Anton Samovojska (63), komentator Sportskih novosti, sjajnim analizama nogometnog prvenstva svijeta u Brazilu oduševio je gledatelje HRT-a. Njegovi jednostavni i lako razumljivi komentari pomogli su ljubiteljima nogometa da bolje razumiju i proniknu u sve tajne najpopularnijeg sporta na svijetu. Samovojska, međutim, kaže da ne bi mogao dulje raditi taj posao jer bi zapravo bio loš TV novinar.
- Posao TV komentatora iznimno je težak i sasvim drukčiji od posla u pisanim medijima. Na TV-u nikako ne bih mogao vikati i navijati, dizati glas, a pogriješiti je tako lako. Tko na televiziji pogriješi, ostaje obilježen za cijeli život. Svaki mi je nastup pred kamerom, premda već imam dosta iskustva, stresan pa zbog toga i ne uživam baš nastupati na televiziji. Ne volim pametovati, dijeliti lekcije, držati predavanja, to me ne zanima. Nastupi na televiziji donose popularnost. U SN-u vjerojatno sam napisao stotine dobrih tekstova, ali to je ostalo u užim, stručnim i navijačkim krugovima. Utakmice SP-a u nas gleda i više od milijun ljudi. Novinar stoga postaje poznatiji, ali i teret postaje teži. Mnogo mi je stoga ugodnije analizirati nogometna zbivanja u miru, pisati “skriven” iza svoga kompjutora za SN nego biti izložen kameri.
Novinar s gotovo 40 godina staža nemalo nas je iznenadio kada je u trenu izdiktirao sastav reprezentacije Jugoslavije koja je 1957., u prvom televizijskom prijenosu jedne nogometne utakmice u nas, igrala protiv Italije. Izdržao je i štih probu pa je bez zastajkivanja pobrojio igrače Rijeke koji su 1983. pobijedili na Kantridi Real Madrid, a da na kraju ne bi bilo nekakve dvojbe o snazi njegove memorije, u jednom je dahu izgovorio imena nogometnih reprezentativaca Engleske koji su 1966. osvojili prvo mjesto na SP-u u Engleskoj. Odmah je otkrio tajnu fenomenalnog pamćenja.
- U mladosti sam bio vrlo dobar igrač šaha, sa 18 godina postao sam i majstorski kandidat. Šah razvija sposobnost pamćenja, osobito selektivnoga pamćenja. Dobar šahist bez teškoća pamti stotine različitih varijanti i poteza. Tako sam razvio fotografsku sposobnost memoriranja koja mi omogućuje da pamtim rezultate i sastave momčadi i iz davne prošlosti.
Na pitanje je li igranje šaha, traženje najboljeg poteza između stotina različitih mogućnosti i varijanti, pomoglo da razvije i analitičke sposobnosti, Samovojska je objasnio kako je za to najzaslužnije iskustvo, osobito razgovori s trenerskim umovima koji su o nogometu znali mnogo više od njega. U njegovu razvoju kao novinara neizmjerno su mu, ističe, pomogli razgovori s ljudima koji su promišljali nogomet, poput Ante Biće Mladinića, Tomislava Ivića, Ivice Osima te osebujnoga Ante Kostelića još u doba kad je Gips bio rukometni trener.
- Višesatne rasprave s njima otvarale su mi oči, nove vidike i horizonte. Nakon razgovora s njima počeo sam vidjeti ono što bez njih nikada ne bih vidio. Osobito sam obožavao Branka Zebeca, možda i najboljeg našeg trenera svih vremena, koji je 1966. u Dinamo donio nove metode rada, uveo kontrolu igrača, karantene i slagao jelovnik, što je dotad bilo nepoznato. A bio je i sjajan demonstrator. Biće Mladinić, trener Hajduka, bio je nevjerojatno inteligentan čovjek koji je o nogometu govorio posebnim rječnikom. Govorio je kako novac ima dva lica, a nogometaš bezbroj. Jednom zgodom, prije 30-ak godina, Biću Mladinića zapitao sam bi li mi mogao objasniti tko je dobar trener. Odgovorio je kako se o tome može razgovarati dan i noć pa se neće sve obuhvatiti. Po meni, kazao je, najvažnije je ovo: Dobar je onaj trener koji je kadar prepoznati igrača, koji zna igraču pronaći optimalno mjesto na terenu i koji će smisliti taktiku koja će na najbolji mogući način sakriti mane, a naglasiti vrline igrača. Od tada i ja na isti, mladinićevski način vrednujem rad i kvalitete nekoga trenera. Upravo kroz tu optiku valja sagledati s koliko je uspješnosti naš izbornik Niko Kovač vodio reprezentaciju. Nije teško zaključiti da nije pronašao zadnjeg veznog, jer to nije Rakitićevo pravo mjesto, a nije ni odabrao taktiku koja bi prikrila slabosti Pranjića, Kovačića, Sammira pa i još nekih. S druge strane, dio igrača nije imao baš previše prilika pokazati sve svoje vrline.
Dok je pričao, Anton Samovojska pažljivo je birao riječi, bilo je vidljivo da ne želi biti preoštar ili grub u ocjenama. Proizlazi to iz njegove smirene i staložene naravi, ali i, potvrdit će svi oni koji ga poznaju, zbog njegove dobrote i pristojnosti.
(...)