Ministre Biškupiću, što je ostalo

(…) Danas, kada je jasno da Biškupić odlazi, nama koji smo njegov resor pratili preko desetljeća ostaje nezgodna zadaća da sintetiziramo jednu eru. Je li za sobom ostavio secesijske muzine hramove, ali i konzervativnu ideologiju, kao Kršnjavi ? Pamtimo li ga kao Šuvara, po reformi školstva, Bijeloj knjizi, NSK? Što će biti ta dva-tri površna “fleša” koji će ostati iza jedanaest Biškupićevih godina?

Omeđen dvama odbijenicama kazališnim ravnateljima - onim Slobodanu Šnajderu u Rijeci ‘98. i onim Dušku Mucalu u Splitu 2010. - dugi ministarski mandat Bože Biškupića odolijeva jednostavnom seciranju. Premda je ministarsku karijeru počeo i završio teatarskim skandalom, Biškupić nije bio ministar očitih skandala. Oprezan i promišljen, pazio se izlijetanja i ishitrenih odluka. Vlastitu ideologiju i ukus krio je kao zmija noge, a pogotovo je krio vlastite (mnogi će reći - goleme) poslovne interese. Ustručavao se od medija, rijetko davao izjave, još rjeđe polemizirao. Poput prepredenog političara, razlikovao je ono što je i njemu, stranci i nadređenima bilo bitno, od onog što je nebitno. U nebitnim je stvarima popuštao i smirivao žarišta otpora: u stvarima koje su mu bile bitne bio je autokrat i tiranin.

Za Biškupića svijet kulture dijelio se na dvije jasno razdvojene polutke: ono što ga je zanimalo i ono što nije. Njegov svijet bio je svijet sadrenih girlandi i anđela, htio je kontrolirati velike izlagačke prostore, muzeje, HNK. U arheologiji je provodio politiku Mirjane Sanader koja se svodila pretežno na svrgavanje svih živih i dovođenje lojalnih “mladoturaka”. U izložbenoj djelatnosti imao je svoje mile igračke, među kojima je središnja bila i ostala Jezuitski trg. U zaštiti spomenika uklanjao je sve neposlušnike i kroz petnaest godina pretvorio tu službu u rigidnu, vojno ustrojenu privatnu prelaturu u kojoj se ni izjava ne smije dati a da ne ide preko glasnogovornika. Samim tim uspostavio je kontrolu i nad najvećom potrošnjom novca te postavio svoj izvršni palac na botun kojim se daje zeleno svjetlo za svaki hotel, stambeno naselje, investiciju… Nemojmo si lagati: to je ono što je u tom ministarstvu uvijek bitno, a ne neke tamo trice, mezzosoprani i lirski pjesnici. (…)

( Cijeli tekst pročitajte u subotnjem Magazinu Jutarnjeg lista )