KOMENTAR JUTARNJEG

Što se zaboravlja kada se Kosovo usporedi s Krimom

U proruskim očima sličnosti slučaja Kosovo i jugoistočnog dijela Ukrajine su brojne, ali se zaboravlja ključna stvar. A to je da Kosovo nikad nije proglasilo neovisnost samo od sebe

Zanimljivo je kako su se pristaše odcjepljenja Krima od Ukrajine i pripajanja Rusiji odlučili spomenuti primjer Kosova kao presedan. Takva je odluka još čudnija kad se zna da se Rusija protivi neovisnosti Kosova te da taj stav nije promijenila ni nakon što je Međunarodni sud pravde, vjerojatno najvažnije tijelo koje interpretira međunarodno pravo, dao mišljenje prema kojem proglašenje neovisnosti ne krši međunarodno pravo. Da bi stvar bila još čudnija, Sud ga je dao na zahtjev Srbije. U dugačkoj raspravi na Sudu pravde sudjelovali su pravni stručnjaci raznih država. Zanimljiva je bila ruska argumentacija. Njezin je predstavnik, političar, a ne pravnik, tijekom rasprave rekao da je proglašenje neovisnosti Kosova u suprotnosti s međunarodnim pravom jer “mu u trenutku kada je proglasilo neovinost nije prijetila nikakva opasnost”! Logika Rusije bila je, kao što smo već vidjeli na primjeru Južne Osetije i Abhazije, a sada vidimo i na primjeru Krima, da je “prijetnja razlog za proglašenje neovisnosti”. Rusija Krimu priznaje pravo na odcjepljenje jer smatra da je tamošnje stanovništvo “ugroženo od nacionalista i fašista koji su preuzeli vlast u Kijevu“.

Zapadne države, koje referendum o odcjepljenju Krima od Ukrajine smatraju nezakonitim, odbacuju svaku usporedbu s Kosovom. I Rusija, cijelo vrijeme aktivna u međunarodnom procesu koji je doveo do proglašenja kosovske neovisnosti, zna da se taj slučaj ne može usporediti s Krimom.

Između kosovskog i nekih drugih slučajeva mogu se povući paralele i pronaći primjeri koji se po mnogočemu čine sličnima, ali elemenata koji dokazuju razlike znatno je više. Dovoljan je čak i površan pogled na proces koji je doveo do osamostaljenja Kosova da bi se vidjele te razlike. Teško je naći neki slučaj drugdje u svijetu koji ima sve elemente što od Kosova čine “sui generis”. Danas, kada se primjer Kosova površno spominje kao presedan za stvaranje država, bilo u Kataloniji, Škotskoj ili Krimu, pogrešno se kreće od trenutka proglašenja neovisnosti nadalje. Zaboravlja se što je sve prethodilo tom proglašenju 17. veljače 2008. godine.

Kosovo je doista drukčiji primjer. To je bila federalna jedinica države koja više ne postoji. Na Kosovu je državni aparat Srbije od nasilnog ukidanja autonomije 1989. do NATO-ove intervencije deset godina kasnije sustavno kršio ljudska i etnička prava tamošnjih Albanaca. Danas to i u Srbiji rijetko tko negira. Vojska, policija i paravojne formacije Srbije počinile su na Kosovu etničko čišćenje. Za to postoje dokumentirani dokazi, kao i pravomoćne presude Haaškog suda protiv srbijanskog državnog, vojnog i policijskog vrha. Kako bi zaustavio etničko čišćenje na Kosovu i spriječio genocid, NATO je intervenirao u proljeće 1999. godine. I bivši njemački kancerlar Schröder, koji je pristao na intervenciju NATO-a 1999. dok je bio na vlasti u Njemačkoj, a danas je u službi ruske politike te uspoređuje Krim s Kosovom, ovako je pravdao odluku njegove vlade da bombardira Srbiju: “Ono što se događalo pred našim očima na Balkanu bila je prijetnja genocidom. Moja je stranka morala prihvatiti realnost i djelovati na osnovu toga.“ Mnogi lideri tada su, pri donošenju odluke o napadu na Miloševića, imali na umu i zločine i genocid koje je isti režim počinio u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u čemu ga međunarodna zajednica nije zaustavila.

Ono što se također zaboravlja jest da su se prije vojne intervencije na Kosovu iscrpile sve mogućnosti pronalaska političkog rješenja. Srbija je prekršila redom sve dogovore koje je uz pomoć međunarodne zajednice postigla s liderima kosovskih Albanaca. Prekršila je redom i sve UN-ove rezolucije o Kosovu, pa i one o prestanku nasilja i sprečavanju humanitarne katastrofe. Čak su prekršili i sporazum o dopuštenju albanskoj djeci da uđu u škole, koji je postignut uz posredovanje nevladine crkvene udruge Sveti Eugidio. Na kraju, Srbija je odbila i Sporazum iz Rambouilleta, nakon čega je NATO intervenirao.

