Festival glumca u Vukovarsko-srijemskoj županiji, osnovan za Domovinskog rata, kada je istok zemlje bio pod okupacijom, jedini je festival posvećen samo glumcu: izbornica je glumica, Mirela Brekalo Popović, domaćin je glumac, legendarni Žarko Potočnjak, u žiriju su glumci Ankica Dobrić, Branimir Vidić Flika i Trpimir Jurkić i gotovo sve nagrade dodjeljuju se glumcima.
Festival je počeo sa skromnim ambicijama, s malim predstavama, dok pokojni Krešimir Zidarić, tada šef zagrebačkog kazališta u Frankopanskoj, nije Slavoncima poručio da će im dovesti Gavellinu predstavu sa 31 glumcem. Upravo je na festival, koji ove godine počinje 10. svibnja i donosi 17 naslova u Vukovar, Ilok, Otok, Vinkovce i Županju, posebno ponosna predsjednica Hrvatskog društva dramskih umjetnika Perica Martinović, koja u sklopu festivala najavljuje i novu nagradu za doprinos Festivalu glumca i glumačkom pozivu, koja će se zvati “Ivo Gregurević”. Dok govori o nedavno preminulom glumačkom velikanu, sa suzama u očima napominje da nagrada nije jedina počast koju će mu kolege u skorašnjim danima iskazati.
- Vedran Mlikota i Stipe Božić dali su napraviti majice i zastavu s likom Ive Gregurevića i odnijet će je na vrh Himalaje da tamo vijori, kao dar od nas koji smo ga najviše voljeli - s tugom će Perica Martinović, čiji je Gregurević bio dugogodišnji kolega i prijatelj tijekom glumačke karijere koja će 2020., u glumičinoj 65. godini, doći do časa službene mirovine u koju odlazi iz kazališta Gavella.
Nasljednica Dubelj
- Ljudi danas štrajkaju što idu u mirovinu sa 67 godina, a ja bih bila presretna da sam u radnom odnosu u kazalištu barem do 70. godine i tumačim uloge starijih gospođa, kao što je Inga Appelt u mirovini gostovala u Gavellinu ‘Zločinu i kazni’, imajući dovoljno godina da odigra staru babu koju je ubio Raskoljnikov, tako da njezinu interpretaciju nisu morali posebno pratiti šminkeri i vlasuljari.
Najavljeno je da će Dramsko kazalište Gavella na repertoar staviti ‘Dubrovačku trilogiju’ Ive Vojnovića, remek-djelo hrvatske moderne, i to u režiji Dore Ruždjak Podolski. Voljela bih da me kazalište ima u vidu za podjelu u toj predstavi, kako bi s njome obilježila odlazak u mirovinu. Kažem, voljela bih da mi je to posljednja uloga u angažmanu, ali za rukav zbog toga neću vući nikoga - govori Perica Martinović.
Koga vidi kao nasljednicu na upražnjenom radnom mjestu kad ode u mirovinu?
- Glorija Dubelj igrala je već u Gavellinu Kafkinom ‘Procesu’ u režiji je Renea Medvešeka i napravila je divnu ulogu. Osim što je talentirana glumica, drago mi je što je mlada kolegica u vezi s glumcem Igorom Kovačem, oboje su divne duše i sreća je što ih je sudbina spojila - nastavlja Perica Martinović, rođena 1955. u Dubrovniku kao starije dijete glumca Miše Martinovića i majke Lidije, inspicijentice u Kazalištu Marina Držića. Rođena je unutar zidina, na adresi Nikole Božidarevića 8, u dvorcu od 450 četvornih metara vlastele Gradi.
Baka po kojoj je dobila ime držala je nekoć hotel, rano je ostala udovica i bila je jedna od prvih Dubrovčanki u biznisu. Kada je Perica Martinović bila djevojčica, unutar dubrovačkih zidina živjelo je četiri i pol tisuće ljudi, za razliku od današnjih nekoliko stotina uglavnom starijih stanovnika. Stara kuća u Dubrovniku za rata je stradala i prokišnjavala je pa su Peričini roditelji Miše i Lidija u posljednji trenutak prije divljanja cijena nekretnina u Dubrovniku ušli u novi, manji stan pokraj palače Sponza.
