VIJESTI IZ LILIPUTA

Pobuna akademske zajednice protiv Fuchsova zakona

Pokušajte zamisliti sljedeću situaciju: u nekom malom hrvatskom gradu postoji srednja škola ili gimnazija. Ta gimnazija prima onoliki broj učenika koliki je propisan kvotom koju određuje Ministarstvo. Osim tih učenika, međutim, ta škola povrh još upisuje onoliko učenika koliko sama odluči. Tim učenicima upisanima preko kvote škola naplaćuje školarinu. Tu školarinu zadržava sebi i tim novcem plaća što joj se prohtije - materijalne troškove, ploče i kredu, stimulacije, interne honorare.

Pokušajte zamisliti i sljedeći slučaj. U jednoj županijskoj bolnici imate odjel koji djeluje u zgradi koju je sagradilo društvo i radi na aparatima koje je kupilo društvo. Taj odjel, međutim, ne naplaćuje participaciju HZZO-a. Naprotiv - participaciju određuje po svojoj volji, samostalno je razrezuje, određuje tko će je plaćati i u kolikom iznosu, a novac od te participacije završava na žiroračunu klinike koja ga potom koristi po vlastitoj volji. Onog tko se protiv tog stanja pobuni, klinika šutne niz štenge, zaprijeti Ustavnim sudom i glasno zavrišti da joj se zadire u strukovnu autonomiju.

Apsurdno? Izvan pameti? Ne vjerujete da takvo što postoji? Smatrate da takvo što nije moguće čak ni kod nas, u jednoj nadrealno nesređenoj zemlji kao što je Hrvatska? E, pa ako to mislite - onda ste u krivu. U našoj zemlji, naime, postoji sustav koji djeluje upravo ovako kako sam opisao ovim dvama primjerima. Postoji sustav koji je dio državnog aparata, koji plaće i hladni pogon prima iz budžeta. Međutim, taj sustav posve samostalno odlučuje što će i u kojoj količini proizvoditi, kome će i koliko to naplaćivati i kako će tim novcem raspolagati. A sustav o kojem govorim zove se visoko školstvo.

Hrvatski fakulteti, nažalost, ovih dana pune novine. Pune ih iz barem dva razloga. Prvi je od njih prijedlog zakona o znanosti i visokom obrazovanju koji je tijekom ove jeseni pripremilo Ministarstvo znanosti i koji je uspio nemoguće: ujediniti u protivljenju sve šarenilo akademske zajednice. Od sijedih djedova iz HAZU koji iz palače na Zrinjevcu ratuju protiv Darwina pa do asistenata s dredloksima koji predvode barikade u Varšavskoj, od dobro skrivenih sinekura po nepoznatim institutima pa do poznatih i masovnih fakulteta, hrvatska se znanstvena i visokoškolska zajednica gromko pobunila protiv zamisli iz kuhinje doktora Fuchsa, tvrdeći da je novi, “Fuchsov zakon” neustavan, nepotreban, načinjen bez javne rasprave, demagoški i etatistički. Hrvatska se fakultetska javnost ljuti što je Ministarstvo naumilo umjesto njih određivati školarine, što Ministarstvo kani imati utjecaj na kvote i veću ulogu u sveučilišnim vijećima. Pritom se fakulteti pozivaju na načelo kamenom urezano u Ustavu - a to je autonomija sveučilišta.

Na žalost hrvatske akademske zajednice, naše visoko školstvo ovih se dana pojavljuje u novinama ne samo zbog kontroverznog zakona nego i zbog nekih drugih stvari. A te “neke druge stvari” nisu ništa drugo nego gorko voće te iste “sveučilišne autonomije”. Tako ovih dana u našim novinama čitate kako su revizori na nekim zagrebačkim fakultetima naišli na groteskne, milijunske financijske zloupotrebe, da su se na tim fakultetima plaćali bajoslovni interni honorari i bonusi na plaće, a kartice za kupnju knjiga služile su čak i za internetsko klađenje. Da stvar bude gora, neki od fakulteta koji su unutar svojih zidina stvorili zemlju dembeliju internih nagrada i bonusa upravo su oni fakulteti u kojima je policija hapsila profesore zbog korupcije, u kojima je fakultet faktički legalno prodavao ispite preko ljetnih škola, a da je istodobno uživao u divotnoj blagodati visokih, samoproglašenih školarina. Je li to ta “autonomija” - autonomija reketa i iznude - koju bi svjesna demokratska javnost trebala braniti?

