Za razliku od politike, u hrvatskom poslovnom životu lakše se ostvaruje nacionalno jedinstvo - tu se objedinjuju svakojaki interesi, a veliki pothvat združi najrazličitije ljude. Tako je bilo i u slučaju turističkog megaprojekta na Malom Lošinju, u koji su se uključili mali dioničari i direktori koji su prodali gradsko hotelsko poduzeće, zatim bivši pomoćnik ministra unutarnjih poslova s ruskim portfeljem i ruskim partnerima koji se pojavio kao investitor, Krčka biskupija koja je ustupila teren za golf-igralište, te neki moskovski bankari, a možda i hrvatski ministar obrane Ante Kotromanović. On se tu pojavio kad je sletio na Pleso privatnim avionom lošinjske Jadranka grupe (zapravo je avion u vlasništvu aerodroma Ćunski, a Jadranka je suvlasnik aerodroma). To je pokrenulo svakovrsne spekulacije o njegovoj ulozi u koncesijskom ustupanju ratne luke Kovčanje, u kojoj bi isti ruski investitor (zagrebačka Beta ulaganja, iza kojih stoji moskovska privatna banka) sagradio marinu za megajahte, kao i pitanja o mogućoj ulozi rusko-hrvatskog poslovnjaka Mihajla Perenčevića u remontu helikoptera za HRZ. Perenčević je bio direktor tvrtke AKD koja je u Gregurićevoj Vladi bila zadužena za dobavu oružja pa nesumnjivo ima kontakte, a povezan je i s turističkom investicijom u Lošinju, iako tvrdi da tu nema “kapitalne interese”. Činjenica je, međutim, da je istupao u ime tvrtke kad je Crkvi trebalo otkriti kome daje svoje zemljište na Cresu u zakup (gdje će se graditi golf-tereni). Cijela ova personalna mreža prilično je razgranata - Kotromanović usto posjeduje famozni stan na Bukovačkoj cesti u kojem je priređena “medijska sačekuša” za Prgometa (a prije za Holy i Glogoškog). Stan je kupljen od tvrtke u kojoj je jedan od direktora bio čovjek koji inače radi za Beta ulaganja. Vrlo komplicirana priča, koju su novinari istražili pa je sve objavljeno (u Jutarnjem listu), doduše, u više članaka s mnogo detalja pa se pogubila nit. Ali - ukratko - Kotromanović je kupio taj stan od tvrtke u stečaju dok je direktor tvrtke bio lik koji je poslije otišao raditi za ove zagrebačke Ruse. Prethodno je radio i za zaštitarsku kompaniju Josipa Klemma. Optužen je na sudu za financijske malverzacije - izvlačenje novca s računa tvrtke. Ministar Kotromanović je, inače, za stan predujmio 30 tisuća eura u kešu.
Hrvatski mediji naveliko su eksploatirali priču s Kotromanovićevim letom na Lošinj, boravku u tamošnjim hotelima i trošku od nekoliko desetaka tisuća kuna, a nešto pažnje privukla je i ova storija o njegovu stanju na zagrebačkoj sjevernoj periferiji. Naravno, nitko nije stao istraživati ono što je tu ipak najzanimljivije - lik i djelo, prošlost i sadašnjost rusko-hrvatskog investitora koji operira sa stotinama milijuna eura! Niti je pokušao odgovoriti na još važnije pitanje o prisutnosti ruskog kapitala, ruskih tajkuna i oligarha u hrvatskom privrednom životu. Naravno, stvar ima globalne političke reperkusije. Crna Gora upravo ulazi u NATO. Ulazi li dotle Hrvatska u SEV, ekonomsku asocijaciju bivšeg Varšavskog pakta, koja više, doduše, ne postoji, iako na terenu uvijek ostane poslovno-politički footprint, otisak Godzillina stopala…
Ima li, dakle, mjesta da se tu razvije neka teorija zavjere, što je omiljena aktivnost novinskih napisničara? Evo rezultata kraćeg istraživanja koje sam proveo proteklih dana…
Ključna je poluga ruskog utjecaja - energija. U Hrvatskoj ne posluje, ali je kao isporučitelj plina prisutna najveća ruska i svjetska korporacija - Gazprom. Njen distributer u zemlji je Prvo plinarsko društvo (PPD), poduzeće u vlasništvu jednog osječkog poslovnjaka koji je u mladosti držao pizzeriju i družio se s Ivanom Vrdoljakom, ministrom gospodarstva iz HNS-ove kvote. PPD ima vraški dobar ugovor s Rusima i za tri godine, rastući tako što se udvostručio pa učetverostručio, od zanemariva prometa došao je na gotovo milijardu eura. Prodaje enormne količine plina Hrvatskoj elektroprivredi i tržište je, zapravo, podijeljeno između PPD-a i Ine, odnosno MOL-a, koji se i sam opskrbljuje iz Rusije. Tu su sve baze pokrivene. Hrvatska, doduše, ima velike vlastite plinske izvore, pa sa 1,7 milijardi kubika zadovoljavaju znatan dio ukupne potrošnje od 2,4 milijarde prostornih metara. Problem je jedino što više nisu vlastiti, nego MOL-ovi, a i cijena se ne formira slobodno, pa država, kao sudioničar Ine, umjesto dividende, akumulira gubitak. To je zbilja kunst - danas gubiti na vlastitim izvorima energenta! Ne treba čuditi u zemlji u kojoj je gubitak zna stvoriti i - državna lutrija!
