Tri slomljena kulta - reprezentacija, Hajduk i Dinamo

Nikad siromašniji i depresivniji nogometni Božić. Pod kržljavim borom, s kojega otpadaju iglice, nema poklona, samo mala kutijica Dinamove nade, blijedi plamičak koji drhti na vjetru. Hrvatski nogomet ulazi u najgoru i najopasniju godinu u svojoj 19. godišnjoj povijesti. U apokaliptičnom scenariju piše da je svjetsko nogometno prvenstvo Hrvatima blisko još samo u reklamama Ožujskog piva, da je Liga 16 bankrotirala, da je gledanost pala na “Kelvinovu nulu”, da se maksimirski stadion neće graditi “u ovom stoljeću”, a euroutakmice će se igrati pred praznim stadionima. Kladioničarske afere tresu i hrvatski nogomet, on je faktički zarobljenik raznoraznih mutikaša, navijači nikad nisu bili rabijatniji i u sve se sumnja. Sumnja se u Slavena Bilića, sumnja se u Hajduk, koji ni u 99. godini života nije u stanju stati na vlastite noge, naslijeđeni nogometni birokrati s Terazija ljubomorno čuvaju fotelje, sponzori u širokom luku zaobilaze stadione...

Ovo je priča o “tri slomljena kulta”, o tri hrvatske sportske institucije, koje dišu još samo zahvaljujući aparatima. Ovo je priča o jednoj slomljenoj nogometnoj naciji, koja utjehu traži u hokeju na ledu i Blanki Vlašić, jedinim svijetlim hrvatskim sportskim figurama. Ovo je i pogled iza kulisa, jer ova kriza ima i svoju pozadinu...

Dugo su nogometni reprezentativci bili sveci i “svete krave”, nitko nije rovao po prljavštinama u kampu i svlačionici niti se miješao u povremene trzavice. Međutim, napetosti u neuspješnim kvalifikacijama eskalirale su u Funtani, kada je jedan “paparazzoti” snimio pijane zvijezde, kada su se na naslovne stranice probile priče o hvatanju za grkljan i svađama nogometnih ikona. Nogometni narod razočarala je “pijana noć hrvatskog nogometa” i što su njihovi idoli samo obični ljudi od krvi i mesa, sazdani od slabosti, što su im milijuni eura ili funti izvukli na svjetlo dana loše karakterne crte, a nogometaše je smetalo što je u svlačionici “krtica”, špijun koji sve druka novinama. Toliko je to eskaliralo da se Robert Kovač povukao, Ivica Olić se namjeravao oprostiti od reprezentacije pa je, ipak, odustao, a o “oproštajnoj utakmici” razmišljao je čak i Niko Kranjčar. Otkako nema Nike Kovača, koji je svlačionicu držao pod kontrolom, stvari su se otele kontroli. A ružne riječi i dalje cure iz svlačionice, nepovjerenje je sve veće...

Drugi slomljeni kult je Hajduk. Od 2005. godine taj klub, koji će 2011. doživjeti stotu, stenje pod Dinamovom čizmom, Zdravko Mamić ih je pretvorio u vječitog drugog. Jedan dobar klub izuzetne povijesti, koji vode mediokriteti, guši se u prosječnosti. I uporno upropaštava svoje talente. U Hajduku je propao Ante Rukavina, nije se razgorio talent Nikole Kalinića, a upravo propadaju još dvije nogometne nadarenosti, Anas Sharbini i Marin Tomasov. Zašto je zastao u razvoju Mario Tičinović? Još ako Senijad Ibričić ode u Blackburn, sve će se raspasti. Ali, nitko ne postavlja pitanje gdje se pogriješilo, jer nije moguće da su svi ti nadareni dečki bili “roba s greškom”. I nitko se ne pita kako Tomislav Ivić ili Igor Štimac, koji stanuju nedaleko od Hajdukova stadiona, već godinama nisu dobrodošli na Poljudu, a pisali su Hajdukovu povijest i njihova imena će biti uklesana na ploči slavnih. Razumljiv je gnjev Torcide, koja nije četa razularenih huligana, danas su baš oni najpozitivnija snaga, koja želi rastjerati oblake iznad Poljuda, razbiti rodijačke veze, razjuriti pohlepne menadžere i vratiti pozlatu klubu, koji je jednom bio velik.

Treći slomljeni kult je Dinamo! S lakoćom osvaja hrvatska prvenstva, Mamiću za to ne trebaju ni tajne službe ni pomoć s Pantovčaka, kao u Tuđmanovo doba. Ali, ne trebaju mu ni “asistenti”, poput Zlatka Kranjčara ili Velimira Zajeca, jer bi njihova prisutnost u Maksimiru snizila njegov ego. Mamić zna prodati, ali ne zna kupovati, zna stvoriti novac, ali zna ga i ludo spiskati.

On je stvorio kapital, kojim cijelo desetljeće Dinamo može vladati hrvatskim nogometom, ali “zna” kupiti i perverzno pojačanje iz Grčke ili dopustiti da se Sammir već tri godine zajebava s Dinamom i njegovim navijačima. “Teška” je Dinamova desetka, nakon što su je nosili Lamza, Mlinarić, Boban i Modrić, preteška za Sammira.

Još ako je kronično neispavan, ako mu fale dvije godine sna... Teško se boriti i s Mandžukićem, koji je već otišao iz Dinama, koji ne može Mamiću oprostiti 100.000 eura kazne, bez obzira na to što mu je podebljao ugovor na 950.000 eura. Ona stotka peče Mandžukića kao dodir vrućeg željeza i on već dulje vrijeme igra “preko jedne stvari”...

Dinamo se još nada Europi, iako je trener Ajaxa Martin Jol prije dva dana u povjerljivom razgovoru najavio da će “odmarati petoricu najvažnijih igrača”, što će olakšati posao Anderlechtu i otežati Dinamov proboj u Europu. I sad je pitanje: kako vratiti kult i patinu jednog slavnog kluba na stadion, koji bi u doba Turaka mogao biti jedino konjušnica, kako proslaviti klub sa skupinom vrlo prosječnih legionara, među kojima kvalitetom strši samo Pedro Morales, kako urazumiti navijače, kada to nije uspjela ni država ni policija?

Ima li nade? Možda? Možda treba vjerovati Kruni Jurčiću, Slavenu Biliću i Igoru Štimcu, trojici nogometnih mudraca, da će izvući hrvatski nogomet iz gliba.

Ne znam koliko im vjerujete, ali ako ćemo uzeti zdravo za gotovo, sva proročanstva raznoraznih “nostradamusa” i katastrofičara, ako ćemo tri slomljena kulta baciti na smetlište, što će ostati?

Kladioničarska mafija, sitni klupski profiteri, sitni grajzleri i prazni stadioni. Nemamo pravo dići ruke!