- Moj otac Miše 1. lipnja navršava 93 godine i još je, hvala Bogu, na nogama, iako ne izlazi često iz kuće, žaleći se kako više u Dubrovniku nema s kime popiti kavu. Mama, kojoj je 86 godina, na žalost je u kolicima, tako da imamo dvije medicinske sestre i domaćicu koja je kao član obitelji i moj brat Maro i ja nastojimo barem jednom mjesečno biti u Dubrovniku na nekoliko dana kako bismo dali ruku roditeljima - govori glumica, koja je bila u prvoj generaciji djece koju je gospar Đelo Jusić skupio za projekt “Mali raspjevani Dubrovnik”, na čijoj su prvoj singlici bile pjesme “Lutkica na dar”, kao i “Strašljivo pače”, koju je solo otpjevala.
Za gimnazijskih dana igrala je košarku, osvojila je drugo mjesto na natjecanju 50 metara leptir u Gružu, bavila se rukometom i atletikom te je igrala u studentskom kazalištu Lero.
U njezinim tinejdžerskim danima otac Miše je u “Našem malom mistu” igrao legendarnu ulogu Brice pa Pridsidnika.
- Moram reći da nije svim Dubrovčanima bila draga ta njegova uloga jer je on bio Brico u vlasti, rukovodilac. Ogroman uspjeh te serije, priznajem, ni sama nisam u početku percipirala. Danas, međutim, itekako shvaćam da je pokojni Danijel Marušić učinio najbolju hrvatsku seriju svih vremena, da je bio Fellini na hrvatski način.
Svaki put kad se serija reprizira moj stari broji pokojne; nedavno je izbrojio da su pokraj njega iz ‘Malog mista’ živi jedino Nada Abrus i Milka Podrug Kokotović. Kao ni ostali hrvatski glumci, tako ni Miše Martinović ne dobiva naknade za reprize svojih serija, pa je hitna zadaća HDDU-a i Sindikata glumaca da se izborimo za ta plaćanja, no to je samo jedan od problema struke u kojoj uz diplomirane glumce, kako kaže Arsen, naviru i strašni amateri - napominje i da su naknade za reprize odavno riješene u drugim zemljama EU.
Zavjet za pobjedu
Nakon uloge u “Lizistrati”, Boško Violić, Joško Juvančić, Ivica Kunčević i Tomislav Durbešić bili su složni u tome da “mala mora na Akademiju”. Upisala je Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje je 1978. diplomirala u klasi prof. Joška Juvančića i 28 sljedećih godina provela je kao slobodna umjetnica, zaposlivši se u Gavelli tek 2006. godine.
- Imala sam sreću što me velikan Relja Bašić pozvao u Teatar u gostima. S Vitomirom Lončar, Anom Karić, Ksenijom Pajić, Dubravkom Ostojić i Ivicom Zadrom igrala sam u ‘Crnoj komediji’, putujući po bivšoj Jugoslaviji, ali i izvan njezinih granica. Pekli smo zanat teško i krvavo poput svih glumačkih družina. Glumeći, putujući po zaseocima i mjestima bez teatra, vidjeli smo i gdje i kako sve ljudi žive, što je vrlo bitno za glumca. Ne zna li glumac u kakvoj zemlji živi, neće točno progovarati ni iz svjetlosti, ni iz mraka, nego će to činiti napamet, lažno i iz pretpostavke.
Poslije Teatra u gostima zapazio me tada najpopularniji jugoslavenski redatelj Ljubiša Ristić i uzeo me u čuvenu predstavu ‘Oslobođenje Skoplja’, s kojom smo proputovali i Australiju i Ameriku i podobivali sve moguće nagrade - sjeća se glumica, koja je ratne godine provela na frontu s predstavom “Ad hoc cabaret” prema tekstu Tahira Mujičića. Skupina naoružanih umjetnika prošla je obuku na Sljemenu i s kombijem se probijala od položaja do položaja obrambene linije kao Croatian Art Forces. Tih se dana Perica Martinović s prestankom pušenja zavjetovala u hrvatsku pobjedu i otad nije povukla dim.
