Starački dom, dom za osobe treće životne dobi, dom za starije i nemoćne - nazovite ga po želji - nije mjesto najbolje energije. Ne zamišljate to kao mjesto sreće, veselja, nasmijanih lica. Ako zamislite sebe ili svog roditelja jednog dana u takvoj ustanovi, vidite li sretna lica? Ili samo vidite starce, kako bespomoćno i usamljeno sjede, tužno iščekujući posjetu sina ili unuka. Ipak, u Domu Severović za osobe treće životne dobi, okruženom obroncima Medvednice, takvih - sretnih i nasmijanih lica - zaista je mnogo. Dočekala nas je pjesma, lijepe gospođe, sređene i našminkane, spremne za poziranje i humor. Himna doma “Da nije ljubavi”, ori se hodnicima. Pjeva se, kako smo mogli čuti i doživjeti, svakodnevno. I sve pršti pozitivnom energijom. Tamo miriše na domaće. Miriše na obitelj. U takvom domu i sebe bismo mogli zamisliti sretnih lica, zar ne?
Suvlasnici Zoran, inače građevinar po struci, i supruga Gordana, viša medicinska sestra, upravo su to i htjeli postići kada su se odlučili otvoriti starački dom – jednu toplu obiteljsku atmosferu. Svjesni su da taj posao nije lagan. Težak je jer je u takvim ustanovama smrt neminovna. I to je onaj ružniji i tužniji dio njihove poduzetničke priče. No, u njihov dom se dolazi živjeti – a ne umrijeti.
O staračkim domovima se može čuti svašta – od loših uvjeta koji u njima vladaju pa do toga da su izvor lake zarade jer su cijene za korisnike visoke, pogotovo u kontekstu minornih hrvatskih mirovina. Od, recimo, 3.000 kuna, ako je riječ o državnoj ustanovi, pa do 5.000, 6.000, čak i 11.000 kuna, govorimo li o privatnim domovima. Sve je više i kuća, koje se unajmljuju i prenamjenjuju u svojevrsne staračke domove s, recimo, 20-ak kreveta. Domova je, dakle, sve više. I jesu li izvor lake zarade? Ako pitate Severoviće, reći će da to i nije baš tako.
- Uvijek je u tuđem dvorištu trešnja slasnija, kaže stara izreka – komentira, smijući se, Severović.
Dom za umirovljenike Severović
Dom Severović je po mnogočemu jedinstven i na prvi pogled se čini kao pravi hotel. Tako je i praktički planiran. Govorimo o velikoj ustanovi, a ne malom, privatnom domu, jer se cijeli objekt prostire na 5500 m², od čega zgradi na pet etaža pripada 3000 m², a golemi dio čini zelena površina, kojom ljudi iz doma mogu kratiti vrijeme u dugačkim šetnjama, diveći se zelenom zagorskom krajoliku. Ili sjesti na veliku terasu, na klupicu kraj šetnice, pod sjenicu. Dom ima 69 soba (jednokrevetne, dvokrevetne i trokrevetne), ukupno 144 kreveta, i svi su trenutačno popunjeni, no lista čekanja je kratka. Cijene se kreću od 5.000 kuna na više, ovisi o vrsti potrebne njege. I, očekivano, u domu je više žena nego muškaraca jer statistički žene žive dulje. Dom Severović ukupno ima 49 zaposlenika: od socijalnih radnika, terapeuta, medicinskih sestara, njegovatelja, kuharice, čistačice, domara, fizioterapeuta, radnih terapeuta, socijalnog radnika, ravnatelja ustanove... Imaju sve što trebaju imati da bi mogli funkcionirati kao jedna mala zajednica.
Velika ili mala zarada, čini se kao dobar, skup i zahtjevan posao. No, u budućnosti ne bi trebao izumrijeti. Domova je sve više, ljudi neminovno stare i u jednom trenutku dođu do spoznaje da ne mogu više brinuti o sebi niti to zbog životnog tempa i obveza mogu njihovi bližnji. Osim toga, vrijeme kada je odlazak u starački dom bilo sramota, čini se kao prošlost. Ljudi jesen života ne žele (ili ne mogu) provesti sami. Zato im nije više toliko strano provođenje ostatka svog života među svojom generacijom, s kojom mogu podijeliti zajedničke interese, razgovarati, kartati - naprosto se družiti. Jer, domovi ne bi trebali biti mjesto, niti tako izgledati, na koje se dolazi samo umrijeti.
Stoga, ako se odlučimo postati profesionalci i napraviti jedan kvalitetan, topao dom poput onaj obitelji Severović, zanima nas koliko nam je potrebno kapitala. Jer kvaliteta košta. I možemo li fino i brzo zaraditi od toga, kako se vjeruje? Na to bi odgovor mogao biti: vjerojatno netko može, a netko ne - ovisi što tko nudi. A i na prvo pitanje odgovor je nešto sličan: nekome treba manje, a nekome više; ovisi što se želi ponuditi.
