SAMO U STUDIJU

ZRINKO TUTIĆ Moj konačni povratak na estradu

Na sceni se pojavio 1973., sa svojom prvom grupom Selekcija, lansirao je najveće hrvatske pop-senzacije, napisao dobar dio najpamtljivijih instant-hitova, a sada se vraća na TV, kroz show ‘Zvijezde pjevaju’
 Biljana Gaurina/CROPIX

Koga se najviše bojim u žiriju? Zrinka! Pa ja se cijeli život bojim Zrinka Tutića - ispalio je Vlado Kalember, dugogodišnji Tutićev prijatelj i suradnik uoči početka nove sezone HTV-ova showa “Zvijezde pjevaju”.

Nije pogriješio. Tutića se, znaju to svi koji ga dobro poznaju, treba malo pribojavati dok te “pregledava” i ocjenjuje. Od prošle subote zna to i televizijska publika. Jer, novi član žirija HTV-ova raspjevanog spektakla, pokazalo se, stručan je i duhovit, a glazbenu kritiku zvijezdama i njihovim mentorima izgovara na zabavan način, tako da nikog ne uvrijedi, ali da istodobno svi itekako mogu prepoznati na što je ciljao.

Romantične Ribe

- U žiriju radim svoj uobičajeni posao. Slušam druge kako pjevaju. Ja to radim na tjednoj, ili čak i dnevnoj bazi. To je moja rutina - kaže Zrinko koji je sve samo ne rutiner.

Plavokosi i plavooki kantautor rođen je 1955. godine u horoskopskom znaku romantičnih Riba, bez sumnje je jedna od najosebujnijih pojava na našoj muzičkoj sceni. Priznaju mu to i njegovi brojni glazbeni suradnici.

Tatjana Matejaš Tajči pamti ga kao velikog, zahtjevnog profesionalca.

- Uvijek je znao izvući maksimum iz nas - rekla je Tajči lani u povodu predstavljanja Tutićeva antologijskog izdanja nazvanog “Na svoju ruku”.

Maja Blagdan nazvala ga je svojim trenerom, Doris Dragović priznala da sve ono što je ona danas na sceni potvrđuje tko je zapravo Zrinko Tutić.

Željko Bebek povjerio je da je do suradnje sa Zrinkom bio samo vokalist Bijelog dugmeta, a tek nakon njega prvi je put prepoznat kao samostalni pjevač. Arsen Dedić svojem dugogodišnjem prijatelju Zrinku u povodu njegove četrdesete obljetnice karijere lani je poručio da se ne plaši, jer strah ponižava i roditelj je okrutnosti…

Doorsi i Đorđe

Tutić se zarana inficirao virusom glazbe. Svidjelo mu se to. Nije se ni pokušavao liječiti. Odrastao je, prisjeća se, na Beatlesima, Doorsima i Bee Geesima, a što se domaćih autora tiče, oduvijek je bio na tromeđi između Arsena Dedića, Nikice Kalogjere i Đorđa Novkovića.

U glazbu, za razliku od većine svojih kolega, nije ušao kako bi na sebe svrnuo pažnju ljepšeg spola.

- Ma kakvi! Ja sam se glazbom počeo baviti kao klinac. Muzičku sam školu upisao kada sam imao šest godina. Curice me još onda, doista, nisu toliko interesirale. U muzičku sam krenuo jer je ćaća rekao da krenem. Zahvaljujući ocu kao dječak sam se počeo baviti i sportom. Uvalio me, eto, u muzičku i na sport, kako bi me sačuvao od ulice, da mi ne da vremena da besposličarim i zezam se na cesti. Da, može se reći da su moje odrastanje obilježili sport i glazba - govori kantautor koji je do svoje dvanaeste godine bio reprezentativac BiH u rukometu i košarci, a potom se, zbog glazbe, više nije stizao baviti sportom. Ipak, ostala je emotivna veza s rukometom pa je za Rukometni klub Zagreb osamdesetih napisao klupsku himnu.

Ljubav prema glazbi obiteljska je crta Tutićevih.

- Moj otac Anton (bivši financijski direktor banjolučke Vitaminke, predsjednik legendarnog Borca, višestrukog rukometnog prvaka bivše države i prvaka Europe 1976. godine) odlično svira gitaru i vrlo je muzikalan. Pokojna mama Dragica bila je sjajna pjevačica. Pokojni brat Damir također je svirao i pjevao - govori Tutić koji je, računa, u životu skladao više od tisuću pjesama. Za brojku ne jamči, jer, priznaje, nikad nije napravio finalnu inventuru.

Prvi bend, Aleute, osnovao je nakon četvrtog razreda osnovne škole.

- Pokrali smo ženama sita za brašno i na njih navlačili kože da imamo po čemu mlatiti. Članovi grupe bili su dečki iz zgrade, kvarta, muzičke škole... - prisjetio se Tutić, koji u Zagreb dolazi početkom sedamdesetih na studij ekonomije. Ostaje vječni student, a danas u šali kaže da je po struci apsolvent ekonomije.

‘Ganjao sam Erker’

Prvi se put pojavio 1973. godine, kada s grupom Selekcija objavljuje singl-ploču. Istodobno, počinje pisati za druge. Starta sa Ksenijom Erker i singlovima “Doći će dan” sa Zagreba ‘74 i “Reci mi istinu”. I Ksenija i Zrinko slažu se danas da se među njima osim glazbene kemije tada rodila i obostrana simpatija.

