PIŠE DENIS KULJIŠ: Trebamo sjekiru, blage reforme nisu dovoljne. Povećati produktivnost i plaće. I hitno prodati sva javna poduzeća

O-vladi-o-vlada, zvončići-zvončići-zvone-cijeli-dan, va se vriiime godišća, mir se svitu navišćaaa… Ako se vraćaš iz neke svjetske metropole gdje se raspravlja i odlučuje o ključnim, dalekosežnim pothvatima, zagrebački je predblagdanski ugođaj toliko detrimentalan da umrtvljuje i mozak i čula. Na krajičku usporenog europskog kontinenta, u zemlji Balkaniji, nalazi se jedna malena državica koja ne participira u globalnim trendovima. Tu se ne razgovara otvoreno i kvalificirano o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti… Ništa ne smiješ spomenuti, u vječitom strahu da ćeš ugroziti neku ortodoksiju ili poseban interes koji reguliraju ovdašnji javni život, pa se izložiti pogrdama da si čudak ili bezosjećajni manijak. Ponuđeni okvir toliko je nepoticajan da, naravno, i nema neke inteligentne rasprave, jer nitko inteligentan ne prihvaća polemiku pod takvim uvjetima. Zato je i priča o formiranju nove hrvatske vlade postala nezanimljiva jer se svodi na razmatranje taktičkih poteza, a ključne teme oko kojih su se izbori trebali voditi još su više potisnuti u pozadinu i spominju se tek pod šifrom “reforme”…

Most je blokirao dogovor dok se ne formira vlada narodnog spasa koja će provesti te reforme, ali vodi ekstenzivne razgovore o temeljnim i sveobuhvatnim pitanjima. Dosadašnji premijer kaže da on reforme ionako već provodi, ali na svoj nezamjetan, a učinkovit način, pa je već u petnaestom i šesnaestom kvartalu vladavine osigurao rast proizvodnje od 2 posto. S obzirom na to da se takve “soundbite” floksule odašilju u eter bez interaktivne opcije, nije dobio odgovor da taj podatak korespondira s ubrzanim rastom javnog duga po 4,5% prosječnoj kamati, što, matematički, nacionalnu ekonomiju vodi ravno u propast. Treći sudionik pregovora o formiranju hrvatske vlade, vođa opozicije, ima silan osjećaj odgovornosti prema braniteljima i Vukovarcima pa ne može sudjelovati u zajedničkom kabinetu s prevarantima koji su za četiri godine upropastili zemlju i podijelili je na ideološkim temama. Nije to bez osnova, kao ni odgovor da su u njegovoj ekipi prominentni ljudi koji su asistirali Sanaderovu kleptokratskom režimu…

A o kakvim je bajnim reformama zapravo riječ? Sve tri političke grupacije kao glasače privlače državne službenike i namještenike javnog sektora pa ne artikuliraju temeljna načela europskog kapitalizma koji se osniva na (reguliranom) tržišnom poduzetništvu, a ne na lažnom blagostanju državnog socijalizma, kojem su ti njihovi birači privrženi.

U Hrvatskoj, država je preskupa. Problem se ne mora objašnjavati okolišno, deskriptivno, primjerima - dovoljno je nekoliko brojki. Država troši 130 milijardi kuna godišnje, a iz poreznih i ostalih prihoda ne može prikupiti nego 110 do 120 milijardi, i to najsurovijim cijeđenjem svakog poduzetništva, koje pritom uništava pa smanjuje poreznu bazu za iduće godine… Razlika se namiruje zaduživanjem (izdavanjem državnih obveznica), što toliko brzo povećava javni dug da nitko on onih koji nam se još usuđuju posuđivati ne vidi kako se to sve može naplatiti. Zbog rasta rizika naplate rejting agencije zadnjih su godina u nekoliko navrata snizile kreditni rejting, što je prouzročilo povećanje kamata. Sad su dvostruko veće od onih u normalnim europskim zemljama, za polovicu veće od srpskih, odnosno otprilike na dvije trećine visine grčkih kamata… Hrvatska spada među 20 najzaduženijih zemalja svijeta i već neko vrijeme plaća kamate iz novog zaduženja. To je, naravno, uvod u katastrofu.

Penzije su strahovito male jer Vlada investira u održavanje standarda državnih činovnika koji im onda daju glasove te u “kulturne aktivnosti” mase alternativaca koja odbijanje reformi pretvara u idejni narativ, opću kritiku modernog “neoliberalnog” kapitalizma. Njima se, naravno, ne može rastumačiti da Hrvatska uopće nije u kapitalizmu jer država kontrolira oko 70 posto ekonomskih aktivnosti pa proizvodi sve, od struje do rakije, s obzirom na to da još nije prošla ni kroz sveobuhvatni proces privatizacije, a nekmoli kroz famozne “reforme”.