- Kao i kod bilo kojeg drugog posla, investitor može biti svatko. No, morate zaposliti ljude koji znaju raditi posao. Mi smo imali hrabrosti ući u taj projekt jer je supruga medicinske struke i radila je 15 godina kao viša medicinska sestra s djecom. Uložili smo oko 30 milijuna kuna, i to dobar dio kreditnih sredstava, što obuhvaća investiciju u objekt i svu opremu. Odlučili smo projektirati i sagraditi namjenski objekt, koji će zadovoljavati sve europske standarde kvalitete usluge – govori nam Severović.
Dom za umirovljenike Severović
Oprema, ako izaberemo kvalitetniju, može biti dosta skupa. Pritom su najskuplji medicinski kreveti i medicinski ormari. Ni jedan pojedinačni komad u domu Severović ne košta 50.000 eura, ali ima puno skupih komada pa se iznos nakupi. Primjerice, oni imaju 144 medicinska kreveta, a takav krevet s medicinskim ormarićem košta oko 10.000 kuna. Sve se to, naravno, može nabaviti jeftinije ako se ide na nižu kvalitetu.
- To je djelatnost koja nema brzi ciklus povrata. Ovo je dugoročni posao i investicija koja se vraća tek za 15 do 20 godina. U pravilu, jeftiniji način je da se unajmljuju obiteljske kuće i tamo se bave tom djelatnošću pa ni ne trebaju velika ulaganja. No, tada kvaliteta i raznovrsnost pružene usluge nije na nivou. Mi smo ustanova, i to velika. Nismo mali obiteljski dom. To je razlika – naglašava Severović, kojeg pitamo i kakva papirologija treba za to.
Za početak, kaže, treba registrirati ustanovu za bavljenje tom djelatnošću, no sam trošak registracije je mali u odnosu na cjelokupnu investiciju.
- Potrebno je napraviti pravilnik, osnivački akt, statut i ostalo što je predviđeno zakonom, no sve je slično kao da otvarate d.o.o. – odgovara nam, dodajući da on vodi tehnički dio i financije, a supruga vodi brigu o djelatnicima, organizaciji samog rada i korisnicima.
S obzirom na to da su se odlučili sagraditi lijepo i prilično veliko mjesto za ljude treće dobi, ni ne čudi da je investicija visoka. A onda je lako pretpostaviti i da su troškovi poslovanja visoki.
- Nama sigurno 700.000 kuna mjesečno ode na troškove. To podrazumijeva plaće, servis opreme, režije, kredit... Mjesečno samo za hranu izdvajamo 100.000 kuna, toliko i za režije. Ne kažem da se ne zaradi ništa jer bi to onda bio besmislen posao. Uspijevamo normalno živjeti, ali da ćemo sa strane staviti 100.000 kuna, nećemo. Ili da ćemo sada dalje ulagati, nećemo – ističe Severović, koji će razmišljati o daljnjim investicijama tek kada se riješe kredita.
Njihova poduzetnička priča krenula je 2011. kada su odlučili osnovati ustanovu (one su oslobođene PDV-a, uzgred rečeno, jer su socijalne namjene). Nešto tragično, donijelo je nešto dobroga:
- Prije sedam godina moj je pokojni otac obolio od Alzheimera i tražili smo dom u koji bismo ga mogli smjestiti jer je bilo teško voditi brigu o njemu uz posao, a i majka je bila prestara. Gledali smo što sve postoji i nismo bili zadovoljni. Tako je krenula ideja da sagradimo dom po našoj viziji i svim europskim standardima, u kojem bi i ja sam na kraju volio završiti, ako do toga dođe. Malo smo kalkulirali i tražili najbolju lokaciju. To smo našli nedaleko od Zagreba, u mjestu Novaki Bistranski – govori Severović.
Dom za umirovljenike Severović
Kaže da je idealna situacija bavljenja ovom djelatnošću kad se objekt radi iz temelja jer se projektira namjenski.
- Tu su specifični zahtjevi: od veličine soba, hodnika, vrata, lifta, pozicije, prostor da može doći hitna pomoć... Posebni su uvjeti koje starački dom mora zadovoljiti i zato je najbolja varijanta da se grade od temelja. Naša ideja je bila da napravimo dom hotelskog tipa - pojašnjava.
