Hrvatska nije Bangladeš, ni Island. Sigurdssonu je dala srce, a ono što je od njega čula nikako nije dobro

Daguru Sigurdssonu sigurno nije lako. Njegov optimizam kada je dolazio na klupu Hrvatske, a uskoro će godinu dana od toga, više nije isti. Hrvatska mu je sigurno bila izazov, ali i sam se uvjerio da nije lako biti hrvatski izbornik. Kada je dolazio tvrdio je da ima rješenja za sve naše probleme i to je ono što su svih htjeli čuti, ali prije neki dan je i sam konstatirao da ne može detektirati koji problem stvarno imamo. To svakako nije dobro, jer Hrvatska je s njim tražila rješenja. On je prvi izbornik stranac na našoj klupi, odluka koja je bila očekivana, makar se domaćim stručnjacima nije dopala. Razlog je bila nesnosna atmosfera uvreda, nepoštovanja i svega sličnog, koju je jednostavno trebalo prekinuti.

Hrvatska nije rukometni Bangladeš. U njoj postoji jako puno ljudi koji znaju rukomet, ljudi koji su iza sebe ostavili trag, ljudi koji se bez obzira na moguća neslaganja moraju poštovati. Ti ljudi su sve protekle godine nešto radili, govorili, Hrvatska je bila dio svjetskog rukometnog vrha. Čuti te ljude, svidjelo ti se ili ne je jako važno. Čuti, a ne donijeti odluke na način kako oni misle, jer svi imaju svoj način, svoj put, zato se bave tim poslom.

Da bi upoznao tu Hrvatsku koja mu je dala srce, mora više živjeti s njom

Hrvatska je Daguru Sigurdssonu dala srce – doslovno. Kad napravi mimiku ustima na hrvatsku himnu to izaziva mini trans, pa tek kada javi da je kupio nekretninu u Hrvatskoj jer mu se jako sviđa kod nas. Pa tek kada izusti koju riječ na hrvatskom, pa kad mu prišiju novo ime. E ta Hrvatska koja mu je dala srce je prava Hrvatska, s tom Hrvatskom moraš živjeti, osjetiti je, naučiti se nositi s njom. Ta Hrvatska te nikad neće ostaviti na cjedilu. Dagur je profesionalac, tvrdi profesionalac, njegova Hrvatska traje od priprema do priprema, od natjecanja do natjecanja. Da bi upoznao tu Hrvatsku koja mu je dala srce, mora više živjeti s njom. Ne znam kako bih to drugačije mogao reći. Nije Hrvatska u dvorani, u hotelu da bi se sakrila od navijača, Hrvatska je svugdje i zato je ta reprezentacija reprezentacija svih nas, zato je toliko volimo, živimo s njom, ne samo kada su u pitanju uspjesi.

Trebali smo od Dagura rješenja za naše probleme, a nismo ih dobili. Griješili smo puno, imali crne rupe, griješimo i danas, imamo crne rupe i dana, ponavljamo pitanja koja smo imali i prije njegovog dolaska.. Makar kada igraš doma, za konačni rezultat to ne mora biti presudno, jer svi ti dečki jako vole biti tu i spremni su dati puno više nego što stvarno mogu, a to nikad ne smiješ podcijeniti. Sjetite se lanjskog Eura kada smo pogazili Španjolsku s Goranom Perkovcem, jer bolju utakmicu u zadnjih 10 godina sigurno nismo odigrali. Može ta momčad, svašta. Mnogo stvari smo svi već znali i nikom nije bilo potrebno gledati ih opet i očekivati da će se dogoditi nešto drugačije.

Nije nužno da Dagur sluša bilo koga, niti ga tko sili na to, ali je nužno da sve čuje i sasluša, pa da nakon toga povuče poteze koje bi nam donijeli rješenje problema o kojima pričamo zadnjih godina. Nužno je da priča o svojim potezima, da bi Hrvatska znala da je dio toga svega, jer to nije samo njegov problem, već i problem svih nas. Možda na Islandu nije tako, ali ovo nije Island i nikad neće biti, ovo je Hrvatska koja je potpuno drugačija i jako poštuje taj Island. Da bi to uspio mora imati povjerenje svih ljudi s kojima je okružen u prvom redu, a oko sebe u timu ima ljude koji su bili svjetski prvaci, olimpijski pobjednici, što je privilegija koju je sam Dagur kao igrač sanjao.

DAMIR KRAJAC Cropix

Hrvatska nije rukometni Bangladeš. Hrvatska ima ljude koji su osvajali svjetski i olimpijske naslove, ljude koji su igrali u najjačim svjetskim sredinama, ljude koji su bili najbolji rukometaši svijeta, ljude koji su stvorili sve te ljude, koji i danas žive i postoje u tom našem rukometu. Ne treba nama doći nitko da bi nam objasnio rukomet, nama treba nešto ili nešto što nas može izvući iz svakodnevice u koju smo upali, a koja nije ništa drugačija do društvene, dapače, samo je savršen nastavak iste.

Ima rješenja, ima odgovora, samo ih treba izazvati. Istina je da ne možeš uvijek imati generaciju kao što je bila ona Balićeva, to jednostavno nije realno, ali je isto tako realno da se i danas igra, radi, nešto pokušava i to je samo po sebi za neke dobre ciljeve sasvim dovoljno. A generacija uvijek dođe, samo je pitanje kako ćeš je znati iskoristiti na najbolji mogući način. Dagur ne smije biti malodušan, ova selekcija sa srcem koje je pokazala protiv boljeg Egipta može napraviti svašta posebno brane li Kuzmanović i Pešić na način koji su branili dosad. To je ona Hrvatska koja se nikad neće promijeniti, niti prestati vjerovati da je najbolja na svijetu. Hrvatska koju Sigurdsson još uvijek nije prihvatio punim srcem kako je ona prihvatila njega. Nije dosta doći na pripreme, natjecanje, treba vidjeti puno toga u Hrvatskoj, pričati s ljudima... Ako se ozlijedi Duvnjak, on nije bilo tko, to treba komunicirati, oko Cindrića isto, oko Šimića zašto je ostao na klupi isto, a ne šutjeti, ostavljati repove i slušati nagađanja. On je šef koji to mora podijeliti s Hrvatskom. Hrvatska je Sigurdssonu dala srce, ali on njoj još nije. Možda je to na Islandu tako, ali ovo nije Island i nikad neće biti Island koliko god ga mi volimo i poštujemo. Možda smo mi staromodni i ne razumijemo profesionalizam koji nam se gura pod nos, ali neka smo. Zato smo mi Hrvatska, ona Hrvatska koja obožava rukomet i za koju ni kada je najteže ne postoji nemoguće! I zato se kod nas uvijek nađu neka Janica, Ivica, Kuki, Dražen, Krešo, Ivano, Dule, neka braća, Sandra, Blanka... Srce je to! Puno veće od svakog profesionalizma.