Što je potrebno za novo desetljeće rasta?

Iza Hrvatske je, izuzev kratkotrajnog šoka izazvanog pandemijom, desetljeće kontinuiranog gospodarskog rasta. Tako duga razdoblja rasta u pravilu sa sobom nose rizik stvaranja makroekonomskih neravnoteža koje u kombinaciji s iznenadnim ekonomskim šokovima često postaju okidač za pad gospodarske aktivnosti, pa i recesiju. Međutim, posljednja eskalacija sukoba na Bliskom istoku i novi rast cijena energenata pokazali su upravo suprotno. Hrvatska je posljednjih godina gradila otpornije gospodarstvo, stabilne javne financije, povoljnu investicijsku klimu te značajno ojačala svoj položaj integracijom u europodručje i schengenski prostor. Činjenica da je gospodarstvo, unatoč izrazito nepovoljnom međunarodnom okruženju proteklih mjeseci, nastavilo rasti potvrđuje da na izazove odgovaramo iz pozicije stabilnosti, a ne ranjivosti.

Još je važnije da koristi od gospodarskog rasta u proteklom desetljeću nisu ostale ograničene na pojedine gospodarske sektore ili društvene skupine, već su bile široko rasprostranjene. To najbolje pokazuju kretanja na tržištu rada. Broj nezaposlenih danas se kreće oko 60 tisuća osoba, dok je stopa registrirane nezaposlenosti pala na svega 3,8 posto, što je najniža razina od osamostaljenja i višestruko manja negoli prije deset godina.

Najjednostavniji pokazatelji stanja u nekom gospodarstvu su agregatni makroekonomski pokazatelji koje sam prije spomenuo. Međutim, stvarna se otpornost gospodarstva prije svega temelji na visokoj zaposlenosti, kvalitetnim radnim mjestima i rastu životnog standarda građana. Takvi temelji omogućuju kućanstvima da se lakše nose s gospodarskim neizvjesnostima i ekonomskim šokovima, dok država kroz sustave socijalne i međugeneracijske solidarnosti pruža zaštitu onima koji su najizloženiji njihovim posljedicama.

Zato je važno da i u razdoblju pred nama koristi od gospodarskog napretka budu široko rasprostranjene. Kako bismo to osigurali u mjesecima i godinama koje dolaze, važno je savladati dva ključna izazova s kojima se suočavamo.

Najvažniji trenutačni ili kratkoročni izazov je novi inflacijski val, čije posljedice građani osjećaju svakodnevno. Inflacija najteže pogađa kućanstva s nižim primanjima, umirovljenike i mlade koji tek započinju svoje profesionalne karijere, jer upravo oni najveći dio svojih prihoda troše na osnovne životne potrebe. Dodatni je problem što dugotrajnije povišena inflacija povećava neizvjesnost i otežava donošenje financijskih odluka, kako kućanstvima tako i poduzetnicima. Ona smanjuje vrijednost štednje, otežava planiranje investicija i može ugroziti samu održivost gospodarskog rasta ako se inflacijska očekivanja trajno ukorijene u gospodarstvu.

Cilj Vlade je u kratkom roku smanjiti zagrijanost domaće ekonomije, što bi zajedno s normalizacijom geopolitičkih prilika na Bliskom istoku trebalo rezultirati usporavanjem inflacije na općeprihvaćene razine od 2 posto koje su u skladu s dugoročnom stabilnošću i održivim gospodarskim rastom.

U ostvarenju tog cilja posebno je važna uloga najvećih i najsnažnijih hrvatskih kompanija. Tvrtke koje čine okosnicu hrvatskoga gospodarstva, zapošljavaju najveći broj radnika, provode najveće investicijske projekte i stvaraju najveći dio dodane vrijednosti, svojim poslovnim odlukama u značajnoj mjeri oblikuju ekonomsku stvarnost u kojoj živimo. Upravo zato njihova odgovornost nadilazi okvire pojedinačnih poslovnih rezultata.

U uvjetima izrazite ekonomske neizvjesnosti i inflacijskih pritisaka osobito je važno da svi gospodarski dionici pronađu ravnotežu između legitimne potrebe za rastom, profitabilnošću i investicijama, s jedne strane, te odgovornosti prema zaposlenicima, potrošačima i ukupnoj gospodarskoj stabilnosti, s druge strane. Vjerujem da će upravo 1500 najvećih hrvatskih kompanija, koje svojim rezultatima i poslovnim odlukama značajno utječu na gospodarska kretanja u zemlji, u razdoblju pred nama biti važan dio odgovora na izazov inflacije.

Unatoč našoj trenutnoj posvećenosti izazovu inflacije, rast konkurentnosti kao dugoročni cilj ekonomske politike ovisit će o nečem drugom, a to je naša sposobnost da povećamo produktivnost, odnosno stvorimo veću dodanu vrijednosti po zaposlenom.

To zahtijeva jasan zaokret prema ulaganjima koja podižu produktivnost gospodarstva. Fiskalni prostor koji smo stvarali godinama odgovornog upravljanja javnim financijama potrebno je promišljeno usmjeravati prema prometnim, energetskim i digitalnim investicijama koje povećavaju dugoročni potencijal rasta.

Tu je neizostavna uloga privatnog sektora, prije svega 1500 najvećih poduzeća koja kroz svoje lance vrijednosti diktiraju trendove u cijelom domaćem gospodarstvu. Njihovo novo razvojno razdoblje trebaju obilježiti ulaganja u tehnologiju, digitalizaciju, automatizaciju i umjetnu inteligenciju. Kompanije koje prve uspiju integrirati nove tehnologije u svoje poslovne procese ostvarit će značajne prednosti kroz veću učinkovitost, niže troškove, brže donošenje odluka i veću međunarodnu konkurentnost. Izdašna financijska sredstva iz fondova EU koja će biti dostupna u novoj financijskoj perspektivi od 2028. do 2034. mogu značajno pridonijeti financiranju upravo takvih projekata.Zaključno, proteklo je desetljeće obilježeno jačanjem otpornosti, stabilnosti i uspješnim završetkom integracijskih procesa te snažnom ulogom države u gospodarstvu s čestim kriznim intervencijama. Sljedeće će biti desetljeće rasta produktivnosti obilježeno aktivnošću privatnog sektora, posebice najvećih hrvatskih poduzeća. Naš je zadatak da u sinergiji iz svakog uloženog eura kapitala, svakog radnog sata i svakog novog tehnološkog rješenja uvećamo dodanu vrijednost i time dodatno ubrzamo konvergenciju Hrvatske prema najrazvijenijim europskim ekonomijama.