Jedan se iz reprezentacije vraća s golom Španjolskoj u džepu, drugi, pak, s utakmicom protiv Španjolske u nogama. Nije spektakl, ali realno nije baš ni malo ili zanemarivo, dapače...
Dva dinamovca plus Dominik Kotarski - koji je službeno igrač Kopenhagena na posudbi - dugo su stajala ispred poštanskog sandučića na adresi Maksimirska 128. Čekajući Zlatka Dalića, dočekali su - Slavena Bilića, a nakon prve vatrene sesije dojam, dakle, nije spektakularan, ali nije ni Hrvatska u globalu odradila ciklus za pamćenje. Dapače, izuzev Češke i (većeg) dijela poljudskog okršaja s Furijom, Bilićevo otvaranje povratničke ere proteklo je u porazima, posrtajima, blamaži i sveopćoj histeriji koja nužno vuče pitanje:
- Postoji li zaista metar koji mjeri domoljublje...?
Vrapče na stranu, iz aspekta Dinama, kao i dva dinamovca, dojam je da se u plavo okruženje vraćaju s korakom naprijed, a ne dva nazad. Pogotovo se to odnosi na Diona Drenu Belju, koji je kompletirao Bilićev inicijalni poker napadača, da bi zapravo vrlo dobro iskoristio datu mu minutažu. Pogodak Španjolskoj, skok i trzaj, riješili su neke davne, mladenačke prijepore, a Dinamovu napadaču otvorili prostor u kojem suludu klupsku statistiku diže na viši nivo. Na okupljanje, naime, nije stigao kao prva, druga, možda niti treća opcija u napadu. Igor Matanović se napretkom, golovima, ali pogotovo igrama u Bundesligi već prije profilirao kao (Bilićev) prvi izbor, Ante Budimir iza sebe ima status i godine, Petar Musa također svoj prostor, a Beljo je u tu priču ušao negdje sa strane, kao čovjek koji je formom u Dinamu zaslužio poziv, ali tek treba vidjeti koliko će ga izbornik zapravo koristiti.
Startao je u Sevilli, a onda i zabio, nakon čega se stvari ipak gledaju drugačije. Neće jedan gol, jasno, preko noći prebrisati ono što su radili Budimir ili Musa, neće niti Beljo zbog njega automatski postati prvi čovjek odmah iza Matanovića, reprezentacija tako ne funkcionira, još manje napadačka hijerarhija koja se mijenja iz utakmice u utakmicu, ovisno o formi, suparniku, ideji, ali postoji detalj koji se kod napadača vrlo teško može ignorirati: kada dobiješ veliku utakmicu, moraš nešto napraviti. A Beljo je upravo to i učinio. Za Dinamo je prije okupljanja u 12 utakmica zabio 11 golova, devet u samo šest HNL-nastupa, brojke su to zbog kojih je poziv bio sasvim logičan i prije nego što je krenuo prema reprezentaciji. Nije, dakle, Bilić išao tražiti neku skrivenu vrijednost, niti je Beljo došao dokazivati da zna zabiti Varaždinu, Istri ili Osijeku, to je već apsolvirao, ali morao je dokazati da je spreman za iskorak, što je ogled kontra Furije potvrdio. Ako je, u prijevodu, Matanović trenutačno prva devetka, onda Beljo odlazi s okupljanja s vrlo ozbiljnim napadom na poziciju iza njega...
Josip Mišić, ujedno, složenija je priča, najviše zbog bezbroj ispisanih aplikacija za posao na koje Zlatko Dalić nije odgovorio, ali Bilić jest, ističući da mu treba takav profil. E sad, je li ga dobio? Dinamov kapetan odradio je dvije utakmice, više od stotinu minuta, imao ukupno 94% točnih dodavanja, ali uz impresiju da mu je u Sevilli nedostajalo potrebnog tempa za elitne razine, no, doduše, u obzir valja uzeti i cijeli vatreni komplet koji je bio ispod razine. Bilić je pozivom, na neki način, potvrdio te nagradio Mišićevu vrijednost i jobovsko strpljenje, no nije mu, barem zasad, dao ništa više od toga.
Budimo krajnje pošteni: 32-godišnjak nije kroz ovo okupljanje "prevrnuo" vezni red ili se nametnuo kao čovjek bez kojeg Bilić više ne može, niti je, konačno, odjednom promijenio hijerarhiju, ali, poznavajući okolnosti i Bilićevo razmišljanje, plavom vođi ovo sigurno neće biti svojevrsno nagradno putovanje. Teško je, naime, vjerovati da ga je izbornik nakon toliko vremena pozvao, pa stavio protiv Španjolske, samo da bi ga nakon deset dana spremio natrag i rekao - hvala, bilo je lijepo. Za očekivati je, zapravo, da će ostati u krugu, pa onda polako, utakmicu po utakmicu, ciklus po ciklus, trening po trening, pokušati izgraditi svoj reprezentativni status. I energijom koju, recimo, baštini Kristijan Jakić...
Ako, pak, sumiramo cijelu priču, nije to apsolutno bio spektakl, ali kroz Dinamovu prizmu benefiti postoje. U kontekstu Belje svakako i financijski (prodajni), ali sigurno i psihološki. Naime, plava devetka će kroz ista vrata kroz koja je izašla prije desetak dana sada ući s golom Španjolskoj, a Mišić s osjećajem da reprezentativna kuverta više nije nešto što uvijek završi kod susjeda. Prvi je, slikovito, svoju priliku pretvorio u kandidaturu za viši kat, drugi je napokon dobio potvrdu da ta zgrada nije "zabranjeni grad", već mjesto koje ga čeka, ako će, naravno, moći isporučiti zahtjeve koji se pred njega stavljaju. Dinamo od toga, naravno, neće odmah dobiti ni bod više protiv Hajduka, niti sigurnu pobjedu u Europi, neće, eto, Beljin gol sam po sebi riješiti nijednu klupsku boljku, niti će Mišić zbog Bilićeva povjerenja preko noći postati brži igrač. Ali, Mariju Kovačeviću vraća se napadač koji je zabio Španjolskoj i kapetan koji više ne mora čekati poštara.
A to je, kada se podvuče crta, za jednu reprezentativnu stanku zapravo sasvim solidan paket...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....