Svijet nogometa prepun je "povrataka". Igrači, treneri, predsjednici, direktori, unutar karijera imaju svoju posebnu postaju, na kojoj su postigli svoje najbolje domete. Stoga je poziv tih sredina, pogotovo kad nisu na željenoj razini, uobičajeni pokušaj vraćanja nekadašnje zajedničke uspješne priče i pozitivne atmosfere.
Dalo bi se pričati o tome koliko su takvi povratci uspješni ili nisu. Neki podsjećaju da podgrijane juhe nisu nikad jestive kao prvi put, a drugi će koristiti uspješne primjere da bi branili tezu kako ne mora biti tako. Što može značiti ovaj početak druge ere Matjaža Keka u Rijeci?
U kontekstu nagovještaja kakav će biti dugoročniji domet riječke družine sa Slovencem u drugoj eri, ovih prvih mjesec natjecateljskih dana ne znače ama baš ništa. Niti su presudni negativni dojmovi neuvjerljivosti igre i pojedinačnih učinaka, o čemu je Kek lamentirao nakon uvjerljivog poraza u Varaždinu, niti su odlučni pobjednički rezultati u Europi, odnosno činjenica da je u prvih šest dvoboja Kek na 2,14 prosjeka bodova u odnosu 2,04 iz prve ere. Krenimo od činjenica da bismo mogli lakše razumijevati kuda plovi riječki brod u drugoj Kekovoj plovidbi.
Slovenski trener je tip koji se u četvrt stoljeća trenerske karijere već vraćao na mjesto sreće. U svom Mariboru osvojio je dva naslova prvaka prije nego je postao izbornik Slovenije. S nacionalnom selekcijom ostvario je sjajan uspjeh plasmanom na SP 2010. Nakon četiri i pol godine otišao je u Al-Ittihad (S. Arabija), gdje je trajao 2 i pol mjeseca i vratio se kući.
Kek je u veljači 2013. prihvatio poziv Damira Miškovića da zajedno grade novu Rijeku. Ta je sinergija u 5 godina i 8 mjeseci, kroz 274 utakmice rezultirala najuspješnijom fazom u (sada) 120 godina povijesti riječkog kluba. S Kekom su Riječani osvojili pet trofeja, od kojih je najvažniji prvi nacionalni naslov, 2017., uz još 3 Kupa i Superkup. No, Rijeka je napravila i europski iskorak jer se s tri plasmana u grupnu fazu Europske lige dala drugačiju dimenziju svojoj priči. Na Rujevicu su tako dolazili Napoli, Milan, Sevilla, Feyenord, Lyon i drugi europski jaki klubovi.
Sasvim logično
Sve je to pomoglo da privatizirana Rijeka, na leđima Damira Miškovića nakon što je odstupio partner mu Gabriele Volpi, od gotovog raspadnutog kluba 2012. preraste u drugu snagu HNL-a i živi u kontinuitetu na višoj natjecateljskoj razini. Čisto radi razumijevanja tih refleksa na život Rijeke, kažimo da je klub u tih 14 Miškovićevih godina u odštete novih igrača uložio oko 18 milijuna (prosjek 1,3), a da je na transferima prihodovao oko 103 milijuna (prosjek 7,4). Uz ostale prihode (ulaznice, marketing, TV-prava...) to je temelj na kojem Rijeka drži ritam, a koji joj je omogućio u 2025., ponoviti senzacionalnu duplu krunu. Dogodilo se to u trenutku kada se najmanje vjerovalo jednom do tada pomoćnom treneru (Đalović), odnosno jednoj grupi igrača koja je ostala bez više skupo plaćenih akvizicija.
Gledamo li stvari u kontekstu financijskih potreba, a koje Rijeci nameću kontinuirano transferiranja najboljih igrača, sasvim je logično da klub ne može biti stalno na željenim (navijačkim pogotovo) višim razinama natjecanja. Uostalom, koliko je Miškoviću teško sve to održavati, nakon 14 godina drila, sugerira činjenica da je kontinuirano u očekivanju pojave nekog novog vjerodostojnog kupca. Prošle godine je praktično bilo sve utanačeno da vlasnik Bournemoutha Bill Foley otkupi većinski paket dionica Rijeke, ali u posljednji trenutak nešto mu nije bilo po volji i odustao je.
Druga Kekova era je, međutim, sasvim druga priča od prve iz nekoliko vrlo jednostavnih razloga. Rijeka i Mišković prije osam godina nisu više isti. Matjaž Kek je osam godina stariji (64). Očekivanja navijačkog okruženja u odnosu prije 13 godina, kada je dolazio tada 51-godišnji Kek, drastično su drugačija. Naposljetku, nogomet koji se igrao tada, odnosno odnosi koji su tada u nogometu (poglavito domaćem) vladali, bitno su se promijenili. Što to znači u Kekovu kontekstu?
Ovisan o igračkom kadru
S obzirom na to da je u pitanju trener, prvo treba vidjeti kako će se nakon osam godina izborničkog posla, koji je posve drugačiji od klupskog, snaći slovenski stručnjak. Kao drugo, svaki trener, zvao se Guardiola ili Kek, ovisan je o igračkom kadru kojeg ima na raspolaganju. Posljedično, treće je i dvojba kakvi su strateški planovi vlasnika, odnosno volja, i mogućnosti za ulaganjem u igrački kadar.
Za sada se osjeća da nije lako navijačkom i inom okruženju prihvatiti tu zbilju. Jer iako je Rijeka ušla u play-off za Konferencijsku ligu te pobjedila Rudeš, već je poraz od razigranog Varaždina nakrivio poglede na "proces". No, pobjeći od rudarskog posla koji ih čeka, na Rujevici ne mogu.
Dakako da će Kek i momčad nastojati napraviti maksimum protiv danskog Midtjyllanda te bi ulaz u grupnu fazu Konferencijske lige donio zamah povjerenja, prestiža i financijskih priloga. No, treba imati na umu da Rijekina vrijednost (procjena 35 milijuna) znatno zaostaje sa suparničkom (108). Midtjylland je 4 puta bio prvak Danske, ima 3 Kupa, šest je puta u proteklih desetak godina bio u grupnoj fazi euro natjecanja, i čisto radi ilustracije odnosa... Erlićev je klub na pojačanje kadra u Miškovićevom razdoblju (od 2012. godine) uložio 103, a prihodovao 245 milijuna od transfera.
Početka procesa
Prošli ili ne, u osnovi se neće promijeniti priča o procesu, a koju javnost teško akceptira i time utječe na (ne)raspoloženja navijačkog dijela. Puno se toga promijenilo u nogometu i oko njega od prve Kekove ere, ali nužnost prolaska procesa rekonstrukcije natjecateljske priče ostaje uvijek istog značaja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....