Podstanarstvo
- Rimokatolkinja sam, na prvom mjestu mi je ljubav, pa domovina i kazalište. Volim sve ljude, bez obzira na političko opredjeljenje, boju kože i vjeru. Bog je imao razloge zašto nas je stvorio međusobno drugačijima i nisam od onih koji sude čovjeku kojeg niti ne poznaju. Na frontu smo se probijali od položaja do položaja, krećući se nekim neucrtanim, sumnjivim koridorima, nekoliko puta zamalo smo poginuli. Bilo je to vrijeme užasa, zajedništva i prkosa.
Ne želim, međutim, preuveličavati, što je to prema sudbinama ljudi koji su nestali, koji nisu pokopani - podcrtava tragediju nemogućnosti pokopa mrtvih od stare Grčke do danas. Tijekom karijere promijenila je 20-ak podstanarskih stanova. Vlastiti stan dobila je 90-ih, kada joj je riješeno stanarsko pravo za otkup stana od 30 četvornih metara njezine pokojne tete u Zvonimirovoj ulici. Kasnije je uštedjela novac i kupila nešto veći boemski stan u sjevernom dijelu grada. U životu je uložila u dva stana, a sramota ju je, kaže, danas reći da je užasno malo ulagala u vlastitu ljepotu.
- Umjesto da odem na, recimo, na masažu lica uvijek bih nalazila nešto preče za činiti. Gladovala nisam, tko me pozna, zna da sam oduvijek voljela dobro pojesti i popiti. Užasno puno hodam, penjem se na Sljeme, volim plivati. Duga kosa? Tradicionalista sam, imam kosu kakvu je imala i baba Pere, samo što je njoj bila skupljena na glavi u pletenice.
Kako izgleda ljubav u šezdesetim godinama?
- Ljubavi ima, premda nije luda kao ona mladenačka, otkačena, gdje patiš, gdje ti dođe da se zbog ljubavnog kuršlusa ubiješ. Ljubav je u šezdesetima koncentrirana na ljude koje dulje poznaješ, bili oni prijatelji ili bivši ljubavnici koji su u međuvremenu postali prijatelji i pobratimi. Čovjek je, dakako, cijeli život emotivno aktivan i nije isključeno da se i u šezdesetima zaljubi - govori o emotivnom životu glumica, koja će od svojih uloga istaknuti ulogu Pavle u Juvančićevu “Sutonu”, Hrizotemide u Kunčevićevoj “Elektri”, Nevjeste u Dolenčićevoj “Nosi nas rijeka”, balerine u Radićevoj “Kafeteriji”... Od filmskih i TV projekata ističe prvi film “Ludi dani” i “Đuku Begovića”, od serija “Putovanje u Vučjak”, gdje je progovorila na kajkavskom.
- Više nego na dijalekte danas bi apelirala na Akademiju da u svijest mladih ljudi usadi važnost znanja standardnog jezika - upozorava. Danas svake godine 60-ak glumaca izađe s nekoliko Akademija u zemlji i regiji i na lutriji su dobili oni koji se nakon diplome domognu stalnog angažmana u kazalištima krcatih ansambala.
- Zbog prevelikog broja glumaca koji izlaze sa studija Hrvatsko društvo dramskih umjetnika u razgovorima je s Ministarstvom da se razmisli o smanjenju kvota za upis ili da se glumci upisuju svake druge godine. S druge strane, postoji i tendencija otvaranja radnih mjesta u kazalištima manjih sredina, sretna sam što je Kazalište Marina Držića u Dubrovniku preuzeo mladi redatelj Paolo Tišljarić, a tom teatru nedostaje mladih glumaca. Neka ovo bude poziv mlađim glumcima da se jave za angažman u Dubrovniku - zaključuje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....