I nakon završetka NATO-ove intervencije, kada je Kosovo stavljeno pod međunarodnu upravu UN-a, Srbija i Rusija bile su dio međunarodnog procesa koji je trebao dovesti do konačnog rješenja statusa Kosova. Rezolucija 1244 Vijeća sigurnosti UN-a, koja je ukinula suverenitet Beograda nad Kosovom, jamčila je teritorijalni integritet, ali nije odredila status, ostavivši to pitanje otvorenim kako bi se poslije riješilo političkim procesom.

Smjernice za rješenje statusa Kosova dala je kontaktna skupina čiji je član, uz Sjedinjene Američke Države, Njemačku, Veliku Britaniju, Francusku i Italiju, bila i Rusija. Glavne postavke tih smjernica bile su da niti jedna strana ne može blokirati rješenje te da ono mora biti prihvatljivo ljudima na Kosovu. Kako je Srbija inzistirala na tome da ni u kakvoj varijanti neće prihvatiti bilo kakvu neovisnost Kosova kao rješenje, a Kosovo ništa manje od pune neovisnosti, te su smjernice trebale dovesti do kompromisa. Ipak, rečenicom da “rješenje mora biti prihvatljivo za narod Kosova” jasno je naznačeno da će to na kraju biti neka vrsta neovisnosti. Tadašnji ruski ministar vanjskih poslova Lavrov, koji je i danas na toj dužnosti, prihvatio je takvu deklaraciju kontaktne skupine. Voditeljem pregovora o statusu Kosova UN-ov glavni tajnik imenovao je bivšeg finskog predsjednika Martija Ahtisaarija, koji je trebao djelovati prema napucima kontaktne skupine s kojima se složila i Rusija. Nakon dugogodišnjeg procesa Ahtisaari je dao prijedlog “sveobuhvatnog rješenja statusa Kosova”, koji su, pod velikim pritiskom međunarodne, prihvatili lideri kosovskih Albanaca, ali ga nije prihvatila Srbija. I nakon tog prijedloga, kako bi se dokazalo da “niti jedan kamen neće ostati neokrenut kako bi se došlo do obostrano prihvatljivog rješenja“, pregovori su nastavljeni uz posredovanje trojke SAD-EU-Rusija.

Kosovo tako nije proglasilo neovisnost samo od sebe, nego na osnovu prijedloga međunarodne zajednice s puno uvjeta. Među tim uvjetima su jamstva za srpsku manjinu, priznanje izvršnih ovlasti za predstavnike međunarodne zajednice, čak i u sudstvu, kao i obveza da se Kosovo ne može spojiti s teritorijem neke druge države.

Zato se može reći da je Kosovo kao država i projekt međunarodne zajednice, a tu je državu do sada priznala većina zemalja svijeta, točnije njih 107.

Neke koje ne priznaju Kosovo zbog svojih unutarnjih problema, poput Španjolske, ne spominju više međunarodno pravo jer postoji mišljenje Suda da to pravo nije prekršeno, te se pozivaju na princip da se “neka država ne može stvoriti na teritoriju postojeće bez pristanka te države”. Dakle, sve dok Srbija ne prizna Kosovo, to je za njih neprihvatljivo. A Srbija nastavlja govoriti da nikada neće priznati Kosovo. Taj argument odbacila je većina sudionika rasprave na Međunarodnom sudu, a kao primjer su spomenute i Slovenija i Hrvatska, koje su proglasile neovisnost bez pristanka Beograda. Ali, čak i zemlje koje ne priznaju Kosovo, posebno Španjolska, Cipar i Slovačka, same inzistiraju na tvrdnji da je primjer Kosova “sui generis” i da se ne može uspoređivati.

Ukrajinci na Krimu nisu počinili etničko čišćenje, niti Španjolci u Kataloniji. Međunarodna zajednica tamo nije intervenirala da bi spriječila genocid. Ukrajina i Španjolska još postoje kao države. Za razliku od dokazanih zločina i kršenja ljudskih prava na Kosovu koje je počinila Srbija, “ugrožavanje Rusa” na Krimu samo je teoretski i apstraktan argument. Ta područja nisu pod upravom međunarodne zajednice, niti je postojao međunarodni proces koji bi rezultirao nekim prijedlogom o proglašenju neovisnosti. Zato se Krim ne može uspoređivati s Kosovom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 11:29