- Da, ja sam je ganjao, a ona mi je izmicala - smije se Tutić, kojeg upravo Ksenija upoznaje s Arsenom Dedićem.

Početkom 80-ih Tutić već radi za Obrazovni program HRT-a. Skladao je glazbu za prvi mjuzikl za televiziju “Bajka o maslačku” Sunčane Škrinjarić i za prvu igranu seriju “Marko Marulić”. U godinama što slijede piše za Mišu Kovača, Nove fosile, Zlatka Pejakovića… Ali, ipak, javnost ga možda i najviše pamti po suradnji s najljepšim ženama naše glazbene scene.

Taj dio Zrinkove priče kreće s Doris Dragović 1986. godine. S pjesmom “Željo moja” njih dvoje odlaze i na Eurosong u Bergen, a Zrinko i dandanas priznaje da mu nije svejedno kad pomisli na Doris.

- Kad je Doris u pitanju, jako sam subjektivan. Krenuli smo nas dvoje sa ‘Željo moja, tugo moja’… Nakon toga napravio sam joj još sedam albuma. Ona je predivna žena s divnom pjeskovitom bojom glasa - priča.

Ambiciozna Tajči

Nakon zanosne, elegantne crnke dolazi mu Tajči.

- Tajči je posebno, ambiciozno biće, prva prava ozbiljna tinejdžerska zvijezda u nas. Ona je bila Britney Spears prije Britney Spears - kaže Zrinko koji je svoju slatku plavokosu Britney šest mjeseci prije isteka ugovora pustio da ostvari svoj životni san i ode u Ameriku.

- Bilo je to ratno vrijeme, prava muka je to bila. Mislim da nitko nije odradio više koncerata za ranjenike, djecu u bolnicama, za prognanike od Tajči.

Pustio sam je da ode prije isteka ugovora. Nikad nisam vjerovao da nasilje ima smisla. Ona je u jednom trenutku dobila neku svoju namjeru koja se pokazala OK jer, eto, ostala je u Americi. Ne znam je li otišla prerano, ali ako je ona danas sretna žena, to nije mjerljivo ni s čim - ispričao je Tutić koji tada počinje suradnju s Majom Blagdan (sjajnom, elitnom pjevačicom, ističe kompozitor, s kojom je zahvaljujući skladbi “Sveta ljubav” 1996. godine osvojio do danas nedostignuto četvrto mjesto na Eurosongu) te Severinom.

“Paloma blanka putuje, paloma nera ostaje...”, glase stihovi Nene Ninčevića koji najbolje opisuju tadašnju situaciju u Zrinkovoj tvrtki Tutico, koja se - povijest se uvijek ponavlja - nalazi na zagrebačkoj Trešnjevki, u sklopu sportske dvorane u kojoj se igra rukomet.

O odnosu Severine i Zrinka kroz prohujale godine pisalo se sve i svašta.

Nagađalo se jesu li njih dvoje samo suradnici, jesu li ljubavnici, je li ona u Tutico došla preko kreveta…

- Ma možeš ti možda negdje i doći preko kreveta, ali je nezgodno to što na kraju, kako bi ostao, ipak moraš i zapjevati. Htio, ne htio, ako ne pjevaš, nisi pjevačica - rekao je jednom Tutić, koji Severinu danas opisuje kao osobu prepunu energije i seksualnosti koja dopire doslovno do svuda.

U čemu je tajna Tutićeva uspjeha? Zašto su se sve te predivne žene rojile uvijek oko njega?

Odnos sa ženom

- Uvjerenja sam da su to putovi Božji. S nekima su nas ljudi spajali, ali mi smo se, prije svega, međusobno odabirali. To se ne odnosi samo na žene, nego i na muškarce. Jer, radio sam ja i sa zgodnim muškarcima, poput Massima i Bebeka - napominje Tutić.

Pitamo ga kako je njegova supruga Karmen reagirala na silne žene s kojima je surađivao.

- To morate pitati nju - kaže Zrinko, koji je skupa sa svojim prijateljem Rajkom Dujmićem 1991. godine napisao “Moju domovinu”.

Nije to, naravno, njihova jedina suradnja. Kako je Rajko (s kojim Tutić prije dvije godine pokreće projekt “Muzika zabavna”) svirao sve Zrinkove kantautorske albume i nikad to nije naplaćivao, ovaj mu je pisao tekstove za njegove albume. Manje je poznato da su “Milena”, “Bilo mi je prvi put”, “Još te volim”, “Noćas umiru stare ljubavi”, “Ako se rastanemo”... tekstovi Zrinka Tutića koje je pisao za Nove fosile.

Bez Porina

Je li Tutić nauštrb tuđih blistavih karijera pomalo zapostavio onu svoju primarnu, kantautorsku?

- Ne bih ja tako rekao. Jer, ja sam stalno bio prisutan. Ali, u mjeri u kojoj sam ja to želio. Može se reći da sam u različitim životnim periodima imao različite prioritete. Slijedom toga, u jednom trenutku moj je skladateljski interes bio veći od kantautorskog - priča jedan od osnivača Porina koji u proteklih dvadeset godina nije uspio osvojiti nijednog Porina. Ne žali zbog toga.

- Važnije mi je da sam nastojao svojim pjesmama donijeti nešto emocije i radosti u srca ljudi. Ako sam uspio u tome, meni je to najveća nagrada - kaže Tutić.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 23:18