Piše Danko Sučević

Naše je školstvo u problemu i treba krizni menadžment

Uravnilovka se vrlo uspješno prenijela iz socijalizma u sadašnji obrazovni sustav i zato imamo slabu motivaciju, gušenje inicijative i neinovativnost
Ilustracija
 Profimedia, ImageSource

Hrvatski obrazovni sustav je u nekoliko prošlih tjedana dospio u centar pažnje medija i političara i svatko ima neki svoj pogled. Međutim, informacije koje se objavljuju ukazuju samo na jedno: sustav je u velikoj krizi i nužno je hitno početi provoditi mjere kriznog menadžmenta.

Zaostajanje za konkurencijom, poslovanje s gubitkom, nizak moral i odlazak zaposlenika jasni su pokazatelji da je tvrtka u krizi te da joj treba krizni menadžment. Da obrazovni sustav zaostaje za konkurencijom, pokazuju međunarodna istraživanja kvalitete obrazovanja. Prema rezultatima PISA testova, Hrvatska je pri dnu zemalja Europske unije. Sveučilište u Zagrebu jedva ulazi u prvih 500 sveučilišta na svijetu, splitsko u prvih 800.

Odlazak zaposlenika vidi se u činjenici da škole ne mogu zaposliti profesore predmeta koji su iole tržišno interesantniji kao što su informatika i strani jezik. Svjedočenja niskog morala profesora puni su mediji. Ne osjećaju se cijenjeno, a neki se čak osjećaju ugroženo na svom radnom mjestu. Pa što onda sprječava ministricu obrazovanja i predsjednika Vlade da priznaju da je sustav u krizi?

Na žalost, možemo uočiti isti obrazac ponašanja kao i kod pravosuđa, zdravstva, korupcije, poljoprivrede, gospodarstva, ali i pojedinih tvrtki u vlasništvu države ili pod njenom kontrolom kao što su Hrvatske željeznice, Petrokemija i Uljanik. Ponašanje pri kojem se jednostavno ne priznaju problemi sustava nego se bavi pojedinim simptomima problema u nadi da neće doći do propasti baš u ovom mandatu.

Prvi korak u kriznom menadžmentu je upravo priznavanje problema. Nije moguće raditi na promjenama sve dok mislimo da je problem u plaćama ili koeficijentima nastavnog osoblja ili u kozmetičkim promjenama sadržaja nastave i nije nam jasno da su to simptomi nezdravog sustava, a ne uzroci bolesti. Isto kao što nije moguće pomoći ovisnicima o alkoholu, nikotinu, kocki ili drogi ako ne misle da imaju problem. Nadam se samo da će neka politička garnitura biti u stanju priznati da je problem u obrazovnom sustavu suštinski, a ne formalni, prije nego što se sustav potpuno ne uruši pa će se o obrazovanju naše djece brinuti samo ljudi čija je jedina kvalifikacija da su u pravom trenutku imali pravu vezu, ali ne dovoljno dobru da ih plasira na neko profitabilnije radno mjesto. Da bi se bilo koji sustav izliječio potrebna su najmanje četiri faktora: novac, zdrava jezgra, menadžment i motivacija. U sadašnjoj gospodarskoj situaciji novac je za Vladu relativno jeftin i lako dobavljiv te financiranje strukturne reforme obrazovnog sustava ne bi trebao biti problem. Zdravu jezgru sustava čine kvalitetni nastavnici i najbolje škole. U svakom gradu ili županiji se zna koje su škole najbolje, a u svakoj školi se zna koji su nastavnici najbolji, čiji učenici imaju najbolje rezultate na natjecanjima, maturi, fakultetu, životu…

Povezano s najboljim nastavnicima i školama je i pitanje motivacije. Motivacija za promjene nedvojbeno postoji. Pokazalo se to u spremnosti gotovo tisuću nastavnika da sudjeluju u kurikularnoj reformi te protestima desetaka tisuća građana kada je ta kurikularna reforma zaustavljena. Najveći problem, postavljanje menadžmenta, vodstva, ponovo je u sferi politike. Sve pozicije, od ministra pa do ravnatelja škola, do sada su uglavnom bile pod velikim utjecajem politike odnosno vladajućih stranaka. Time nisu birani najbolji kandidati nego podobni. Promjena takve situacije bit će najveći izazov.

Upravo bi izbor najboljih škola i nastavnika ukazao na činjenicu da ne postoji sustav vrednovanja niti sustav nagrađivanja najboljih i kažnjavanja najgorih i to je suštinski problem obrazovnog sustava. Ravnatelji najboljih škola i najbolji nastavnici po svemu su u istoj situaciji kao i ravnatelji najgorih škola i najgori nastavnici.

Mrski pojam uravnilovke vrlo se uspješno prenio iz socijalizma u sadašnji sustav obrazovanja. Lako predvidiva posljedica takvog sustava je gubitak motivacije, gušenje inicijative i nemogućnost inoviranja. Gubitak motivacije kod nastavnika dovodi pak i do sadašnje pozicije nepravednog društvenog ugleda struke. Zar je toliko teško u današnje vrijeme digitalnih tehnologija i postojanje internetskog uvida u ocjene pratiti kako neko dijete stoji na sljedećem stupnju obrazovanja? Ne bi li trebalo nagraditi nastavnika osnovne škole čija je većina učenika među najboljim učenicima srednje škole? Ne bi li bilo dobro da se gimnaziju javno pohvali ako većina učenika uspješno završi fakultet? Ne bi li roditelji i studenti trebali imati informaciju koliko je zaposlenih studenata nekog fakulteta godinu ili dvije nakon diplomiranja i kolika im je plaća? Sve su te informacije dostupne državi, ali ne postoji volja da se objave niti da se na osnovi njih provodi odvajanje dobrih od loših.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 16:11