Nakon što je 2004. prehodao 2609 kilometara od Sankt Peterburga do Pariza, Boris Veličan kreće u novu pješačku avanturu. Udaljenost koju će 33-godišnji putopisac i producent prijeći pješice je slična, ali napornija. Naime, 26. lipnja kreće iz Zagreba, preko Gorskog kotara, Like i Velebita do Zadra gdje će trajektom prijeći u Anconu i duž Apeninskog poluotoka prema Siciliji.
Što više gaća i čarapa
Tamo će opet morati upotrijebiti brod kao sredstvo prijevoza do Tunisa kako bi ušao u Saharu tražeći oazu svojih snova, koja mu je i konačna destinacija ove pustolovine.
- Ideja je spojiti planinski dio s antičkom kulturom i beduinima, što ljepše opisuje formula Ličanka - Talijanka - beduinka - objašnjava Veličan koji ima podršku svoje Ličanke, supruge Zrinke, koja mu je bila i suputnica na putešestvijama po svijetu. Put od Zagreba do oaze u Sahari, koliko je procijenio, trajat će oko tri mjeseca i ako sve bude po planu, vratit će se na koncert Guns N’ Rosesa 24. rujna.
- Fizički će to biti naporniji put nego prema Parizu, i to zbog planina i vrućine, ali psihički će biti lakše jer sad znam kako je biti sam sa sobom, pričati i s kišom ako treba. Velebit će, na što me upozorio Edo Popović, pisac ‘Priručnika za hodače’, biti najteži dio jer nema vode, a ima medvjeda i poskoka kojima je baš tada ‘sezona’.
Dok su mu hrvatska i talijanska etapa isplanirane, saharski dio uglavnom će improvizirati, bez GPS-a i kompasa.
- Napisat ću i treću knjigu sa svojih putovanja. Iako ne planiram dokumentarac, snimat ću fotoaparatom filmiće koji će biti dio knjige - objašnjava Veličan, autor putopisa “Meni je svaki dan nedjelja” i “Odavde do tralala” kako se zove i dokumentarac koji je snimio na putu svile 2008. godine.
Kondicijske pripreme počeo je jesenas: u Maksimiru trči tri, četiri puta tjedno, a trenira i boks. Što se tiče opreme koju će ponijeti, formula je jednostavna: što više gaća i čarapa. U ruksak će staviti i nekoliko majica i kratkih hlača, dva para tenisica, škarice za nokte, dječji puder, kremu sa zaštitnim faktorom, šešir, nož, litru i pol vode, vreću za spavanje i podložak, a nosi i mali šator.
- Primio sam dovoljno injekcija koje traju nekoliko godina. Cijepljen sam protiv žute groznice, trbušnog tifusa i hepatitisa, pa mislim da mogu jesti doslovce s ceste. Samo trebam hodati. Ne bojim se ničega, jedino mi je teško zbog troipolgodišnje kćerkice Marle. No, Marla i Zrinka doći će na kraj mog putovanja u Tunis jer sam obećao kćeri da će vidjeti deve i pijesak - priča Veličan, asistent nekoliko profesora na Akademiji dramske umjetnosti (ADU), uz ostale i dvostrukog oskarovca Branka Lustiga.
Treća suradnja s Bollom
Obaveze na ADU jedan su od razloga zbog kojih u Saharu ide usred najvećih vrućina, pa će moći hodati samo rano ujutro i predvečer. No, pješačka avantura kojoj ne može odoljeti ima i drugu cijenu. Riječ je o američkom filmu “The Beautiful and the Damned” s Keirom Knightley u glavnoj ulozi, o Zeldi Fitzgerald, supruzi slavnog pisca F. Scotta Fitzgeralda, koji se počinje snimati u Opatiji. Naime, Veličanu se pružila prilika za suradnju na tom velikom projektu.
- Film još, zapravo, nije dogovoren. Mijenjali su redatelja, termin, a sada ga žele cijelog snimiti u Hrvatskoj, i to pola u Zagrebu, a ostatak u Opatiji. No, nije definiran do kraja pa se možda vratim na vrijeme. Ipak, taj film za mene nije toliko izgledan kao treći film redatelja Uwe Bolla u Hrvatskoj za koji je prilično sigurno da će se početi snimati na jesen. Veoma mi je ugodno raditi s njim, a pružio mi je i priliku da kao mladi producent postanem šef ekipe. Možda to izgubim, no vidjet ćemo - objašnjava Veličan koji je s njemačkim redateljem snimio dva filma: “Max Schmeling” i “Bloodrayne: The Third Reich”.
