dolazilo na kiosk. On nikuda nije išao. Svakog je dana otključavao trafiku i odvezivao pakete s novinama, tjerajući dosadnu djecu od sebe. Da ste ga vidjeli takvog, kako miče usnama dok u sebi računa i vraća sitniš, nikad ne biste rekli da je taj mirni čovjek preživio napad udava i aligatora, pridobio ljudoždere s Papue Nove Gvineje i kineske krijumčare opijuma, oteo se lopovima i prevarantima na ulicama Buenos Airesa, Šangaja i New Yorka, bio priman u Bijeloj kući i Buckingamskoj palači jednako kao u mongolskim jurtama i indijanskim vigvamima, ili podzemnim pustinjskim skloništima arapskih plemena.

Lokalni pečati

I da ne bi nitko rekao da je to izmislio, on je svaku dionicu imao dokumentiranu, s potpisima i pečatima lokalnih vlasti u mjestima kroz koja je prolazio, sačuvano između debelih kožnih korica knjige koja je preživjela zatvore i brodolome na nekoliko kontinenata.

Izvan Vrgorca malo tko je znao da je Mate Šimunović proputovao čitav svijet, posjetio čudesne zemlje i preživio nevjerojatne pustolovine. U Vrgorcu je on bio pravo čudo. “Mnogi nisu ni znali da je on Šimunović, svi su ga zvali Mate Svjetski”, kaže Ante Galić, bivši gradonačelnik Vrgorca. Danas 77-godišnjak, Galić se sjeća kad se Mate vratio, nakon dugog puta u trajanju od 19 godina, koliko mu je trebalo da obiđe čitav svijet, prođe 360.000 kilometara kroz 70 zemalja Afrike, Azije i Amerike i to većinom pješke, na biciklu ili konju.

Iako je to u to doba bio nevjerojatan poduhvat i u svjetskim razmjerima, pa ga Stipe Božić naziva najvećim svjetskim putnikom 20. stoljeća, njegova slava zapravo nije dopirala ni do Imotskog. O njemu je svojedobno pisao New York Times, Philippines Herald, Manila Daily Bulletin ili mongolski dnevnik na japanskom jeziku, ali je u domovini 1969. godine umro praktično zaboravljen, ako se ne računa tekst koji je sredinom šezdesetih u Vjesniku u srijedu objavio Gerhard Ledić. Uskoro bi ga pamtili još samo stariji Vrgorčani i familija da proslavljeni alpinist Stipe Božić nije napravio dokumentarac o “Mati Svjetskome” i prije koji mjesec u Splitu otvorio izložbu s fotografijama sa Šimunovićevih putešestvija. Iza njega je ostalo na stotine fotografija i negativa, jer je svuda nosio fotografski aparat. Skoro pola stoljeća od njegove smrti, idućeg tjedna zagrebački nakladnik VBZ objavljuje knjigu “Ja, Mate Svjetski” na osnovi bilježaka iz 26 bilježnica pronađenih nakon smrti čovjeka koji je propješačio Zemljinu kuglu.

Podoficirska škola

Na put je krenuo 1928., preko Le Havrea. Mate se upravo skinuo iz vojske: u jednoj svađi u Skoplju udario je kapetana i vojni sud ga je osudio na 14 mjeseci zatvora. Mladiću se nije dalo čamiti u tamnici, pa je otišao u Split i u engleskoj parobrodskoj kompaniji kupio kartu za Buenos Aires. Tada je već imao 28 godina: rođen je 1900. u selu Stilja, pet-šest kilometara od Vrgorca. Bio je najstariji sin u obitelji koja je imala dosta zemlje, i u polju i u brdu, kako kaže njegov nećak Rade Maršić. Nisu bili bogati, ali bome ni gladni. Da nije htio vidjeti svijeta i otrgnuti se skučenoj sredini, ne bi morao nikuda, priča Maršić.

U Stilji je završio pučku školu, a onda je od svoje 14. godine počeo pomagati tetki koja je držala gostionicu u selu. Dok su muški bili u ratu, Prvom svjetskom, mali Mate je s tetom Stanom obilazio Dalmaciju i Hercegovinu, kud je ona trgovala hranom. “Slično kao u Raosovim ‘Prosjacima i sinovima’, samo što ona nije trgovala galanterijom. Nosila bi sir, ulje, šta kome treba”, priča nećak Rade, sin Matine sestre. Moguće da mu se tu svidio život lutalice. Kad je završio rat i raspala se Austro-Ugarska, otišao je u službu financijske kontrole u Jelsu na Hvaru. Očito mu nije bilo drago utjerivati poreze jer s Hvara odlazi u Maribor, i tu završava dvogodišnju kadetsku školu. Odatle ga kao podoficira jugoslavenske vojske šalju u Karlovac, u telegrafsku četu, pa u artiljerijsku školu u Sarajevu, a nakon dvije godine dobiva prekomandu u Skoplje, u kancelariju štaba armije. Tu će izbiti svađa zbog koje će Mate završiti preko oceana.

U vojsci je ukupno proveo šest godina. Dok je bio u Sarajevu, zagrijao se za učenje prosvjetitelja Miljenka Vidovića, humanista i sekularista, koji je zagovarao novu etičnost, propovijedajući protiv “zla nacionalizma, materijalizma i religije”. Vidović pristupa njegovom pokretu pa i nakon odlaska u Skoplje pohađa Vidovićevu dopisnu gimnaziju, pomoću koje je taj pedagog htio omogućiti kvalitetno obrazovanje i pripadnicima deprivilegiranih slojeva. Tu je Mate morao naučiti štošta što nije uspio u svom selu, što će mu pomoći da se snađe u Afganistanu i na Borneu i usput nauči desetak jezika, među kojima i malajski.

O svojim idejama Šimunović jako malo piše: zapisat će tako da je na putu od Južne Amerike prema Aljasci prolazio kroz meksičku državu Tabasco. Guverneru Tabasca, piše, bilo je jako drago čuti da je član Vidovićevog prosvjetno-etičkog pokreta, jer je i sam bio reformator, pa je najstrože zabranio prostituciju, pijančevanje, kockanje i - religiju. Svakoga tko se pokušao prekrižiti ili pomoliti Bogu najstrože je kažnjavao, zapisao je Mate Šimunović, a sve je crkve pretvorio u škole i vojarne.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista