Prvi put nakon 2 godine i 32 utakmice Španjolska je doživjela da im suparnik povede. Posljednji su za to bili sposobni Francuzi, koji su na EP 2024 golom Kolo Muanija poveli 1:0. I tada je De la Fuenteova selekcija preokrenula rezultat i pobijedila 2:1...
Taj detalj prve trećine splitske utakmice Hrvatske i Španjolske odaje nam nekoliko zanimljivih naglasaka u kontekstu aktualnosti i moguće perspektive Vatrene vrste.
Prije svega, Bilićeva momčad nije samo povela, ona je imala zicer nad zicerima Matanovića za brzih 2:0. Što je još važnije, svjetskog prvaka, koji se sedam dana prije poigravao s Hrvatskom u Sevilli, naša je reprezentacija uvjerljivo nadigrala. U prvom dijelu je Španjolska zato djelovala kao u vrijeme Luisa Enriquea. Imali su 67-33% posjeda, ali su bili jalovi, dok je Hrvatska u brzim tranzicijama (eto, Hrvatska i brzina ...) i pogotovo intenzivnim presingom (kako je to moguće, a prijašnje utakmice nemoguće?) stvarala nered obrani Španjolske.
Dvije krajnosti u sedam dana
U drugom dijelu, kada je intenzitet agresivnosti Vatrenih logično padao, gosti su nametnuli, uz uobičajeni posjed (još jače 77-23%!), snažan pritisak s okomitijom i konkretnijom kombinatorikom. Bilo je prilično predvidivo da naši neće izdržati taj pritisak. To iz razloga što nisu uspijevali više izići u bržu tranziciju. Osim manjka moći za napasti suparnika, važnu ulogu igrala je i navika, a to je da se spontano počne braniti vodstvo, umjesto da se to čini napadom. Teško je? Jest, ali reakcija Vatrenih nakon što su primili pogodak za 1:1 ukazuje da je to stvar psihološke prirode.
Naime, Hrvatska je odmah podigla linije, a uslijed toga smanjila pritisak De la Fuenteova tima, te je imala zicer Perišića za 2:1. Razlika u kvaliteti je na strani Španjolske, a to se među inima očituje u sljedećem. Brojke ukazuju da je omjer velikih prilika i udaraca poravnat (4-4, 10-10), a preciznost unutar okvira je na strani Hrvatske (5-3). Drugim riječima, naši su u odličnim šansama bili neefikasni, a gosti precizniji. Što nas opet upućuje na činjenicu da je Hrvatska bila vrlo konkurentna svjetskom prvaku u ovoj utakmici. Postavlja se zato pitanje, zašto je unutar sedam dana jedna momčad odigrala vrlo loše (Sevilla), katastrofalno (Rujevica) i na visokoj razini (Split)? Koja je zapravo realnost u vrednovanju grupe Slavena Bilića?
‘Kad god je prisutna fanatična borbenost, Hrvatska je konkurentna i nadoknađuje manjkove. Kad je podređena zabludama o moćima, individualnim taštinama i krivim interpretacijama, reprezentacija samo pojačava svoje deficite‘
Split je ukazao na neprijepornu činjenicu, a to je da je nešto krivo napravljeno u pripremi i provedbi prethodne dvije utakmice. Pogotovo se ta drastična razlika vidjela unutar tri dana između Engleske i sada Španjolske. Tehničko-taktički gledano, Bilićeva je ideja bila u Splitu bitno logičnija nego u Rijeci. To je značilo postavku u srednjem bloku, zgušćivanje linija (451) s veznim igračima te plitku formaciju. Ona je omogućavala da se duplira i blokira španjolske prodore po boku, kad su već po sredini bili zagušeni putovi. Podignuta razina agresivnosti je doprinijela da se brzo po oduzimanju lopte otvaraju ofenzivne trke i hitro osvaja teren. Kako je spora Hrvatska djelovala odjednom hitra? Stvar je samo u pristupu.
Koncentracija, fajt i kolektiv
Nakon debakla s Englezima igrači i izbornik su se potresli, osjetivši i gnjev javnosti, te došli do onog što bi trebalo biti standard. Spori ili ne, bolji ili slabiji, nogomet temeljno traži stalnu koncentraciju, fajtersku borbu i kolektivno funkcioniranje. To je posebno važno za momčadi koje imaju manje kvalitativna rješenja, pa recimo Hrvatska u odnosu na moćnu Španjolsku, kompenzira svoje deficite Vatrenim zaštitnim znakom - fanatičnom borbenošću u nacionalnom dresu! Kad god je ona prisutna, Hrvatska je konkurentna i može nadoknađivati manjkove. Kad god je ona podređena zabludama o moćima, individualnim taštinama i krivim interpretacijama s klupe, ona samo pojačava svoje deficite. Zato joj se dogodi 0:6 ili 0:7, ili neki neuvjerljivi rezultat s objektivno slabijima od sebe...
Da bi mogla resetirati odjek debakla i pretvoriti sljedeću prezentaciju u dojmljiviju partiju (neovisno o rezultatu) momčad mora imati određene kvalitete, potencijale i pogođene izbore s klupe. Split je pokazao da se Bilić i Hrvatska imaju za što uhvatiti. No, i Bilić i reprezentacija bit će opet u problemu ako samo pomisle da je taj nastup dovoljna garancija da će perspektiva biti ipak ružićastija. Utakmica sa Španjolskom je pokazala u kojem pravcu treba dalje djelovati, a da bi Hrvatska osnažila svoj potencijal i u nekoj bližoj perspektivi mogla računati na (realne) iskorake.
‘Ako želi imati potencijale za iskorake, Bilić mora podignuti razinu agresivnosti u vođenju reprezentacije‘
Prvo se kreće od izbornika. Bilić je od skoro pa prijateljskog odnosa s igračima stvorio svoj trenerski stil. To je s jedne strane uvijek bio dobar početak da stekne podršku svlačionice gdje god je dolazio. S druge strane, vremenom bi taj odnos postao teret. Igrači su u pravilu egocentrici, i ako stvari ne idu kako oni zamisle, počinju gunđati, šire negativu. Posljedično ne djeluju ni fokusirani u igri, a najmanje su posvećeni kolektivnom interesu. Bilić je, kažu svi, dobar čovjek. Teško je mijenjati neke navike na pragu 60. godine.
Dva lica izbornika
No, izbornik Bilić, ako želi imati potencijale za iskorake, onda mora podignuti razinu agresivnosti u vođenju reprezentacije. To znači biti odlučniji u odlukama, preuzeti odgovornost u izborima strategije igre i njezinim interpretima te čvrsto nametnuti provedbu istih. U Sevilli i Rijeci vidjeli smo dobrog čovjeka Bilića i ne-dobre reakcije igrača. U Splitu smo spoznali agresivnog, odlučnog i fajterskog izbornika Bilića, i slučajno ili ne, nabrijanu mu momčad. Ono što između te dvije krajnosti treba postići to je da splitski pristup ne bude izolirana reakcija uslijed straha od debakla, gnjeva javnosti i nove individualne sramote za izbornika i igrača. Takav pristup treba biti standard, bezuvjetni pristup kako za izbornika tako i za igrače.
Dakako da je puno agresivnija, fokusiranija i borbenija igra Vatrenih protiv Španjolaca bila ključna za ublažavanje dojmova potresa s Englezima. Izbornik sada mora izvući zaključke zašto je Hrvatska mogla biti 45-55 minuta takva, a nije u prijašnjim utakmicama. Kroz analizu treba utvrditi kako se ta igra može u skorijoj perspektivi produžiti na više minuta te ju kao takvu zadržati u kontinuitetu. U tom smislu su presudni izbori igrača.
Umjesto raspredanja o starijima i mlađima, jalovim argumentiranjima tko više zna ili ne zna, prioritetno je odabrati one koji "mogu". Hrvatska je oduvijek imala tehnički potkovanu reprezentativnu grupu. Da bi Hrvatska mogla biti u poljudskom modu, i osnažiti ga u trajanju, trebaju joj igrači koji mogu biti agresivniji, fajterskog pristupa i podređeni kolektivnom duhu. Tek kada se ostvaruju takvi preduvjeti, može se dalje stremiti tehničko-taktičkim iskoracima te izborima strategija kako se kome, i na kojoj razini natjecanja, suprotstaviti...
Potreban jasniji izbor strategije i aktera
Kao što smo već navodili i prije startnog turnusa novog Bilićeva ciklusa, dakle ne znajući za izrazitu natjecateljsku turbulenciju koja slijedi, izborniku je nužno da od studenog krene za jasnijim izborima strategije igre i aktera koji su tome pogodni. I to imajući u vidu da se njihovi iskoraci očekuju u lipnju 2028. (EP) i poglavito 2030. (SP). Djeluje daleko, ali to će brzo doći i vremena za gradnju nema puno kao što ima promptnih prilika za razgradnje i destrukcije.
Najvažniji odjek Poljuda je da se u praksi vidjelo kojim putom treba ići, i da se njime objektivno može kročiti s realnim optimizmom. Druga šansa za takav reset teško će se dobiti...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....