Jedini je izlaz - radikalno smanjivanje proračuna na 100 milijardi kuna, uz predvidiv nagao porast nezaposlenih poslije otpuštanja u javnom sektoru. Broj bi se još povećao privatizacijom državnih (javnih) poduzeća. Iz “realnog”, poduzetničkog sektora i industrije već je bez posla u zadnjih sedam godina krize ostalo više od 300.000 ljudi pa nije jasno zašto bi samo u tom produktivnom dijelu društva trebalo provoditi restrikcije kad je jasno da treba, zapravo, obrnuto, jer jedino privatna poduzeća zapošljavaju i skokovito se razvijaju.

Znači, nije dovoljno “podešavanje”, nego treba sjekira. Vrhunac je demagogije kad se kaže da ne treba smanjivati zaposlenost i plaće u javnom sektoru, nego smanjiti troškove i broj ljudi za recimo 3 posto, odlascima u mirovinu. Kakva glupost! Mora se skresati budžet s kojim ministarstva raspolažu i otpustiti trećinu državnih službenika, a preostalima povećati plaću, ali neravnomjerno, tako da se nagrađuju kvalificirani i produktivni. A s otpuštanjem i prijemom novih, boljih kadrova nikad se ne smije prestati. Pametan političar na tome bi mogao dobiti izbore - većini obećaš povišice, a manjinu eliminiraš. Nešto slično moglo bi se postići i s reformom mirovinskog sustava - razdvajanjem socijalnih beneficija od isplata isključivo na osnovi staža, što na prvi pogled izgleda kao ukidanje I. stupa mirovinskog osiguranja. Bilo bi popularno kod penzionera!

Moraju se podjednako smanjiti izdaci u zdravstvu i školstvu, radikalno smanjiti broj bolnica (postoji dobra cestovna mreža), a liječnici ionako masovno odlaze u Njemačku. Povećati produktivnost i plaće, smanjiti broj osoblja. Treba pokrenuti privatno zdravstvo i školstvo, tako da se izjednače prava na budžetsku potporu svima koji pružaju odgovarajuću zdravstvenu skrb i naobrazbu. Zatim treba hitno prodati sva javna poduzeća za koja se može dobiti bilo kakav novac: autoceste, Ina, HEP, osim distribucije, aerodrome bez pista, Badel, Jadroliniju, Croatia Airlines, sve… Ako treba progutati dug poduzeća koja se prodaju da se sačuvaju neka radna mjesta i poslovni proces, kupcima treba još i davati para samo da nas riješe toga zla, koje se kolokvijalno naziva “obiteljskim srebrom”. Nekretnine - osobito u vlasništvu lokalne samouprave - valja sve prodati odmah, po cijeni koja se nudi na stvarnom tržištu - sada. Sto kuna - sto kuna. Pritom nametnuti striktna pravila održavanja zgrada i energetske obnove. Past će još cijena stanova, dinamizirati se tržište, aktivirati uštede. Brzo treba smanjiti PDV, porez na dobit te ukinuti svih 160 parafiskalnih nameta, jer inače neće biti rasta u privatnom sektoru koji treba zaposliti sve otpuštene.

Može li se netko odvažiti na takve reforme? Priznajem da ne vidim nikoga dovoljno pametnog, sposobnog i domoljubnog da ostvari te nužne rezove. Da smo imali emira Zajeda bin Sultana al Nahjana umjesto Tita, bila bi Jugoslavija danas Ujedinjeni ili Razjedinjeni emirati s tigrovskim ekonomijama, a ne ovo kvazisocijalističko đubre. Ali ne treba zaključivati da domaći reformatori ne misle reformistički, na svoj način koji objedinjuje egalitarizam, etatizam i politički voluntarizam što povezuje kršćanske i postkomunističke socijaliste. Kad se takvi okupe u većem broju, odmah se usredotoče na - valutu. S njom možeš što hoćeš. Ako imaš suveren novac, možeš ga neograničeno doštampavati, ukineš li valutnu klauzulu kredita, dokopaš se ušteda građana koju pretvoriš u “staru štednju” i vraćaš im bezvrijednim papirom ili, kao u Grčkoj, u malim iznosima preko bankomata. Zatim možeš dijeliti “poticaje izvoznicima”. Zašto bi se razvijali samo oni sposobni kad mogu svi koristiti pogodnosti jeftine radne snage i resursa, čime se doduše povećava zaostalost zemlje, ali ostvaruje “jednakost”, istina ne na bazi blagostanja, ali blagostanje je ionako sebično, kapitalističko i antikršćansko. Što ima kršćanskog i domoljubnog, nacionalnog i društveno osviještenog u trijumfalnom premijernom vikendu “Zvjezdanih ratova” koji su zaradili 500 milijuna dolara? Pa i “Zvizdan” je dobro prošao… Banke i ostale europske države neće, doduše, dobro gledati na valutni inženjering, inflaciju i zapljenu privatne imovine, ali što će nam uopće Europska unija i kakve smo od nje dosad imali koristi? Nama ovakvima ona i ne treba.