ZAGREB - Uoči Božića i godine koja će obilježiti 200. obljetnicu rođenja Charlesa Dickensa, veliki mislilac Christopher Hitchens napisao je: “Izvolite moj poklon za (Dickensov) rođendan ili godišnjicu. Možete zaboraviti na sav taj osjećaj krivnje. Onaj koji se javlja jer ne znate koji je lik iz koje knjige. Nitko od nas zapravo ne zna i to nije sramota. Vjerojatno ni sam Dickens nije bio siguran najveći dio vremena.”
Osebujna oda Dickensu bit će posljednje djelo najpoznatijeg enfant terriblea intelektualne elite svijeta. Tri tjedna kasnije Christopher Hitchens je preminuo, ne dočekavši 200. rođendan čovjeka kojemu je, bez cinizma, priznao nadimak koji si je sam nadjenuo: Neusporedivi.
16 tisuća likova
Naslov spomenutog teksta “Unutrašnje dijete Charlesa Dickensa” središnju poziciju u autorovu životu pripisuje upravo danima djetinjstva, smatrajući ih glavnim uzrokom bogatog opusa kojim je izrodio čudesnu paletu s više od 16.000 likova, što je ekvivalent ukupnom stanovništvu jednog primorskog grada. Ako u Dickensovu stvaralaštvu djetinjstvo predstavlja središnji trg, glavna aleja je London, grad u kojem se odvija radnja barem desetak njegovih djela.
Nekako simbolično, turistička promenada tragom Charlesa Dickensa obično počinje u istočnom dijelu središnjeg Londona, nedaleko od dijela koji je danas financijsko središte City. U sporednim uličicama užurbanih prometnica znalci mogu pronaći ostatke viktorijanskog Londona.
No, ono što je bitnije od škrte fizičke ostavštine jest činjenica da će trenuci koje je proveo sam u gustoj, sumornoj i nesigurnoj mreži ulica Cityja, u Dickensovu mladom životu predstaviti vrijednu točku preokreta. Vrijednu jer je potaknula senzibilnost dovoljno duboku da postane dijelom gotovo svakog kućanstva diljem svijeta.
Da se dječak odrastao u slikovitoj pokrajini Kent, kojoj tepaju da je Vrt Engleske, nije zbog očevih dugova našao u tvornici istočnog Londona, teško da bi nastala neka od njegovih najvažnijih djela poput romana “Oliver Twist”, “David Copperfield” i “Priča o dva grada”. Nekoliko mjeseci koliko je bio primoran raditi u tvornici laštila za cipele, odvojen od obitelji zatvorene zbog dugova, zauvijek će ostaviti traga na Dickensu. Ono što je doživio, prenio je toliko učestalo i slikovito da se pri spomenu na Dickensov London zaustavljamo na mentalnoj slici crnog, maglovitog, sumornog grada punog prljavih tvornica i gladne djece.
Tragovi talenta
Tih nekoliko mjeseci koji su ga iz ugodnog obiteljskog doma bacili na dno klasne Engleske stvorit će ranu koja nikada neće zacijeliti - istovremeno blagoslov koji mu je omogućio da razumije sve staleže svojih sugrađana i prokletstvo koje ga je, po mnogočemu, učinilo zapravo tragičnim likom.
Dickensova “okrugla” obljetnica vrlo se učinkovito poklapa s godinom koja je u posljednjih nekoliko desetljeća najvažnija za Ujedinjeno Kraljevstvo. U samo nekoliko mjeseci Britanci imaju pravo na tri nacionalna aplauza - u čast Dickensu, u čast kraljici i njezinu dijamantnom jubileju, u čast sportu i jedinom gradu koji je Olimpijske igre ugostio tri puta. Ako to ne vrati osjećaj važnosti Kraljevstva, neće ništa. Britanci su omamljeni slavljem koje se proteže od hvalospjeva kraljičine rodbine Dickensu, preko lokalnih obilježavanja sa slikama viktorijanske Engleske do tiskanja novih biografija s podnaslovom “Za one koji žele znati više”.
“Dickens here, Dickens there, Dickens everbloodywhere!” ljutito je u Guardianu zaključio John Sutherland, jedan od onih koji pisca smatraju “običnim zabavljačem”. No takvi su rijetki.
Da se Sutherland kojim slučajem uz budućeg kralja Charlesa i njegovu suprugu Camillu ovoga tjedna našao u kući u kojoj je pisac živio sa svojom obitelji, vjerojatno bi bio ušutkan. Prostorije prostrane katnice u kojoj vrijeme kao da je stalo obilazile su se sa strahopoštovanjem kao prema kakvom svetom mjestu. Posebno dugo zadržavalo se kod pisaćeg stola na kojem je nastao “Oliver Twist”, valjda u nadi prisutnih da su tragovi talenta prenosivi. Kuća je spomenik, baš i kao i sve što Britanci ostavljaju ili postavljaju Dickensu u čast. Heroje se slavi, a njihovim se nepravilnostima pristupa s odobravanjem, kao nepodopštinama djeteta koje ih čine valjda više ljudima, a manje bogovima.
ČLANAK PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU NEDJELJNOG JUTARNJEG
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....