Onaj tko je smislio izraz 'spava kao beba', čini se nije baš bio puno u kontaktu s malim bebama. Male bebe uopće ne spavaju mirno: prvo ih muče grčevi, pa zubići, trzaju se u snu, meškolje se, mašu ručicama pa se od toga probude. Osim toga imaju lak san i probudi ih svaki šum. Osim ujednačenog šuma fena ili nečeg sličnog. To ih, naprotiv, uspava.
Dok još nismo postali roditelji, Krešo i ja smo zamišljali kako nećemo dopustiti našoj bebi da nas voza kako njoj paše pa da moramo hodati na prstima po kući dok spava. A ne! Neka se nauči spavati uz normalnu svakodnevnu buku! Pe nećemo se mi prilagođavati bebi, već ona nama.
Malo sutra
No, da. Malo sutra. Kad je beba došla kući, vrlo brzo smo shvatili da neće biti ništa od onoga što smo si mi naivno zamišljali. Noćima ćemo spavati vrlo loše i kratko, a tijekom dana loviti one vrijedne minute dok mali spava da pozavršavamo sve ono što inače ne stignemo. Znači, prioritet je ne probuditi ga kad spava. Nikako ga ne probuditi! To ne dolazi u obzir čak i ako zbog toga treba obustaviti i disanje.
- Zaspao je! - prošaptala sam izlazeći iz sobe.
- Super - veli Krešo i u to mu ispadne vilica iz ruke. Nije prošla ni sekunda, a iz sobe se začula naša mala draga sirena.
Takav se igrokaz dogodi i po nekoliko puta dnevno. Druga je stvar kad smo u šetnji. Onda ga uspava lagano drmusanje kolica i u stanju je spavati dok god smo u pokretu.
Filipu su bila oko četiri mjeseca kad smo počeli dolaziti k sebi. Navikli smo se na njegov ritam spavanja, skužili što ga smeta i kako da najlakše utone u san. Na nesreću, u isto su se vrijeme na kat iznad nas doselili novi susjedi. Neki studenti, po govoru nam se činilo da su s mora. Jedne smo večeri, petak je bio, osluškivali kako se spremaju na večernji izlazak. Mi smo taman bili uspavali Filipa i pred nama je bilo par sati mira samo za nas.
- E, je l' možeš zamisliti da sad moraš ići van?
- Ma kakvi. Ovaj kauč i televizija je sve što želim u životu.
I tako. 'Divlje izlaske u grad zamijenio je sad lagani dvokorak uz puni želudac.' To je, uostalom, u redu. Mi smo s našim roditeljstvom čekali do krajnje granice - Filipa smo dobili na pragu četrdesete - prije toga smo se pošteno natulumarili i sad s određenim ponosom mogu reći da me takve stvari više ne zanimaju. Barem ne svaki vikend.
S druge, pak, strane
Međutim, naši su novi susjedi u naponu snaga, a osim što redovito izlaze u grad, jedne su srijede odlučili napraviti tulum u svom stanu. Dakle, točno iznad nas. I to u srijedu. Nije čak bio ni vikend, ni ikakav praznik. U goste su pozvali, barem se nama činilo, krdo bivola jer su tako bjesomučno skakali da se čitava zgrada tresla.
Buka se činila još nepodnošljivijom kad smo legli u krevet i ugasili svjetlo. Bila je prilično topla noć, pa su susjedi otvorili prozor i s njega urlali, dakako. Filip se meškoljio u svojem krevetiću i na koncu probudio. Prenijela sam ga u naš krevet i uspavala, no sve se ponovilo pola sata kasnije. Bilo je oko jedan iza ponoći a tulum na katu iznad bio je na vrhuncu.
I tad sam se sjetila da smo ja i moje društvo, baš u ovom stanu gdje sad živimo, godinama razulareno tulumarili - i petkom i svetkom i srijedom. I da, susjedi su lupali po vratima i tražili da se stišamo. I mi bi se doista bili stišali, samo što bi nakon 20 minuta zaboravili na to pa nastavili po starom.
- Joj, ovima stvarno sve smeta. Kao da nikad nisu bili mladi! - ljutili bismo se na neurotične susjede.
A sad - sad sam ja susjeda koja zove policiju. Ili je na rubu da to napravi.
A zatim smo se sreli - aha!
Nekako je došlo i jutro. Studenti s gornjeg kata su se u neko doba ipak stišali, ili su otišli van, pa smo ipak odspavali par sati. Ni ostali stanari u zgradi nisu spavali zbog tuluma i komentirali su na hodniku:
- Susjeda, pa jeste vi čuli ovo divljanje sinoć? To nikad nije stanovalo u stanu! Pa zar su iz šume došli?
- Ma, da, čula sam. Čitavu noć je trajalo.
- Ja i žena smo se još čudili kako vi ne reagirate a imate malu bebu.
Hm, zašto zapravo nisam reagirala i tražila da se utišaju? Prvo, nije mi se dalo svađati jer nakon toga tek ne bih mogla zaspati. Osim toga, iz vlastitog iskustva znam da apeli neispavanih susjeda malo utječu na tijek zabave. No nešto je trebalo napraviti...
Da se požalim predstavniku stanara pa da on rješava taj problem? Da zovem njihovog stanodavca pa da im on očita bukvicu ili ih izbaci?
Da susjedima odozgora napišem poruku i zalijepim im na vrata? 'Dragi susjedi, mi razumijemo da vi morate tulumariti ali nemojte pritom probuditi čitav kvart.'
Ili: 'Dragi susjedi u stanu ispod vas stanuje jedna mala beba koju ste probudili.'
Ili: 'Ako nas još jednom probudite, doći ću vam gore i namlatit ću vas kao magarce!'
Na kraju nisam napravila ništa, a nakon dva - tri dana ljutnja me prošla. No jednoga sam dana na stubištu naletjela na bučnog susjeda, organizatora raskalašene zabave.
'Ti si taj! Ti si mi probudio bebu!', pomislila sam. Doslovce sam mogla osjetiti kako mi bijes izbija na uši. Proderala sam se na jadnog klinca da se sav stresao:
- Jesi ti imao tulum prije neku večer?
- Jesam.
- Probudili ste mi dijete! Vi ste ga probudili! Sad me dobro slušaj - probudite li ga još jednom, to će vam biti zadnji tulum u životu. Jesi li me shvatio?
- J... j... jesam - procijedio je kroz zube i zbrisao niz stepenice. Valjda se pobojao za vlastiti život jer sam izgledala i zvučala posve neuračunljivo. Onako kako samo neispavani roditelj može. Otprve je shvatio.
I tako sam postala ona susjeda koja se buni kad mladi tulumare. Ali ima to i pozitivnu stranu: susjedi su puno tiši.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....