Prošli tjedan bila sam na druženju s nekoliko prijatelja koje nisam neko vrijeme vidjela jer živimo u različitim državama. Tijekom ručka se popilo pa su se i usta oslobodila. Tako je moj prijatelj obznanio svima da uz svoju djevojku ima još jednu koju ponekad viđa, a moja se prijateljica zbog njegove ispovijedi odlučila na isto priznanje. Sjedim s dvoje ljudi koji bez imalo grižnje savjesti priznaju da uz regularne veze imaju i nešto sa strane, a imam totalno drugačiji osjećaj za njega i za nju. Njegovo priznanje me baš zaboljelo jer znam kako bih se ja osjećala da mene netko prevari pa to još okolo priča, a njeno me priznanje iznenadilo i šokiralo jer od nje to nisam očekivala, ali mi nije smetalo koliko i njegovo. Pa da se nadovežem na prošlu kolumnu o dvostrukim standardima, postoje i u ovom slučaju - i žene nisu ništa manji zločinci u ovoj priči, štoviše gori su.
Dok su se oni povezivali preko stola sa svojim zajedničkim hobijem, meni su misli odlutale negdje u drugu dimenziju i vodila sam razgovor sa svojim moralom. Znam im partnere, nismo si najbolji prijatelji, ali poznajem ih. Ne poznajem ih dovoljno da mogu reći da su dobri ili loši ljudi, ali znam o njima što mi kažu moji prijatelji. Nije moja stvar da se miješam i išta govorim, ali totalno ću se čudno osjećati u njihovu društvu znajući te prljave tajne dok se oni budu smješkali, grlili i ljubili kao da se ništa nije dogodilo.
I to isto nije problem, neka rade što žele, ali mene će to sad kopkati. I ne kažem da sam ja super moralna i da nikad neću to učiniti, da mi se neće dogoditi ili već nije, ali me ubija to što se osjećam kao da sam i ja kriva kad mi odaju takvu tajnu. S jedne strane želim da mi se drugi povjeravaju, ali, opet, neke stvari možda ne želim znati. Jer, kad netko sazna što mu drugi rade iza leđa, krivi su i oni koji su to čuvali i namjerno gledali kako se netko drugi lomi napola.
Možda mi je nekako bilo lakše prihvatiti priču da je moja prijateljica prevarila dečka, nego moj prijatelj svoju curu, jer sam ja žensko pa negdje tražim opravdanje i za sebe, ali mislim da su žene jednako sklone varanju kao i muškarci. Priče o tome kako muškarac vara ženu su pomalo zastarjele. Ja sam upoznala mnogo muškaraca koji misle da pametno varaju svoje partnerice i mislili su da im žene to ne znaju, a one ne samo da su znale, nego su to iskoristile kako bi i one dobile komad kolača. Na kraju su ti isti muškarci bili prevareni, a da nisu znali. Većina žena posjeduje moć manipulacije i na neki način sve uspiju okrenuti protiv muškarca. Ja, nažalost, nemam tu moć jer sam se rodila kao polumuškarac.
Ne mogu raditi dvije stvari odjednom. Nemam tu koncentraciju, što je, recimo, odličan primjer i u varanju. Mnogi muškarci ne mogu nositi pritisak dviju žena, kao što žena može grupe muškaraca. Muškarac će kad-tad prevagnuti na jednu ili drugu stranu i kad-tad će netko saznati što je učinio, a žena može pucati u šest smjerova i da nitko nikad ništa ne sazna. Isto je i u seksu. Žena može zabavljati više od dva muškarca u seksu, a muškarac, nažalost, to ne može. I vjerujem da muškarci imaju taj nekakav muški kod, i znaju tko koga vara i vjerojatno neće nikome reći, ali isto tako smatram da su žene po tom pitanju još gore.
Prije će ubiti svoju baku da ima alibi, nego da prizna prevaru. Najgora mi je ipak u oba slučaja činjenica da smo mi ljudi toliko pohlepni da ne želimo jedno, nego dvoje. Ima nekih ljudi koji varaju pa ostave partnera da bi bili s tom drugom osobom, i to je OK, bar si fer prema nekome i ne gubiš mu vrijeme. Slomiš im srce, to je istina, ali barem im daješ slobodu da nađu nekoga tko nije takvo govno kao što si ti. Taj zadnji komadičak poštovanja koji ti je ostao. Ali, ima onih koji igraju tenis godinama jer su kukavice. Provedu šest godina u vezi, od toga varaju četiri i samim time ne da sebi uništavaju vrijeme i slobodu, nego sebično to čine i toj drugoj osobi koju varaju. Žele ju za sebe, ali žele i druge isto. Četiri godine je jako puno vremena da od nekoga praviš budalu.
U četiri godine možeš postati milijunaš, zaručiti se, vjenčati i imati dvoje djece. Oduzeti nekome četiri godine života iz totalno primitivnih i sebičnih razloga u krajnju je ruku jadno. A najbolje od svega mi je ipak što ti ljudi koji varaju druge, bili bi, da saznaju da se i njih vara, slomljeni. Pa se pitam dokle ide ta naša sebičnost i pohlepnost? Kako to da svi imaju muda slomiti nekome srce, ali nemaju muda slomiti svoj ego pa priznati da su učinili nešto loše ili čak ako već ne žele priznati, barem osloboditi tu drugu osobu da mogu u miru živjeti kako žele? Kome se to čini dobro time što ih se ponižava iza leđa? Ovaj koji vara, skriva se po grmlju s ljubavnicom, ljubavnica mrzi ženu i želi biti s njim, on želi biti s njom, ali mu je bed ostaviti ženu.
Njegova žena želi biti s muškarcem koji je voli i cijeni, i svi ispaštaju i nitko nije dobio što želi i nitko nije sretan. Trgnem se iz svojih misli iz svoje dimenzije, poprilično zbunjena sama sobom i svojim mislima, ne znajući kako da reagiram u situaciji za stolom. Ne uklapam se u razgovor. Ne mogu se smijati tome jer mi nije smiješno i ne želim ohrabrivati svoje prijatelje da budu zli prema drugima, i nekako se nadam da ako su mi već iskreno to rekli, ja mogu iskreno reći što mislim o tome, ali onda, opet, ne smijem se miješati, makar su me prisilno umiješali.
I otvorim usta, pitam ih kako bi njima bilo da im to netko radi - ja sam ispala budala kojoj se smijalo za stolom i iako ih volim kao prijatelje i uvijek ću ih voljeti, zaista se nadam da će im se vratiti na neki način i da će shvatiti da to nisu stvari kojima se hvali, i da to više govori o njima, nego o drugima, i da prestanu prisilno zabadati moj nos u njihova posla jer nekad je zaista najbolje ništa ne znati. Ovako smo sada svi krivi jer sve znamo, a nitko ništa ne zna.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....