Uz standardnu restoransku kuhinju, koja može “izbaciti” 200 obroka dnevno, veliki dnevni boravak od 600 kvadrata, kafić i blagovaonicu, na svakom katu doma imaju i čajnu kuhinju, sve sobe su od 20 m², s vlastitim kupaonicom i klimatizirane, svaka je istovremeno i stacionar, sa svom potrebnom zdravstvenom opremom. Ljudi je urede, donesu svoje slike, nešto svojega da se osjećaju kao doma. Većina domova ima samo puno soba, nadovezuje se supruga Gordana, i mali prostor za dnevni boravak, a njihov je velik jer smatraju da je život kvalitetniji ako se boravi zajedno u nekom lijepom unutarnjem ili vanjskom prostoru, a ne u četiri zida.
- To se nama nije svidjelo u drugim domovima. Mi smo htjeli napraviti suprotno. Soba ne mora biti ogromna, a dnevni prostor mora da se ljudi mogu družiti, zajedno sjesti, plesati. U sobama samo spavaju i tuširaju se, a cijeli život je ovdje ili vani. Zato smo tražili veću parcelu da starijim ljudima možemo pružiti normalan život, šetnju, park, zelenilo. Imamo frizerku koji dolazi jednom tjedno, pedikuru, manikuru, vešeraj... Sve se potrebe mogu obavljati ovdje kod nas – ističe Gordana, koja kaže da rad s djecom i starijim ljudima i nije puno različit – i oni na kraju postanu djeca.
Dom za umirovljenike Severović
Najbitnije je, naglašava, imati golemu empatiju prema ljudima, naročito prema onima treće životne dobi, koji su bolesni i trebaju pažnju i ljubav.
- Netko tko je hladan ne može se baviti ovim poslom. Naša je filozofija da ljudi ovdje moraju živjeti kao da normalno žive u svojim kućama. Ovo je sada njihov novi dom – naglašava Gordana, koja zna svako ime korisnika i sa svakim, u susretu na hodniku, popriča.
Primjećuje da je najteže u ovom poslu to što obitelji nisu pripremljene. Ne znaju što znači, recimo, demencija, odnosno ne razumiju zašto se njihov otac ili majka odjednom drugačije ponaša, ponekad agresivnije.
- Tu su i neke situacije koje ne mogu prihvatiti pa ih, naravno, utješiš. Vežemo se za njih i mi smo tu jedna velika obitelj pa nam teško padne kad nekome dođe kraj životnog puta. No, sretni smo što su ipak proživjeli svoju treću životnu dob kvalitetno – emotivno konstatira.
Dom za umirovljenike Severović
S obzirom na sadržaj koji se nudi, razumijemo i zašto je ljudskost toliko bitna u ovom poslu. U domu je stalno neka ‘akcija’. Sada su se pridružili ludilu Svjetskog nogometnog prvenstva, dom su ukrasili crveno-bijelim kockicama. Organiziraju rođendane, dane kestena, dane kruha, proslave blagdana i praznika, često im dolaze i tamburaši pa se i pleše. Rode se, kako se može čuti, i pokoje simpatije. Korisnici su im na prvome mjestu, baš kao i djelatnici pa ni nemaju problema s pronalaskom ili odlaskom radne snage, kad je prosjek plaće 6500, 7000 kuna.
Dakle, otvoriti dom nije jednostavan posao. No, ima budućnost. Ipak, ako se odlučimo za taj posao, onda ga treba napraviti kako treba. Dom mora biti kvalitetan i pružati sve što starijim i nemoćnim osobama treba. Nabacati krevete u neku unajmljenu kuću samo kako bi što prije zgrnuo novac ne predstavlja ni kvalitetu ni humanost. I to je problem te branše. Valja napomenuti i da je problem ove djelatnosti to što je socijalna kategorija i u svim zemljama Europe država pomaže ljudima, naročito socijalno ugroženima. Kod nas to nije tako.
- Ako, recimo, u Austriji uplaćujete osiguranje 40 godina, to vam ulazi u smještaj u domu ako ste bolesni. S time da se cijena razlikuje, ovisno o količini potrebne njege, pa se onda procijeni i visina dotacije. U Hrvatskoj država ne pomaže, čovjek plaća cjelokupni iznos, odnosno država pomaže samo ako je riječ o državnoj ustanovi, a za gradske domove postoje velike liste čekanja. Dakle, vani se sufinancira čovjek, a kod nas krevet. Ako država već pomaže nemoćnim ljudima, onda bi bilo dobro da pomaže svima – smatra Severović.
Njihov je savjet, stoga, da ako netko ima volju i želju, prvo mora imati barem nekakvo znanje. Ako ne zna ništa, onda to postaje vrlo rizično. U ovom ili bilo kojem drugom poslu.
- Morate imati empatiju i veliku ljubav jer su to stariji i bolesni ljudi koji traže kontakt, brigu, dodir. I medicinsko osoblje je vrlo važno ako želite kvalitetnu uslugu. Neki mali domovi imaju samo njegovatelje, a bez stručnog osoblja je teško raditi - savjetuje Severović.