Kad su krajem ljeta najavljivali “vruću jesen”, ni sami sindikalci vjerojatno nisu očekivali da će ona postati toliko zapaljiva. Hrvatsku je u međuvremenu zahvatio val štrajkova i prosvjeda, što bi trebalo kulminirati najavljenim velikim prosvjedom prosvjetara na glavnom zagrebačkog trgu, a pitanje plaća učitelja i nastavnika odavno je iz socijalne prešao u političku sferu. Štoviše, zbog plaća u obrazovnom sektoru zatresla se i sama Vlada, ozbiljno poljuljavši odnose između dvije stranke u njoj - HDZ-a i HNS-a.
Danas, tri mjeseca nakon prvih sindikalnih najava tsunamija štrajkova i prosvjeda, jasno je jedino to da su dvije strane u pregovaračkom procesu - Vlada i sindikati - ukopane u rovove. Štoviše, štrajkovi i prosvjedi postali su vruće političko pitanje u zemlji, na kojem stranke, očito, skupljaju ili gube političke bodove. Ne nađe li se uskoro neko rješenje, upozoravaju analitičari, stvari bi mogle izmaknuti kontroli.
- Stvari su tu već odavno u političkoj areni. Vatra je zapaljena i mogla bi se pretvoriti u požar - komentira štrajkove i prosvjede prosvjetara Željko Lovrinčević sa zagrebačkog Ekonomskog instituta.
Uredba Vlade
Naš sugovornik smatra da zahtjevi prosvjetara za povećanjem koeficijenata ne drže vodu jer koeficijente određuje Vlada uredbom, a pregovori se vode samo o osnovici za plaće. Ona sada iznosi 5.695,87 kuna u bruto iznosu i množi se s određenim koeficijentom za složenost poslova, a na sve se još pribraja i 0,5 posto dodatka po godini staža. Premijer Andrej Plenković nedavno je ponudio povećanje osnovice za 6,12 posto u tri koraka u sljedećoj godini, no u Vladi, s izuzetkom Blaženke Divjak, ministrice obrazovanja iz HNS-ove kvote, o koeficijentima dosad nisu htjeli razgovarati.
- Ponuda Vlade za povećanje osnovice po modelu 2+2+2, kao i povećanje regresa, božićnice i otpremnina, prilično je solidna i financijski izdašna. Vodstvu sindikata iz resora koji nisu obrazovanje bit će teško objasniti članstvu zašto ne žele prihvatiti ponudu - ističe Lovrinčević.
Dodaje i da bi još povećanje koeficijenata u praksi za prosvjetare značilo rast plaća veći od 12 posto. Osim što bi se radilo o velikom teretu za javne financije, problem je i što bi tako skrojena formula otvorila Pandorinu kutiju jer je teško očekivati da i ostali resori ne bi Banskim dvorima uputili slične zahtjeve. Doduše, kaže Lovrinčević, vlade su tijekom novije povijesti više puta mijenjale koeficijente u raznim segmentima javnog sektora, no to teško može biti primjer koji treba slijediti.
U sindikalnim krugovima, međutim, na stvari gledaju drukčije. Tako Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, ističe da je problem u tome što se dio radnika u javnom sektoru - u ovom slučaju, prosvjetari - osjećaju potplaćeno u usporedbi s drugima u javnom sektoru koji imaju iste ili slične kvalifikacije.
- S obzirom na razinu obrazovanja, plaće su im premale u odnosu na ostale sektore. Zato i traže više koeficijente - ističe Sever koji smatra da bi pregovarati trebalo i o koeficijentima, a ne samo o osnovici.
- Ključ je u dogovoru. Sustav treba preurediti i promijeniti koeficijente - smatra Sever.
Sistemska greška
No, cijeli problem, smatra dio ekonomista, i jest u koeficijentima. I to ne (samo) u njihovoj visini, nego u sustavu. “Sistemska greška” sustava koeficijenata, ističe Danijel Nestić s Ekonomskog instituta, je to što uglavnom ne dopuštaju napredovanje, osim u rijetkim slučajevima kad netko s vremenom zasjedne na neku šefovsku poziciju. Osim toga, s dodatkom od 0,5 posto po godini staža zapravo se radnici nagrađuju ovisno o dobi, a ne o zalaganju na poslu. Drugim riječima, riječ je o prilično zacementiranom sustavu određivanja plaća.
- Sustav plaća s koeficijentima, u načelu, znači da biste cijeloga života mogli ostati na istoj poziciji i istoj plaći, koja bi se uvećavala samo za 0,5 posto po godini staža - ističe Nestić.
