PJESMA DANA ALEKSANDRA DRAGAŠA Kad svijet postane geto, a geto vaš svijet, sreća je u domu i ljubavi

Dok nije bilo interneta, diskofil je morao otići do prijatelja da posudi ili posluša neku LP ploču koju nema, a sjećam se i kako smo se kod jednog frenda koncem 90-ih, nakon subotnje placovine, okupljali da čujemo što je tko nabavio od CD-ova u proteklih tjedan-dva. Fale mi takva druženja, ali u samoizolaciji nisu uputna pa iz svoje fotelje, koristeći tehnologiju Tesle i njegovih nasljednika, brstim po kolekciji virtualnih albuma jednog drugog, dvadesetak kilometara udaljenog frenda koji je u fazi funka.

“Nahrčkao” ih je po Deezeru posljednjih tjedana, a među njima sam naletio i na grupu War. Stariji se možda sjećaju kad je početkom 70-ih taj funk bend iz Kalifornije snimio dva albuma s Ericom Burdonom iz engleskog R&B benda Animals, a meni je za uho, zbog ove sadašnje situacije, zapela naslovna pjesma s petog albuma “The World Is A Ghetto” iz 1972. godine na čijoj se naslovnici kočoperi Rolls Royce s praznom gumom, zapeo u crnačkom getu.

Tu tmastu i sporu, desetominutnu pjesmu otvara wah-wah gitarski zveket iza kojeg slijedi masni vir orgulja i kaskada ritam-sekcije preko koje se razliježu stihovi “Šećem ulicom, zamagljenih pogleda/Gledam u nebo, začuđenog pogleda/Tražim mjesto, umornih očiju/Plačem u noći, suznih očiju/Zar ne znaš da je istina/Da je za mene i tebe svijet geto”.

Nastala je u doba kad se mnogim afro-američkim mladima svijet uglavnom svodio na geto iz kojeg su izlaz tražili kroz sport i glazbu ili dilanje droge i srodne kriminalne aktivnosti, a tek potom kroz obrazovanje i “normalan” posao. To je pjesma o potrazi za srećom, no sad je intrigantna jer je svijet zbog korone postao globalni geto, a kvart mnogima njihov gotovo cijeli fizički svijet. Kako je u centru hrvatske prijestolnice, poharanoj potresom, znam samo s televizije. Kao da se taj potres dogodio u Long Beachu otkuda potječe grupa War.

Eto, već se tjedan dana nisam maknuo iz Dugava, možda sam jednom zašao u Travno, ali ne i u Sloboštinu. Kao da me na svakom raskršću do Utrina ili Zapruđa čekaju bande iz “Ratnika podzemlja” (1979) Waltera Hilla, no ovaj napad se ne vrši “kolcem, lancem i bokserom u glavu” nego nevidljivim virusom.

Zbog tog malog gada osjećam se kao crnac u američkom getu ranih 70-ih iz funka Wara. Svijet nam se fakat smanjio na veličinu kvarta, ali dok je tako, imate šansu u njemu otkrivati detalje koje inače, kad vam je svijet na dlanu, ne biste ni zapazili. Jest da nam kvartovske birtije ne rade i da su ulice Novog Zagreba sablasno puste, ali me raduje da i dalje opstaju kvartovska voćarnica, mesnica, mljekarnica, pekarnica i mali dućan u kojima još ima nečega za kupiti.

Ne moram ni do supermarketa, divim se propupalim krošnjama i stamenoj socijalističkoj stanogradnji nalik ogromnim kruzerima ukotvljenima u moru od zelene trave, osluškujem savske galebove i maštam da su dalmatinski, a ja na obali Hvara, Iža ili Ugljana, odradim pet kilometara sa psom i zavalim se na bilo koju klupu jer skoro je svaka prazna. A ni doma nije loše.

Ili kako je zapisano u pjesmi “The World Is A Ghetto”: “Nema potrebe da tražiš dalje/Sreća je tu, podijeli je/Ako znaš da si voljen, budi siguran/Raj je ljubav na koju se možeš osloniti”.

Jebena je korona, ali dok je Europom harala kuga, bez medicine i tehnoloških blagodati 20. i 21. stoljeća, sigurno je bilo puno strašnije, a ni danas u Indiji ili Africi nije dobro.

Nama je ipak lakše, preživjeti kao čovjek i ubiti dosadu, pa ako ste živi, zdravi i imate krov nad glavom i štogod za pojesti i popiti, daj bože nekoga i za pomaziti, budite zahvalni na tome i sretni u svom kvartu. Geto može biti i puno gori od ovog sadašnjeg. Vlade su na potezu da ne bude tako.