Sve te zloporabe i rasipanja događala su se na zagrebačkom (ali i nezagrebačkim) fakultetima ponajprije u razdoblju između 2004. i 2008., u eri kad se i na fakultetima i izvan njih formirala suvremena hrvatska društvena hobotnica. Ta je (sad već mitska) beštija i u aulama i izvan njih imala isto izvorište i vrlo slične sive centre moći. Za fakultete je to kratko razdoblje bilo doba kad je bog hod’o po zemlji. Bila je konjunktura, BDP je rastao, u prosvjetiteljskoj ognjici popravljanja obrazovne strukture Dragan je Primorac svaki dan sijao nove fakultete i širio stare. U tom kratkom razdoblju hrvatski je sveučilišni sustav narastao gotovo dvostruko, građani iz provincijskih gradova napokon su stekli povlasticu studiranja kod kuće, a zagrebački su se fakulteti (kao najbliži oltaru) napunili ljudstvom. Cijeli taj sustav napuhivao se i rastao zahvaljujući jednoj “sitnici”: a to su bile školarine. Sretni što napokon imaju svoju kesu, fakulteti su se pojagmili neumjerenog apetita, naplaćivali su sve više i sve većem broju, sve dok se nije dogodilo ono što bi predvidio netko tko baš i nije Karl Marx: oni koji plaćaju - studenti - pobunili su se i interesno-klasnom akcijom iznudili da to guljenje prestane. Fakulteti su negdje oko 2008. tako našli pod duplim udarom “perfektne oluje”: s jedne strane, kriza je presušila državnu kasicu prasicu, a s druge strane ni studenti nisu više htjeli biti muzare koje ćete svaki dan u zoru pomusti kad vam usfali mlijeka. Iz svijeta nerealnog obilja fakulteti su se najednom našli pred šukerovski šupljim blagajnama. Svemir koji je do jučer plaćao trideset tisuća kuna interne recenzije danas nema za redovni rad: hrvatski fakulteti vanjskim suradnicima danas duguju i do godinu i pol dana zaostataka, što je nelikvidnost spram koje ni Konzumovih 150 dana plaćanja ne izgleda više tako grozno.

To je situacija u kojoj Ministarstvo znanosti pokušava zgrabiti sustavu uzde i uvesti kontrolu nad pustopašnom anarhoidnom autonomijom, i to ne sveučilišta - nego njegovih sastavnica, bivših socijalističkih OOUR-a. Akademskoj se javnosti to ne sviđa i buni se protiv toga. U jednom dijelu, buni se s razlogom, jer u prijedlogu zakona ima i dvosmislica i filistarskog cjepidlačenja. Ali - koliko god visoko školstvo zapomagalo zbog nasrtanja na autonomiju, svaki dan u novinama izlazi bar pet stupaca razloga koji govore protiv njih. Našim fakultetima događa se isto što i škveru: ne možete ljude uvjeriti u dirljivo pravo na navoze dok s druge strane naslovnice krešte o “pobočnim pismima” i pinkama. Ne možete ljude uvjeriti u svetu nedodirljivost fakultetske autonomije kad se jasno vidi što ste s tom autonomijom napravili.

U ovoj zemlji užasno je lako demagoški braniti “autonomiju” i “struku”, i nevjerojatno je komotno pljuvati po izvanstranačkom ministru bez političkog utjecaja u polumrtvoj vladi koja više nema ni moć ni politički kredibilitet, nego prolazi dugu i iznurujuću agoniju u kojoj svi gubimo vrijeme. Ali - hrvatska akademska zajednica morala bi pogledati u zrcalo i suočiti se s onim što se vidi, a to je da je naše visoko školstvo metež. Hrvatsko visoko školstvo danas je, nažalost, hobotnica bez glave, zbir mutiranih, samoopstojećih krakova koji su nekontrolirano, samoniklo mutirali. Negdje u tom sustavu studente se cijedi do zadnjeg bakšiša, negdje im se ne naplaćuje ništa. Neki fakulteti skockani su kao Houston, neki su podstanari po samostanima i kasarnama, po zgradama bez sanitarnog čvora. Na nekim fakultetima očajnički nedostaje ljudi, neki su tako prekapacitirani da ljudi nemaju normu. Država nema nikakvu kontrolu nad tim tko koliko i kojih studija upisuje, ne postoji veza između kvota i tržišta rada, a politika zapošljavanja ovisi o tome koji odsjek ili faks bolje stoji “tamo gore”. Pritom u tom sustavu - kao i drugdje u nas - ima onih koji rade a nisu plaćeni, onih koji dobivaju plaću a ne rade, kao i onih koji su ono što rade naplatili internim honorarima. A svatko tko se drzne primijetiti da bi u taj metež trebalo uvesti reda provest će se kao Radovan Fuchs: napast će ga kavalkada demokrata u obrani svete autonomije.

Dakako da ta autonomija mora biti sveta kad su posrijedi znanje, struka, programi. Ali, posve je licemjerno da sustav koji u cijelosti počiva na poreznim plećima trubljama zaziva “autonomiju” tamo gdje i oni koji ih plaćaju imaju svoj građanski interes - a to je pitanje što će i koliko će visoko školstvo proizvoditi te kako i kome to misli naplatiti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 06:30