Želim se probuditi, u gradu koji nikad ne spava, i saznati da sam kralj, da sam na vrhu/Ovaj blues palanke, topi se sam od sebe, počet ću iznova, u starom New Yorku/Ako uspijem tamo, uspjet ću bilo gdje, sad je sve do tebe, New York, New York – tako je u mjuziklu Martina Scorseseja “New York, New York” (1977) pjevala Liza Minelli, no ta pjesma postala je hit tek kad ju je 1980. godine objavio Frank Sinatra. Realno, dani kad je Sinatra bio “king of the hill, top of the heap”, a to je bilo prije invazije The Beatlesa na Ameriku, za njega su početkom 80-ih već bili svojevrsna prošlost.
No “Theme From New York, New York” ušao je u Top 10, a album “Trilogy: Past Present Future” dogurao do zlatne naklade i šest Grammy nominacija. Dvije godine kasnije Sinatra se vraća u Las Vegas, u kojem je također već jednom bio “king of the hill, top of the heap”, i potpisuje ugovor od 16 milijuna dolara za tri sezone nastupanja u dvorani hotela The Golden Nugget. Nastupao je i drugdje, u ranim 90-ima objavio dva uspješna albuma dueta, a 1995. godine u povodu svog 80. rođendana doživio da njujorški Empire State Building biva osvijetljen sav u plavo jer, uz “The Voice” (“Glas”), nosio je i nadimak “Blue Eyes” (“Plavooki”).
Gledajući ovih dana apokaliptične snimke iz New Yorka čije tkivo razara pandemija koronavirusa, a zbog koje se razmišlja da ga se stavi u karantenu poput Manhattana u filmu Johna Carpentera “Bijeg iz New Yorka” (1997), pomislio sam kako je jedina dobra stvar u svemu tome što Frankove plave oči ne gledaju taj užas i što u ime podrške tom gradu ne mora drhtavim glasom pjevati stihove “I wanna wake up in a city/That doesn’t sleep/And find I’m king of the hill/Top of the heap”.
Da je rođen četvrt stoljeća kasnije i time doživio ovu pandemiju, morao bi zajedno s nama gledati kako se taj veličanstveni grad rastače od invazije “nevidljivog neprijatelja”. Taj horor mogao bi biti i veći od onoga koji je New York doživio udarom aviona u Twinse jer ako je ta eksplozija bila poput erupcije Vezuva koja je zasula Pompeje, pandemija ovog virusa je poput najezde barbara na Rim.
Korona je u odnosu na rušenje Blizanaca manje televizična, ali šteta bi mogla biti daleko veća. Ne samo u New Yorku, koji je posljednjih stotinjak godina (bio) ono što je Rim predstavljao prije dva milenija, nego za cijeli svijet. A New York je (bio) taj pupak našeg svijeta, središte naše civilizacije, centar našeg svemira. Grad koji nikada ne spava i iz kojeg prema ostatku svijeta, uz doprinos “tvornice snova” Hollywooda i Londona nakon što je u 60-ima zarad Beatlesa i Stonesa postao “swinging city”, kulja pop-kultura bez koje je nemoguće zamisliti Zapad unatrag stotinjak godina.
Jedan od najvažnijih aktera takve kulture Zapada i njena prva suvremena globalna pop zvijezda bio je baš Frank Sinatra koji je temom “New York, New York”, u sumrak svoje karijere, odao hommage gradu u koji je pristigao iz nedalekog Hobokena da bi u njemu i svijetu, “urbi et orbi”, postao najveći. Čovjek za kojeg je bilo dovoljno reći Frank, Glas ili Plavooki pa da svi znaju o kome se radi, a koji je New York opjevao kao Rim našeg doba. Grad, kako bi to rekli Dubrovčani.
Nažalost, ovo što sada gledamo je sumrak tog središta našeg svijeta o kojem po prvi put, izuzmemo li 9/11 “spektakl”, ne maštamo kao o gradu u kojem bismo željeli živjeti i u kojem bismo barem probali postati “king of the hill, top of the heap”. Sad nam se, možda po prvi put u životu, i ova naša palanka čini primjerenijim mjestom za život od Rima naše civilizacije, a “New York, New York” slušamo s mislima na sretnija i ljepša vremena.
Doba u kojem je Frank bio kralj pop glazbe, a New York grad naše čežnje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....