Hrvatska rukometna reprezentacija 36:20 pobjedom osigurala je Europsko prvenstvo, no navijači su u krcatoj Areni ostali dugo nakon utakmice. Uslijedio je, naime, svečani oproštaj Domagoja Duvnjaka, Igora Karačića i Ivana Pešića, koji su reprezentativnu karijeru zaključili svjetskim srebrom ove godine.
- Ja sam davno odlučio da ću, ako zaigram na tom SP-u, otići u reprezentativnu mirovinu poslije SP-a u Hrvatskoj - otkrio je za RTL Karačić, koji prvotno nije bio na Sigurdssonovom popisu, pa je upao zbog ozljeda.
A Pešić se našalio:
- Mene je u mirovinu potjerao kapetan Dule, uz pivo, nakon pobjede nad Francuzima, haha!
Tomislav Bralić i klapa Intrade izveli su najveće hitove i rasplesali Arenu, a onda se svečana delegacija krenula okupljati na parketu. Prigodne poklone i plakete dobili su svi osvajači i osvajačice hrvatskih medalja, što broji i igrače/igračice i struku. A ima ih mnogo, svjetske medalje redaju se sljedećim redom: Srebro 1995., zlato 2003., srebro 2005., srebro 2009., bronca 2013. i srebro 2025. Bogatili smo se i na europskim prvenstvima: Bronca 1994., srebro 2008. i 2010., bronca 2012. i 2016. pa opet srebro 2020. Završno, tu su i tri olimpijske medalje: Zlato 1996. i 2004. pa bronca 2012. Pojavile su se i Kraljice šoka, koje su 2020. uzele europsku broncu u Danskoj. Generacije su se izmjenjivale kronološkim redoslijedom, krcata Arena pozdravljala ih je srebrom i ovacijama, no najemotivniji trenutak je i "najfriškiji" - oproštaj Duvnjaka, Karačića i Pešića.
"Jedno od tri finala", najavio je voditelj Drago Ćosić, a aktualni reprezentativci stigli su na centar predvođeni novim kapetanom Ivanom Martinovićem. Primili su poklone pa priredili špalir za trojac koji je rekao zbogom. Prvi je izašao Ivan Pešić, naša senjska ruka, koji će vrhunske obrane bilježiti samo u Nantesu. Raspoloženih 15 tisuća navijača zapjevalo je jednu rođendansku, budući da Pešić u ponedjeljak slavi 36. Upisao je 86 nastupa za Hrvatsku i odigrao veliku ulogu protiv Mađara u pohodu na ovogodišnje srebro.
Fokus se potom prebacio na Igora Karačića koji je, kako najava kaže, "iz kreveta stigao na Svjetsko prvenstvo", spreman posljednji put znojem natopiti hrvatski dres. Za reprezentaciju je debitirao davne 2009., izbrojao 127 nastupa i 306 pogodaka. Ovacije, aplauzi, a onda vrhunac večeri - olimpijska bronca (2012.), dva svjetska srebra (2009. i 2025. i bronca (2013.), tri europska srebra (2008., 2010., 2020.) i dvije bronce (2012. i 2016.), rekorder po broju golova (771) i nastupa (257) za Hrvatsku. Vječni kapetan - Domagoj Duvnjak. Uz donedavne suigrače stao je iza hrvatske zastave, zapjevalo ‘Lijepa li si‘ s navijačima i primao čestitke.
Zagrljeni i raspjevani, hrvatski rukometaši uz "himnu" SP-a "Ako ne znaš što je bilo" ponudili su odjavne kadrove iz Arene.
- Divno, upečatljivo, emotivno. Sad mi je srce na mjestu! - zaključio je Mirza Džomba u ime tisuće svjedoka, koji su se potrudil da veliki hrvatski trojac ostane pozdravljen onako kako i zaslužuje.
U goste u Zagreb stigao je i predsjednik EHF-a Michael Wiederer i imao je što vidjeti, čisto da se još jednom prisjeti što Zagreb znači u europskom rukometu i kada je u pitanju reprezentacija. Jako važan detalj, jer svašta se događalo u protekloj europskoj sezoni, ali to u nedjelju nije bila tema. Bio je tu i ministar turizma i sporta Tonči Glavina u društvu čelnika HRS-a Tomislava Grahovca, Damira Poljaka i Krešimira Prosolija.
Ugasila su se svjetla, opet su svi uzeli svoje lampice i Arena je prikazala sjajnu sliku. Došao je i crveni tepih, kako i priliči za one koji su došli mahnuti navijačima u atmosferi koju su uvijek sanjali. Prije posljednjeg istrčavanja legendi publiku je zagrijala klapa Intrade. Pjevala je Arena u glas s njima “Croatio iz duše te ljubim”.
Prvo su na red došli oni koji su donijeli prve medalje. To su Vladimir Jelčić, Vlado Šola, Ivica Obrvan, Zvonimir Bilić, Patrik Ćavar, Slavko Goluža, sin Iztoka Puca Borut, Stanislav Peharec, Ratko Balenović, Nenad Kljaić, Josip Guberina, Zdravko Zovko, Zoran Mikulić, Valter Matošević, Božidar Jović, Tomo Farkaš, Zoran Mikulić, Valner Franković, Vladimir Canjuga...
- Neke bivše suigrače sam vidio prvi put nakon 20-ak godina. I morao sam se dobro zagledati kako bih ih prepoznao - otkrio je Ćavar za RTL.
Onda u trećoj skupini Ivan Stevanović, Krešo Kozina, rukometašice Ana Debelić, Lucija Bešen, Josipa Mamić, sestre Kalaus, Kristina Prkačin, predvođene izbornikom Nenadom Šoštarićem... Ako smo nekog izostavili, nismo krivi jer bilo je nemoguće sve poloviti bez pomoći.
Na kraju je na red došla reprezentacija koje je u siječnju osvojila srebrnu medalju na SP, što je naravno izazvalo posebno oduševljenje Arene.
A onda u finalu tog velikog nabrajanja došli su Domagoj Duvnjak, Ivan Pešić i Igor Karačić. Ušli su kroz špalir svojih dojučerašnjih suigrača. A zamislite Ivanu Pešiću je još bio i rođendan. Duvnjaka je dočekala i pjesma “Ako ne znaš što je bilo”, himna selekcije koja nas je oduševila u siječnju. I na sve to branitelji koji su došli pozdraviti legende. Poletjele su konfete iz specijalnih topova, Duvnjak je razvio hrvatsku zastavu, onda su na postolje došli svi aktualni reprezentativci s uglas s Arenom otjevali “Lijepa li si”. Priključili su se i svi ostali nositelji medalja i slika je iz Areni bila spektakularna. Lijepo je kada se imaš s čim pohvaliti.
Posebna priznanja uz domaće čelnike uručili su trojici koji su se posljednji oprostili predstavnici EHF-a Michael Wiederer i Peđa Bošković.
Nažalost, nismo vidjeli sve, no neke stvari su bile za očekivati, neki zbog obveza nisu jednostavno moći stići u nedjelju do Zagreba. No, bez obzira rukomet je u nedjelju iz zagrebačke Arene poslao poruku “neka vide da nas ima”. I stvarno, impozantno izgleda tih 30 i kusur godina na velikoj sceni europskog i svjetskog rukometa.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....