Na taj problem ukazuje i Predrag Bejaković s Instituta za javne financije. Iako Bejaković ističe da nije sklon “ubijanju” koeficijenata ako se ne uvede neki bolji sustav, upozorava da taj sustav, podebljan s dodatkom na staž, ne potiče kreativnost i zalaganje na poslu.
- Netko može biti odličan radnik sa samo pet godina staža, a netko može biti loš radnik i sa 30 godina staža - napominje Bejaković.
I sam sustav koeficijenata koji su dosadašnje vlade podržavale pun je nelogičnosti. Tako, primjerice, Uredba o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama, koja predviđa koeficijente u rasponu od 0,5 do 3,4, predstavlja pravu šumu koeficijenata, u kojoj nije rijetkost da su za praktično ista radna mjesta u raznim institucijama određeni različiti koeficijenti. Primjerice, ravnatelji nacionalnih parkova Brijuni i Plitvice imaju koeficijent 3,007, a ravnatelji ostalih parkova 2,425. Pomoćnik ravnatelja u jednoj agenciji ima koeficijent 2,522, a pomoćnik ravnatelja u drugoj 2,619. Slično je i s koeficijentima u državnoj službi, za koje Vlada donosi posebnu uredbu. Analitičari to uglavnom objašnjavaju time što su se pojedini ministri uspjeli izboriti za ljude u svojim resorima, a drugi nisu.
Nestić stoga smatra da bi bolje rješenje od koeficijenata bilo uvođenje platnih razreda, kakve smo imali prije 20-ak godina, to više što je takav model određivanja plaća i danas rasprostranjen u brojnim zemljama. Ni taj model, doduše, nije savršen, ali bolji je u smislu nagrađivanja zaposlenih za ono što su napravili i kako.
- Sustav platnih razreda ima veći potencijal da nagradi bolje radnike. Takav model omogućio bi ‘penjanje’ zaposlenih po stepenicama. Primjerice, ako netko spada u platni razred u kojem se koeficijenti kreću od 1,8 do 2,4, zaposleni bi mogao potpuno napredovati od koeficijenta 1,8 do koeficijenta 2,4 - objašnjava Nestić fleksibilnost tog sustava.
Napredovanje
Ipak, upozorava da svaki model određivanja plaća ima svoje pluseve i minuse. U minuse sustava platnih razreda ubraja ponajprije to što napredovanje podređenog ovisi o mišljenju i ocjeni njegova nadređenog, što također može dovesti do zloupotreba i nezadovoljstva. Stoga bi taj model trebalo dodatno razraditi. Pitanje je i bi li i u kojem obliku u sustavu platnih razreda trebalo zadržati dodatak na staž.
- Takav model dobro funkcionira u uređenim sustavima, no pitanje je kako bi ovdje funkcionirao. Ipak, taj sustav ima veće mogućnosti da nagradi dobre radnike i omogući njihovo napredovanje od čvrstog sustava koeficijenata - poručuje Nestić. - Jedini način da se riješe sadašnji problemi s plaćama u državnom i javnom sektoru je racionalizacija jednog po jednog sustava i definiranje jasnih parametara što hoćemo. To je posao politike i ne može se riješiti nikakvim koeficijentima. No, to podrazumijeva reforme - zaključio je Lovrinčević.
Koeficijenti skrivaju kvalitetu i rezultate
Zahtjev školskih sindikata u štrajku jest rast koeficijenata svih zaposlenih u obrazovanju od 6,11 posto. Kao ilustraciju navode primjer učitelja, nastavnika, stručnog suradnika i odgajatelja, čiji koeficijent trenutačno iznosi 1,325, a sindikati traže da se izjednači s onim asistenata na fakultetu (do pet godina staža) koji ima koeficijent 1,406. Učitelji su, dakle, u pravu kad kažu da su njihove plaće premale, posebno ako se u obzir uzmu troškovi života u Hrvatskoj. No, s druge strane, koeficijenti, sami po sebi, ne govore puno o poslu koji rade, a još manje o kvaliteti rada i njegovim rezultatima.
Slično je i u drugim resorima. Primjerice, u sektoru visokog obrazovanja, dekani imaju koeficijente od 3,201 do 3,395, ovisno o veličini institucije koju vode, a koeficijenti redovitih profesora na visokoškolskim institucijama kreću se u rasponu od 2,619 do 3,152. “Prosječan” asistent na fakultetu, proizlazi iz Uredbe, ima koeficijent 1,503, što znači da bi usvajanje zahtjeva sindikata brojne učitelje i nastavnike iznosima plaća dovelo vrlo blizu razini plaća asistenata na fakultetima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....