Zašto ne čudi EIB-ov zahtjev u vezi s Pelješkim mostom

U stručnoj javnosti poprilično je čuđenje izazvala informacija Jutarnjeg lista prema kojoj su zapeli pregovori s Europskom investicijskom bankom (EIB) koja je trebala financirati tek 15 posto izgradnje Pelješkog mosta. S obzirom na to da nam za Pelješki most EU daruje 357 milijuna eura, pretpostavljalo se da je nikakav problem s EIB-om dogovoriti preostalih 70 milijuna eura, i to uz vrlo povoljnu kamatu. Međutim, ispostavilo se da EIB traži novu studiju isplativosti. Ono što očito nije bilo poznato iznenađenim predstavnicima hrvatskih vlasti jest činjenica da je EIB jedna od najkonzervativnijih europskih bankarskih institucija, opreznija je u kreditiranju čak i od komercijalnih banaka. Drugim riječima, hrvatski slučaj s Pelješkim mostom na dobar način otvara pitanje principa poslovanja EIB-a.

Nedavno je ugledni Financial Times proveo ekstenzivno istraživanje o poslovanju EIB-a koje je pokazalo kako banka, koja je osnovana da bi kreditirala u javnom interesu tamo gdje se privatne banke ne usude izlagati, zapravo ekstremno oprezna financijska kuća koja je u svojoj povijesti rijetko kada gubila cente. Rijetko se koja banka može kao EIB pohvaliti da u godini manje potroši na osoblje nego što će bilježiti gubitaka uz knjigu zajmova tešku 455 milijardi eura.

U Financial Timesu su tako pomalo cinično primijetili da je EIB ogromna mašina za zaduživanje po željama europskih političara koju zapravo nitko ne nadzire, ali je ovladala umjetnošću smanjenja rizika. Tako se predsjednik EIB-a voli pohvaliti kako je njegova “…banka rasla manje ili više neprimijećeno u šumama Luxembourga zadnjih 60 godina sve do nepoznatih dimenzija i vatrene moći… Povremeno je iznenađujuće kako politički lideri nisu svjesni kakav instrument imaju u rukama…”

Čini se, s obzirom na situaciju u EU, da EIB uz poslovično paranoičnu kontrolu rizika neće još dugo ostati “skriven u šumama Luxembourga” jer su visoki dužnosnici Unije počeli zazivati njegovu ozbiljnu transformaciju.

Ogromnom i ultrakonzervativnom kreditoru već su u više navrata u recentnoj povijesti pokušali probuditi apetit za rizik, ali je način upravljanja tom institucijom do sada osiguravao cementiranje starih tradicija.

Financial Timesu je jedan od bivših članova odbora EIB-a ispričao kako su prema vanjskim direktorima nerezidentima primjenjivali “metodu uzgoja šampinjona” - držali su ih u mraku i hranili gnojivom.

EIB-ovi kritičari danas bez obzira na ogromnu bilancu banke od čak 556 mlrd. eura ukazuju na to da ima preveliku sklonost ulasku u projekte koje je ionako lako financirati jer su nerizični. Tako se propušta dodati značajna nova javna vrijednost, što bi trebao biti EIB-ov glavni cilj.

EIB je osnovan davne 1958. te je i uz to što ga se gurnulo u financiranje razvoja i inovacija, što je podosta rizično, do danas imao samo 330 mil. eura otpisa od ukupno odobrenih 1390 mlrd. zajmova. Imali su otpise od zapanjujuće niskih 0,02%. Savršeni bankari.

EIB je uvjerljivo najkonzervativnija razvojna banka. Za rizike izdvaja 0,1% vrijednosti zajmova, a ostale razvojne banke (njemačka razvojna banka KfW, EBRD, China Development Bank…) izdvajaju od 8 do 44 puta više.

EIB-om vlada opsesija obrane superčistog trostrukog A rejtinga i pritom zarađuje oko 2 mlrd. eura godišnje.

Zanimljivo je da je čak i nakon lansiranja vrlo ambicioznog Junckerova plana ukupna knjiga zajmova EIB-a prvi put u tisućljeću - smanjena.