Boris se strašću prema putovanjima “inficirao” prije 11 godina. Tada je s Markom Račanom, nakon što su dali otkaz, “zbrisao” u Južnu Ameriku gdje su 35 dana lutali po Boliviji i Peruu. Račan je posudio kameru na TV-u te su snimili dokumentarac “Putevima Inka”, monitrali ga u tajnosti na televiziji i prodali HTV-u.
Uspjeli što ni M. Palin nije
Bio je to prvi projekt, ali i zadnji koji je Boris uspio plasirati na javnu televiziju jer su mu otad prisavska vrata zatvorena. Razlog nije bila kvaliteta, nego promjena u Dokumentarnom programu na čijem je čelu Miro Branković zamijenio Miroslava Mikuljana.
- Mislili smo da smo otkrili posao snova. Već u avionu iz Južne Amerike počeli smo planirati novi put te sljedeće godine otišli na dvomjesečni put u Maroko i snimili film. No, HTV za nas više nije htio niti čuti - priča Veličan koji se 2001. odlučio zaputiti starim terencem do zapadne Kine sa snimateljem Vjeranom Hrpkom.
- Sa 4500 njemačkih maraka iz Hrvatske smo preko Srbije, Bugarske, Turske, Irana i Pakistana otišli do zapadne Kine i natrag. Prešli smo granicu Pakistana i Kine, Khunjerab Pass, na gotovo 5000 metara nadmorske visine, iako je to zabranjeno. To nije uspjelo ni Michaelu Palinu i BBC-ju. Nama jest uz pomoć potpredsjednika pakistanske Gospodarske komore, koji je u vrtu hostela smotao joint i savjetovao nam da registriramo trgovačku tvrtku jer samo trgovci smiju tim putem. Nakon bezbroj suglasnosti i mita za šefa policije, imigracije, vojske, postali smo tvrtka za promicanje turizma i uvoz-izvoz poludragog kamenja, koja još postoji - smije se Boris.
Kao Seljani
Na prvu pješačku avanturu odlučio se čitajući knjigu Zlatka Milkovića o braći Seljan.
- Mirko Seljan je sa 27 godina hodao od Petrograda do Pariza. Kako nisam mogao vizualizirati taj pothvat, odlučio sam ga iskusiti i u prosjeku prelazio 31 km na dan - navodi Veličan koji se godinu poslije uputio skuterom po Balkanu u društvu prijatelja. Slijedi pauza zbog rođenja djeteta, pa stiže 2008., godina Olimpijskih igara u Pekingu.
- Poželio sam proći opet istim putem do Kine da vidim koliko se ljudima promijenio život nakon 11. rujna. Kako je bila olimpijska godina, mogao sam to upakirati u projekt i ponuditi ga HTV-u. Kada smo se već gotovo sve dogovorili, izvisio sam doslovce mjesec prije puta. Pritom sam još izgubio sponzorski auto i ostao bez redatelja. Zato sam odlučio sedam dana kampirati u znak prosvjeda ispred HTV-a jer sam htio da mi objasne što se dogodilo. Ipak, odlučio sam napraviti film i knjigu za sebe, prijatelje i festival pa sam, zahvaljujući Motoklubu, nabavio testni skuter i ponovio isti put s istim sugovornicima. Čak su organizirane kladionice hoću li se vratiti živ, i vratio sam se, nakon 3,5 mjeseci - priča Veličan čiji je film “Odavde do tralala” prikazan na ZagrebDoxu izvan konkurencije, vidjela ga je i publika u Motovunu, a sada je prijavljen i za Sarajevo Film Festival.
Na tom putu doživio je najneobičniju koincidenciju. U Kašgaru, gradu u zapadnoj Kini, potpuno izoliranom bespućem oko sebe i smještenom 6750 km od Pekinga, nakon razgovora s djevojkom koja se zove Gulkis Kurban i koja ga je zapanjila jer nikada nije čula za Rolling Stonese, Brada Pitta i Paris Hilton, otišao je u internet cafe kako bi preko Skypea razgovarao sa Zrinkom.
- Jadao sam joj se kako sam odsječen od svijeta, a pri kraju mog kukanja netko me na hrvatskom upitao: ‘Ej, jesi ti Boris Veličan?’ Zamalo sam pao sa stolca od iznenađenja. Bio je to Jasen Boko koji je krenuo iz Pekinga prema Hrvatskoj, a sudbina je htjela da se sretnemo - prisjeća se Veličan i zaključuje: - Kod kuće je lijepo, ali na putu je najljepše.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....