Osim HEP-u, PPD prodaje plin kutinskoj Petrokemiji, na čemu država također gubi (tvornica nije ekonomična, a štiti se proizvodnja umjetnog gnojiva), pa se skuplja dug i PPD će prije ili kasnije doći u poziciju da kupi PKK bude li mu to odgovaralo. U međuvremenu, investirao je u Luku Ploče (LNG terminal) i kupio jedinu privatnu željezničku kompaniju u zemlji te stvorio vlastitu teretnu mrežu s cisternama. U Pločama se stvar i zakomplicirala - tu su prisutni i američki interesi, jer je u Pločama iskrcaj za BiH, pa se vodi neka skrivena borba za pozicije na balkanskom tržištu.
Je li ovaj rusko-hrvatski pothvat neka strateška kremaljska operacija? Kad se malo uđe u modalitete, ugovore i količine, vidi se da nije - to je premalena stvar za Moskvu, što ne znači da nije dovoljno velika za oligarhe koji su taj posao dobili u leno. Ali, primarno, riječ je novcu, a ne o politici - ovo je tržište, srećom ili nesrećom, prikladno jedino za kokošare među internacionalnim igračima ili za sporedne aktivnosti velikih igrača, i ne puno više od toga. Znači, spiritus movens u takvim dilovima nisu moskovski zli dusi, nego domaći pokrovitelji biznisa u nacionalnom energetskom sektoru. “Audace colpo de soliti ignoti”, zvao se čuveni talijanski film iz 1959., u nas neadekvatno preveden kao “Obično nepoznati lopovi”.
Praktično cijeli hrvatski građevinski sektor, ono što u njemu vrijedi, kupio je nedavno domaći Rus koji je u svom portfelju objedinio Institut za građevinarstvo Hrvatske (IGH), Hidroelektru i Dalekovod d.d. On ima hrvatsku putovnicu i od 2003. živi u vili na Jadranu. Sve ove tvrtke koje je uzeo bile su u stečaju ili proceduri predstečajne nagodbe. Ne bi se baš reklo da nam je tu netko oteo krunske dragulje…
Trogirsko brodogradilište kupio je, pak, hrvatsko-ruski poduzetnik Danko Končar, koji je prije radio s nekakvim rudnicima po Africi, kupovao nekretnine u Istri i na kraju uzeo trogirski škver, s tim da baš nije jasno što će s njim napraviti. Neki poslovni ljudi koji su ga ondje posjetili tvrde da ima ured u kuhinji u kojoj vise pršuti. On je nekonvencionalan tip, one-man-show, nije nikakva korporacija, ali ima debele veze i silno bogate partnere. S druge strane Kaštelanskog zaljeva smjestio se u bivšoj splitskoj pivovari, pak, Dmitrij Železnjak, koji peče luksuznu votku Akvintu i često boravi u Esplanadi, uvijek praćen sve višim ruskim plavušama modelskih performansi… Postao je već stalni pripadnik našega malog serkla.
Što još imamo? Mihajla - Miška Perenčevića koji se, kako kaže, povukao, pa sad “pomaže razvoju Lošinja”. U sedamdesetoj, ne da mu se više potezati po tajgi, gdje ruski Nibelunzi iz zemlje izvlače milijarde. Posljednja vijest iz turističkog sektora - nekim ruskim interesima prodano je ljetovalište u Kuparima i bivši hotel JNA Pelegrin, koji, napušten i ruševan, kao ruglo stoji dvadeset i pet godina. Vlada je odluku o prodaji koncesije donijela na svojoj posljednjoj sjednici, na kojoj je također dodijelila nove prostorije Pupovčevoj Prosveti. Rusima se, valjda, žurilo. Ali, opet, gdje je tu neka strateška kombinatorika? Bit će da je nema. Kad nastojimo proniknuti u sve te misterije, gledamo u krivom smjeru, kao kad se teoretičari zavjere prihvate razmatranja o ulozi stranih velesila u raspirivanju rata u bivšoj Jugoslaviji. Riječ je o jednostavnijem, ali poraznom saznanju, s kojim se nitko ne želi suočiti. Nije stvar u tome da se Rusi ovdje probijaju jer nasrću s neodoljivom silinom, nego nitko drugi ne želi raditi na tržištu koje je potpuno upropašteno. Prvo, dogodio se slom konjunkture - industrijska potrošnja plina pala je prošle godine za četvrtinu, što je upravo katastrofalan pokazatelj. Znači, loši makroekonomski pokazatelji, nesagledivi problem administrativne procedure i zahrđala pravosudna mašinerija... Korupcija u nas nije glavni problem - ona je često jedina “rezervna procedura” da se nešto postigne, ali na takve stvari nisu spremne ozbiljne korporacije iz ključnih europskih zemalja, nego samo gusari, gangsteri i beskrupulozni lovaši, koji se ovdje lako sporazumijevaju sa sebi sličnima. Da bi došli ozbiljni investitori, svjetske i europske kompanije, moraš imati čvrst politički okvir, a ne zemlju koja, zapravo, nije konzumirala članstvo u Europskoj uniji pa komunicira s Bruxellesom, ali ne i s glavnim gradovima država koje i dalje kontroliraju ekonomiju (u zajedničkoj EU sferi troši se samo nekoliko postotaka BDP-a). Trebaju ti uređene financije i upravljanje državnim dugom koje je ostvarila i Srbija, a treba ti i uređeno društvo, pravosuđe koje nešto riješi za manje od pet godina, proceduralnost i centralizirane osnovne državne funkcije bez lokalnih odstupanja… A u Hrvatskoj vlast upravo koloniziraju lokalni šerifi i razni pošteni i manje pošteni lokalci koji se zalažu za “regionalizaciju” i autarkiju. U normalno organiziranoj državi, oni uopće ne bi postojali jer bi ih zamijenili volonteri lokalne samouprave i prefekti nacionalne administracije. Zato tu mogu nešto raditi jedino Rusi, navikli na sibirsku poslovnu klimu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....